Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

Naš zaštitnik sv. Jure

             1. Biografski podaci 

            Sv. Jure (grčki oblik imena: Γεώργιος, Geó̱rgios, latinski oblik imena Georgius, znači ratar, seljak koji je vezan za obradu zemlje i živi od nje) rođen je u plemićkoj obitelji u Kapadociji (Mala Azija), koja je u blizini maloazijske pokrajine Bitinije, oko 280. god., a umro je u Lodu u Palestini 23. travnja 303. Arhiđakon Teodozije (518.-530.) izvještava da je sv. Jure pokopan u Diospolisu (Δıόσπολıς, u Judeji: današnja Lydda, Lida, Lod) i da se ondje događaju mnogobrojna čudesa. Neki izvori govore o Nikomediji kao mjestu preminuća ovoga sveca, pa valja reći o tome važnom gradu koju riječ.

            Nikomedija je bio drevni grad u Maloj Aziji, na području današnje Turske u blizini grada Izmita. Osnovan je oko 711. pr. Kr. kao Megarija. Nju je srušio makedonski vojskovođa Lizimah, a grad je ponovno 264. god. pr. Kr. sagradio Nikomedije I. Bitinijski, te je grad imenovan prema njemu. U vrijeme Rimskoga Carstva Nikomedija je postala glavni grad Bitinije i središte Istočnoga Rimskog Carstva 286. god. Car Konstantin Veliki - Flavije Valerije Aurelije Konstantin August rođen u Naissusu/Nišu 27. veljače 272., umro u Nikomediji 22. svibnja 337.; rimski car 306.-337., darovatelj slobode kršćanima 313. god. boravio je u Nikomediji dok nije sagrađena nova prijestolnica u Konstantinopulu (Carigradu), gdje se nalazi i predivna crkva Sveta Mudrost, građena od 408. do 415. god.

 

            Jurin otac Geroncije bio je rimski vojnik rođen u Perziji (današnji Iran), a majka mu je rodom iz Kapadocije. Poslije očeve smrti s majkom je otišao u Palestinu gdje je postao vojnikom, zatim zapovjednik satnije i potom bojišta, što znači da je bio umješan u vojničkim vještinama i iznad svega hrabar, te tjelesno osposobljen za te ratne vještine. Nakon majčine smrti svoj bogati obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu, jer kršćanin ne može nekoga držati za roba, nego samo “za brata ljubljenoga“ (Flm 9). 

            2. Jurino hrabro svjedočenje svoje vjere

            No, Jure je veoma rano postao kršćaninom i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednicima u vojsci. Bio je kao časnik član Vojnoga vijeća. Prigodom jedne sjednice toga Vijeća car Dioklecijan (Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan, rođen u Saloni 22. prosinca 245. - umro u palači pokraj Salone 3. prosinca 316.; rimski car 284.-305.)iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, na što je Vijeće i pristalo, osim vojnika Jure, koji se čak i usprotivio toj odluci dokazujući opakost toga progona. Otvoreno je branio kršćane zatraživši od cara da povuče svoju odluke i kršćanima dadne slobodu. Dioklecijan mu je nudio štošta, čak i časni položaj, samo da se odvrati od kršćanstva, a ako to ne bi prihvatio, stići će ga smrt. On je ostao vjeran vrijednosti nad vrijednostima - kršćanstvu, te ga je Dioklecijan dao na sud gradskom sucu Dacijanu, koji ga je uhitio, stavio u lance i utamničio.

 

[1]Za ovaj prikaz sv. Jure don Ilija Drmić koristio je članak: dr. Marko Dragić, “Sv. Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata“, u: Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2013., str. 269-313. Uz ovaj izvrsni tekst služio se i mnoštvom kraćih i dužih prikaza života i djela sv. Jure s portala.

Vittore Carpaccio, Sv. Jure ubija Zmaja. Slikar je rođen u Veneciji ili Kopru oko 1460. god., a umro je 1525. god. Bio je talijanski renesansni slikar venecijanske škole. Naslikao je još i zaštitnika Kotora sv. Tripuna i sveca s ovih naših prostora, velikoga ljubitelja riječi Božje, sv. Jeronima, te mnogo drugih slika.

                         3. Jurino mučeništvo i smrt

             Juru su najprije privezali za kotač s čavlima, koji su pri svakom pokretu parali tijelo dubeći u njemu reze. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama. U tamnici mu je Krist objavio da će kroza sedam godina tri puta umirati i tri puta oživljavati. Vrač je Juri dao vrč zmijskoga otrova da ga popije. On je načinio znak križa ponad vrča i ispio zmijski otrov ostavši živ. Vidjevši to, vrač se obratio na kršćanstvo i postao mučenik za Krista. Potom su Juru nastavili mučiti na kotaču, ali su anđeli polomili oštre čavle i Jure je ostao živ. Bacili su ga u kotao s rastopljenim olovom, ali je zahvatom Božjim ostao neozlijeđen. Dacijan je s pukom doveo u Apolonov hram vojnika i časnika, te ponad svega kršćanina Juru koji se preporučio Bogu. Oganj s neba sažgao je hram, poganske idole i svećenike, a zemlja je progutala pogane, kao i kod starozavjetnoga Božjeg svjedoka Ilije Proroka. Potom je sudac naredio da konji vuku Juru po gradu i da ga na taj način unište, poput onoga prizora kada je Ahilej vucao oko Troje heroja Hektora, svezana za kočiju, na završnici desetogodišnjeg rata što ga stavljaju u ovo vrijeme pr. Kr. od 1194. do 1184. god. U vrijeme Jurinih mučenja mnogi su se obratili na kršćanstvo, a među njima čarobnjak Atanazije, Dioklecijanova supruga Priska i njezina tri roba. Prije nego mu je odrubljena glava, zamolio je Boga, kaže predaja, da perzijskoga vladara i njegove savjetnike pretvori u prah. Kada mu je molitva uslišana, obećao je zaštitu svima onima koji budu unatoč svemu slavili Boga štujući njegove relikvije. Na koncu je Dacijan zapovjedio da Juri odrube glavu, tijelo iskomadaju i bace u bunar. Međutim, anđeli su iz bunara izvadili i odnijeli Jurinu glavu. Taj događaj 23. travnja 303. u Lidiji (Lod u Palestini) pratio je, prema legendi, i car Dioklecijan.

            Grgur iz Toursa (538.-594.) u svome djelu Septem libri miraculorum (Sedam knjiga čuda) izvješćuje da su moći sv. Jure prenesene u Francusku. Glava svečeva štuje se u bazilici sv. Jure u Rimu. U to vrijeme Dioklecijanova progona aureolu mučeništva dobili su i ovi sveci i svetice: sv. Duje, sv. Florijan, sv. Stošija, sv. Lucija, sv. Katarina Aleksandrijska, sv. Agneza Rimska, sv. Eufemija, sv. Filomena, sv. Euzebije i sv. Polion, sv. Margareta, sv. Kancijan, sv. Demetrije Srijemski, sv. Pankracije, sv. Denis i brojni drugi. 

4. Štovanje sv. Jure Mučenika 

            Kult sv. Jure najprije je vezan za Palestinu i Egipat, a potom se širio po cijelom Bizantu i Zapadu. U 4. st. u Siriji su se gradile crkve posvećene sv. Juri. U Carigradu je Konstantin Veliki dao sagraditi crkvu posvećenu sv. Juri. Spominjanja ovoga sveca u 5. i 6. st. nalaze se u Gelazijevu dekretu koji se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču. Opat Adamnanus spominje dva čuda koja mu je pripovijedao galski biskup Arculf, o kojima će biti govora malo niže. Oduvijek su se gradile brojne crkve i samostani posvećeni sv. Juri. God. 1089. na svečevu grobu u Lodu (Lidiji) podignuta je bazilika.

            Od velikoga broja crkava u srednjovjekovnoj Bosni 16 ih je bilo posvećeno sv. Juri. Hrvati su mu od romanike gradili crkve: Putalj kod Solina u 9. st., Podbrežje kod Zenice za vrijeme Kulina bana 1193. god., zatim zaštitnik je crkava u Visu, Braču, Drveniku kod Trogira, Gdinji na Hvaru, Senju, Poljicima, Lovranu, Boljunima, Viru kod Posušja, Viru kod Zadra; Barceloni, Ženevi; Engleskoj, Portugalu, Armeniji, Gruziji i dr. Sv. Jure je drugi zaštitnik Bosne od 1752. god. uza staroga zaštitnika sv. Iliju Proroka, a zaštitnik Bosanskoga Kraljevstva bio je sv. Grgur.

 5. Poučne legende o sv. Juri Mučeniku

             Jakov od Voragine (Jacobus de Voragine, pravo ime i prezime Jacopo De Fazio, Giacomo da Varazze, Jacopo da Varazze, Jacopo da Varagine)je rođen oko 1230. god. u Voragini (danas Varazze kod Genove). S četrnaest godina stupio je u novoosnovani dominikanski red. Bio je vrstan govornik, propovjednik i nadbiskup Genove. Umro je 13./14. srpnja 1298. Papa Pio VII. Jakova Voraginu 1816. god. proglasio je blaženim. Njegovo djelo Legenda aurea - Zlatna legenda objavljeno je 1273. god. i ubrzo je prevedeno na mnoge jezike i bilo najčitanijim djelom o životu velikih svetaca u srednjem vijeku. U tome djelu riječ je i o sv. Juri.

Privlačne biografske predaje o sv. Juri ubrzo su postale inspiracija za mnogovrsnu ikonografiju kojoj je danas teško odrediti broj, pa gotovo da i nema umjetnika koji se nije okušao u oživljavanju vlastitog prikaza legende o sv. Juri. Jedan od takvih umjetnika bio je i austrijski kipar Anton Dominik Ritter von Fernkorn (1813.-1878.), čiji je stil karakterizirao akademski realizam s neoklasicističkim i baroknim stilskim značajkama dok mu je glavni materijal bio bronca. Kip je izgrađen 1853. god. i nagrađen na svjetskoj izložbi u Parizu 1855. god., a cinčani odljev kupio je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, te ga postavio 1867. god. u Maksimiru, odakle je prenesen i postavljen kod Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu. 

            Legenda o sv. Juri pripovijeda o zmaju koji je živio u močvari pokraj grada Silene (koji se nalazio blizu mjesta gdje je današnji Bejrut). Zmaju su žitelji toga grada svaki dan morali dati po dvije ovce. Kad je nestalo ovaca, svaki dan morali su zmaju dati kockom odabrana mladića ili djevojku. Kocka je pala i na kraljevu kćer Margaretu. Međutim, na putu je princeza susrela Juru koji je kopljem ranio zmaja, te mu oko vrata vezao pojas kraljeve kćeri. Vezana zmaja doveo je u grad. Vidjevši kralj da mu je Jure spasio kćer, sam se pokrstio i potaknuo na krštenje sav puk. Na kraju je Jure ubio zmaja kopljem. U ikonografiji Hrvata sv. Jure se na stećcima prikazuje kako ubija vuka. Četiri vola odvukla su zmaja iz grada. Jure je postao prototip idealna Kristova viteza.

            Ta legenda o Juri koji ubija zmaja nastala je na temelju starozavjetnoga motiva o sudbini dvaju gradova, Sodome i Gomore (Post 12-19), kao i na temelju govora o zmaju u biblijskoj knjizi Otkrivenje (Otkr 12).

            Diljem BiH i Hrvatske Hrvati i danas kazuju u prozi i stihovima legende o sv. Juri. U suvremenom hrvatskom narodnom pripovijedanju Lidija je zamijenjena s Libijom, a Silen gradom Širenom: U Libiji bio neki car širetski koji je štovao lažne bogove i kumire, a u tome mjestu bilo je jezero u kome je bio zmaj koji bi pokatkad izlazio. I tražio bi da mu se donosi hrana, janjci, telad… Jednom zmaj postao bezobrazan i počeo tražiti da mu se donose djevojke za hranu. Tako je cijelo kraljevstvo davalo kćeri, te je došao red i na kraljevu kćer.

            U Sinjskoj krajini pripovijeda se da je Miloševo jezero ispod brda Krinja nastalo na mjestu gdje su nekoć bili Gavanovi dvori. Zbog opačina Gavanovih mjesto je propalo u zemlju i pojavilo se jezero. U tom jezeru je, pripovijedaju Sinjani, sv. Jure ubio zmaja. U toj je legendi je i etimološka predaja o nastanku naziva jaruge Smradovo. U sinjskom kraju pamti se i versificirana legenda o sv. Juri koji je zmaja pogubio na Smradovu.

            Kralj je bio vrlo žalostan, ali je morao predati svoju kćer zmaju. Obukao ju je u lan, na ruke joj stavio prstenja, pripremio je kao za svadbu i doveo k jezeru, izmakao se dalje i gleda sav u suzama. U to vrijeme nailazi vitez Jure na konju, pokraj jezera vidi djevojku zlatom okićenu kako kleči i plače. Jure je pita: "Zašto plačeš, kićena djevojko?" Ona mu reče: "Bježi, neznani viteže. Sad će izaći zmaj ljuti da me pojede." Jure joj reče: "Ja ću tebe od zmaja izbaviti." A djevojka mu odgovori: "Mnoge je vitezove progutao i vojsku moga kraljevstva." Vitez Jure joj reče: "Ako tvoj otac i tvoje kraljevstvo ostave kumire i poganske bogove i ako moju vjeru prigrlite i mojim se krstom krstite, ja ću vas od zmaja izbaviti i pred vaše ga dvore dovoditi." Poviče djevojka što je grlo nosi: "Ostavi, oče, kumire i širetske poganske bogove a prihvati križ i krštenje." Car poviče: "Ako tebe od zmaja izbavi, ja ću križ prihvatiti i tvojim se krstom krstiti." Uto zmaj jezero uzbiba, izvuče se iz vode i pođe k djevojci. Sv. Jure potjera konja na zmaja i kopljem mu probi vrat. Iza pojasa vadi svilen konap i veže zmaju usta i vodi ga pred kraljeve dvore. Stoji cika zmaja ljutitoga, stoji vriska Jure viteza velikoga. Obrati se, kralju širetski, ostavi kumire i poganske bogove. Toga dana krsti se kralj i njegova vojska i prihvati kršćanstvo. To je posljednji zmaj kojeg je pogubio sv. Jure. Od tog vremena kršćani prikazuju sv. Juru na konju kako probija zmaja. Ovo je sve zapravo duboka simbolika s jasnom i jakom porukom.

            God. 1380. nastala je prva hrvatska lirska pjesmarica, a u njoj je prva pjesma Pisan svetoga Jurja. Daniele Farlati (San Daniele del Friuli, 22. veljače 1690. - Padova, 25. travnja 1773.) u djelu Illyricum sacrum (Sveti Ilirik) navodi da se pokatkad običavalo prije svete mise u Jurinoj crkvi u Kaštel Sućurcu recitirati mnoštvu hrvatski pisanu povijest o životu i mučeništvu sv. Jurja, o glasovitoj njegovoj pobjedi nad zmajem. Ta se legenda kod Hrvata običavala ponavljati svake godine na Jurjevdan u njegovim svetištima. Versificirana legenda o sv. Juri koji je kopljem probo zmaja i tako spasio Širin grad, nalazi se i u glasovitoj knjizi zborničkog tipa Razgovor ugodni naroda slovinskoga iz 1756. god., što ju je napisao fra Andrija Kačić Miošić (Brist 17. travnja 1704. - Zaostrog 12. prosinca 1760.).

                Hrvatski književnik donVid Došen (Tribanj oko 1719. - Dubovik pokraj Broda na Savi) napisao je i objavio djelo s naslovom Aždaja sedmoglava, sedam smrtnih grijeha. Riječ je o pučko-prosvjetiteljskom spjevu u kojemu se parno rimovanim simetričnim osmercima progovara o sedam smrtnih grijeha ili sedam glavnih grijeha: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću (proždrljivost), srditost i lijenost. Grijesi su zapravo aždaja, a turska riječ aždaja znači mitološku neman u obliku krilata guštera, često s više glava, najčešće sa sedam; to je zapravo zmaj. A mitološko biće zmaj je u mnogim svjetskim mitologijama čudovište nalik golemoj zmiji ili kakvom drugom gmazu s dodatnim dijelovima kao što su krila. Jure je pobijedio zmaja, odnosno nadvladao svih sedam glavnih grijeha što nas muče kao zmaj, odnosno aždaja. Kršćanstvo nas uči da pobijedimo toga sedmoglavoga zmaja. 

6. Jurjevo, Jurjevina, Jurjevdan i narodni običaji

             Jurjevo i Jurjevina je razdoblje u kojem se odvijaju narodni običaji u čast sv. Juri, a Jurjevdan je onaj dan proslave sv. Jure. Postoje i nazivi Veliki Jurjevdan i Mali Jurjevdan. Veliki Jurjevdan slavio se 23. travnja, a Mali Jurjevdan 6. svibnja. Hrvati katolici, primjerice u Rami, koriste nazive Veliki Jurjevdan i Mali Jurjevdan. Na Veliki Jurjevdan je zabrana ispaše po polju, a na Mali Jurjevdan je zabrana ispaše po planini. U Hercegovini se koriste nazivi Novi i Stari Jurjevdan. U zapadnoj Hrvatskoj, Posavini, Hrvatskom Zagorju, Poljicima, Lici, Gorskom Kotaru, Hvaru, Braču na Jurjevsko predvečerje, a ponegdje i na Jurjevdan, započinjalo je prvo paljenje krjesova koje se nastavljalo po blagdanima sve do blagdana sv. Petra i sv. Pavla.

            Galski biskup Arculf spominje dva čuda što ih je Bog učinio po sv. Juri. Prvo čudo dogodilo se kada je neki poganski vojnik nasrnuo na lik sv. Jure koji se nalazio na mramornome stupu neke kuće u Diospolisu, a vjeruje se da je za taj stup sv. Jure bio vezan dok je mučen. Poganski vojnik bacio je koplje prema liku sveca, ali je ono prošlo kao kroza snijeg. Tome je vojniku konj odmah uginuo, a on se prstima zabio u stup i nije se mogao odvojiti. Zazvao je pravoga Boga i sv. Juru, te se oslobodio i obratio na kršćanstvo. Drugo čudo govori o nekome vojniku, koji se pri polasku u vojni pohod, zavjetovao sv. Juri da ga poštedi od pogibelji, a on će mu po povratku žrtvovati svoga konja koji mu je bio iznimno drag. Vojnik se neozlijeđen vratio i pred Jurinim likom prinio novčanu protuvrijednost svoga konja. Međutim, nakon prinošenja dukata konj se nije mogao ni pomaknuti. Uzaludno je vojnik molio Juru sve dok nije prinio sve dukate i konja. Tek tada se konj pokrenuo i vojnik otišao svojoj kući.

            Vjerovalo se da će biti lijen onaj koji se kasno ustane u jurjevsko jutro i da će kasniti cijelu godinu ako ne ustane na Jurjevo jutro prije izlaska sunca. U posuškom kraju po Jurjevu se poznaje kakav će tko biti kroz godinu, hoće li biti lijen ili vrijedan, hoće li biti spavalica ili će se ranije ustajati. Tamošnja je izreka: “Nemoj da te Jure pregazi svojim kolima!“ Vjerovalo se da sv. Jure prolazi kolima prije nego svane i koga zateče u krevetu, pregazi ga, i taj će cijelu godinu biti lijenčina i spavalica, i nikakve koristi od njega neće biti. A tko se ustane prije nego sunce izađe, naloži vatru na ognjištu i o kućna vrata objesi prvi proljetni pupoljak, bit će vrijedan i koristan te godine, kao i ubuduće. Onome tko se ne ustane na vrijeme, stave mu draču oko kućnih vrata da ostane obilježen među svijetom i neka se zna koga je Jure pregazio. Ovo je imalo pedagoški značaj i važnost za djecu i mlade da se trude obdržavati red u svome životu i svakome danu, a narodna poslovica kaže: “Tko rano rani, dvije sreće grabi.“ Slično je o Nikoldanu i s poukama o čišćenju dječjih cipelica i noćnom pohodu sv. Nikole koji stavlja samo u čiste cipelice svoje darove, a neočišćene samo preskače, što znači da dijete treba usvojiti određene navike higijene što podržavaju svi sveci i svetice Božje na čelu sa sv. Nikolom. 

                                                                        Kip sv. Jure na obali u mjestu Sveti Juraj pokraj Senja.

U mnogim kućama nalaze se slike sv. Jure na kojima je prikazan kako kopljem ubija zmaja. Zelenilom se kite pragovi, nadvratnici, dovratnici i prozori. Najčešće se kitilo drjenovinom jer bi ona prva procvala. Običaj je da se potom ide po susjedstvu i ondje gdje nije već nakićeno, stavljala bi se drjenova grana i imenom zvalo gazdaricu. Kad bi se gazdarica kuće oglasila, rekne joj se: “Prid kućom ti zelen drinj/ na te s mene priša drim!“ Smatralo se da dotično čeljade neće drijemati cijelu godinu, a zato će ova druga osoba biti pospana. Vjerovalo se da će ona djeca, koja to jutro rano ustanu, vidjeti sv. Juru na zelenom konju. To je vjerovanje i danas rasprostranjeno u mnogim hercegovačkim krajevima. Prije izlaska sunca travari su brali trave kojima su liječili ljude.

            Zelenilo je boja proljeća i vegetacije, te simbolizira nadu, zatim pobjedu proljeća nad zimom, pobjedu života nad smrću. Na Jurjevo su se zelenilom kitili ljudi, domovi, štale, stoka, prilazi u dvorišta. U narodnom vjerovanju i sv. Jure se pojavljuje u zelenilu, koje u narodnom vjerovanju ima moć odgona zlih duhova. U kršćanskoj tradicijskoj kulturi bršljan se povezuje sa smrću i besmrtnošću. To je zimzelena biljka koja simbolizira vjernost i vječnost. Budući da bršljan čvrsto prianja uz podlogu, time simbolizira privrženost i vječni osjećaj. U hrvatskoj duhovnosti bršljan je sveta biljka, jer se po predaji Isus rodio u štalici obrasloj bršljanom. Također je u tradiciji Hrvata vjerovanje da je bršljan izrastao iznad vrata gdje se Isus rodio. Kada bi djeca svoje majke radoznalo pitala tko je to sve okitio, majke bi odgovarale da je sv. Jure toga jurjevskoga jutra prošao selom i okitio svačiju kuću.

 

            Mladež se umivala prije izlaska sunca u jutarnjoj jurjevskoj rosi. Vjerovalo se da se tek na Jurjevo može slobodno kupati jer je zimi đavao u vodi i da bi lako mogao koga u svoje kandže uhvatiti, u vodu uvući i utopiti. Opće je mišljenje bilo da svakoga utopljenika đavao u vodi sveže. Na Jurjevdan bi se prije izlaska sunca kupalo ili umivalo vodom u koju bi se stavljalo bilje ili omaja (pjenušava voda s mlinskoga kola). Vjerovalo se da to pridonosi zdravlju i ljepšem tenu. U nekim dijelovima Hercegovine umivalo se prije sunca, djevojke i žene su se valjale u rosi, vjerujući da ih neće boljeti kosti. Stara vjerovanja kažu da je taj običaj pridonosio zdravlju i ljepoti.

Ovaj kip sv. Jure na konju umjetničko je djelo austrijskih kipara Andreasa Kompatschera i Arthura Windera, a riječ je o jednom od rijetkih prikaza sv. Jure u trenutku kada je već ubio zmaja, dok odaje počast protivniku i moli se nad ubijenim zmajem. Kip je urađen 1906. god. sastoji se od dva dijela: brončane statue sv. Jure na konju koji stoji iznad poginulog zmaja što su ga isklesali od dva komada kamena. Do 1937. god. skulptura se nalazila u Mallnitzu, u Štajerskoj, a nakon toga je kupuje dr. Želimir Mažuranić, unuk bana Ivana Mažuranića i brat Ivane Brlić Mažuranić, te doprema u Hrvatsku i postavlja u dvorište obiteljske vile Mažuranićevih u Jurjevskoj 5, na postamentu kojeg je izradio Ivo Kerdić. Darovnim ugovorom, nakon smrti dr. Mažuranića 1938. god., skulptura postaje vlasništvo Grada, a kip je 1994. god. na zahtjev Družbe Braća hrvatskog zmaja postavljen ispred Kamenitih vrata gdje i danas stoji.

 

          U nekim krajevima prije izlaska sunca valjalo se u raži. Vjerovalo se da se tako liječe reumatske bolesti, kostobolja i sl. Najviše se tražila trava djetelina pa se po njoj valjalo sve dok ne zabole leđa.

            Spomendan sv. Jure karakteriziraju i ljubavna proricanja. Tako su se sadile određene biljke, primjerice, dva pera luka koja su privezivana raznim koncima ili uz cestu strukovi žare vjerujući da će se djevojka udati na onu stranu na koju se nagne određena biljka. U stolačkom kraju djevojke su preko noći stavljale tilovinu s uvjerenjem da će se udati za onoga kojega budu te noći sanjale.

            Budući da je sv. Jure glasnik proljeća kada se sve budi, kada polagano sve buja u prirodi Božjoj, ali narod je bio uvjeren u svome mišljenju i pripovijedanju da se uz proljetno buđenje bude i zli duhovi. Stoga su se škropili ukućani, kuće, štale, stoka, košnice, dvorišta i druga imanja, posebno pašnjaci. U rano Jurjevo jutro domaćin s blagoslovljenom vodom moleći se poškropio bi štalu i stoku kako bi cijelu godinu bila sačuvana od vukova, bolesti i demona. U Viru, ljudi, žene i djeca škrope u ranim jutarnjim satima svoje pašnjake uz određene molitve za urod trave i svega posijanoga, da to ništa ne omete u rastu i cvatu. Ima izreka koja se čuje o Jurjevdanu: “Ako je sve ozelenjelo, onda je sv. Jure stigao k nama na Zekanu, a ako nije ozelenjela priroda, onda je dojahao na Vrancu!“ Kod mnogih je drevnih naroda zmija bila predmet kulta jer je ona izvor svih nevolja na svijetu, pa je zbog toga treba umilostiviti. U kršćanskoj je simbolici zmija poistovjećena sa sotonom. U Dalmatinskoj Zagori i drugim mjestima prije sunca domaćica izađe i obiđe oko kuće škropeći blagoslovljenom vodom s kojom je pomiješana sveta sol da ne bi zmije ujedale tijekom godine. Molilo se: “Sveti Jure, poviše polja,/ izbavi nas od svakih nevolja./ Sveti Petre i Pavle,/ sapni zmije i đavle,/ da po putu ne lizu,/ da nam blago ne grizu.“

            Uoči spomendana sv. Jure skida se u crkvi s njegova postolja njegov kip i cijele svečane dana bi stajao na sredini crkve. Prije izlaska sunca već bi bilo ljudi koji su dolazili izdaleka na koljenima obilaziti oko kipa i moliti za svoje nakane, netko za zdravlje, netko za stoku. Cure su molile sv. Juru da im dadne dobra momka. Za procesiju bi bili odabrani mladi momci koji bi nosili križ, zastave i kip sv. Jure. Curice bi ubrale cvijeća u košarice i prosipale cijelim putem ispred procesije. Poslije procesije i blagoslova ulazi se u crkvu na misu. Poslije mise nastupalo bi narodno veselje.

            Pastiri su nakićenu stoku dogonili kući, te bi tada skinuli vijenac i bacali ga na strehu vjerujući da će tako stoka biti zaštićena od vještica i drugih demonskih bića. Jurjevdan je bio dan pastira kad su se palile vatre i oko njih igralo kolo. Na taj dan u vatru se bacaju stari obojci da bude što više gustog dima. Puca se preko štale, a u sredinu štale bi se stavilo uže u obliku kruga. Vjerovalo se da uoči Jurjeva viške, vještice jaše na metli. U hercegovačkim selima svaka kuća je obilježavala svoje stado tako što bi neka domaćinstva malo zarezala uho svoje ovce udesno ili ulijevo, prema gore ili dolje. U Jurjevu su se ovce prvi put muzle i šišale.

            Pastiri su rezovima oštre čakije pokazivali umijeće rezbarenja pastirskih štapova i pravljenja pišća, praćaka. U starije vrijeme poslije podne činile su se male smotre stada čije su se ovce bolje ojanjile, čija su janjad ljepša i krupnija. Ujutro bi se upalile dvije svijeće koje bi se stavile na dvije strane i između tih svetih svijeća propuštala se stoka, najviše zbog opasnosti od ujeda zmije. Posuški i duvanjski pastiri kitili svoju stoku vijencima isprepletenim od proljetnog cvijeća. Jurjevo je bilo i početak gospodarske godine kad su se ugovarale sluge za sljedeće dvanaestomjesečno razdoblje. Onaj tko se nudio za posao, držao je u ruci zelenu grančicu kao znak raspoznavanja. Opće je mišljenje bilo da će godina biti rodna ako na Jurjevdan padne makar malo kiše tek toliko da volu pokvasi rog.

            U Jurjevu se u panonskim krajevima prvi put svečano izvodilo konje na livade, gdje su se održavale utrke. Bio je običaj da svećenik blagoslivlja konje prema određenoj blagoslovnoj molitvi. Pučani su sv. Juru najprije štovali kao zaštitnika konja, a potom i ostalih domaćih životinja. Diljem naših krajeva posebno je bio obavljan blagoslov konja na sam spomendan sv. Jure, a bio je običaj da se u prilično raširenim svetištima posvećenima tom svecu odlazi na hodočašće s konjima, kako bi se oni upravo ondje blagoslovili. Tako je poslije Drugoga svjetskog rata u župi sv. Jure u Viru kod Posušja blagoslovljeno 60 konja s konjanicima koji su domalo dočekali biskupa za tadašnju krizmu, a u povodu 130. obljetnice župe (1871.-2001.), biskupa je dočekalo 60 automobila.

            U našim starim obrednicima pokatkad možemo pronaći taj blagoslov, a imamo ga i u Obredniku biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, koji je izdao biskup Josip Juraj Strossmayer 1878. god. Sam je blagoslov započinjao zazivom: Pomoć je naša…, nakon čega je slijedila najprije molitva da Bog po posredovanju sv. Jure (ili nekog drugog sveca) sačuva konje od bolesti i svake đavaoske varke i vlasti, a potom se molila druga molitva uza škropljenje svetom vodom, a molitva je u cijelosti glasila ovako:

            Usliši nas, Gospode, sveti Oče, svemoćni vječni Bože, da kao što si kuće židovske u Egiptu poškropljene janjećom krvlju čuvao od anđela porazitelja, tako zaslugama i zagovorom sv. Jure dostoj se poslati svetoga anđela s nebesa, da čuva, štiti i brani ove konje (i druge naše korisne domaće životinje) od bolesti, otimača, od škodljivih životinja, od šuge, od raznih bolesti i ujeda, od nenadanih pogibelji, od đavla i slugu njihovih, od zasjeda vidljivih i nevidljivih, kao i od učina i otrova, ma kakvim načinom učinjeni ili pripravljeni, da se hvali i uzveliča sveto i slavno ime tvoje. Po Gospodu našem Isusu. Amen. Blagoslov Boga svemoćnoga + Oca + i Sina + i Duha Svetoga sišao vrhu ovih konja i ostao vazda. Amen.

            Na taj Jurjevdan okupljali su se hajduci u planini. Do danas je ostala uzrečica: “Jurjev danak hajdučki sastanak, Mijoljdanak hajdučki rastanak.“

            Na Jurjevo su momci i ljudi obilazili sela trubeći u trubaljke (trubaljike) savijene od vrbove, ljeskove ili koje druge kore. Tim apotropejskim obredom željeli su se otjerati demoni i pokvariti čini raznim vračarama. Mladići i djeca su pravili trube u obliku roga. Odrezali bi vrbov ili koji drugi štap i trljali ga među rukama da se kora otpuči. Onda bi nožem od vrha štapa koru sjekli spiralno i to tako da svaki sljedeći krug naliježe na prethodni. Potom bi velikim trnom proboli trubu na nekoliko mjesta da drži koru. Nakon toga napravili bi pisak. Kad bi imali gotovu trubu, bili bi spremni dočekati Jurjevo i Jurjevdan. Na Jurjevo se ustajalo prije zore i trubilo u trube. Bilo je bitno tko će prvi zatrubit, jer bi to značilo za njega sretnu i plodnu godinu, izlazak iz zime i ulazak u proljeće i drukčiji život koji je prožet radom i pjesmom . Vjerovalo se da se trubljenjem odgone zli duhovi, a tjerala se i zima od proljeća jer je sv. Jure prvi proljetni svetac.

            Mladići i djevojke pravili su vijence od cvijeća, bršljana, lijeha i trava, te bi ih stavljali na glave. To su vrste igara kojima se poistovjećuju s prirodom koja je već u proljetnom bujanju i cvatu. Također se prave i razni oblici pištaljki, zviždaljki, piska od mlade jasenovine, svirala i truba raznih veličina od kore jasenove. Kora se odvajala od drveta uza stih: “Odskoč, koro, sa drveta, kao koža sa jareta“; Svrno bi se pisak, reko ti je lisak. Ako ne svrneš na oraovu panju, osić ću ti glavu“) i predmeta od šiblja i svakovrsnoga zelenila. Zvuk truba bio je krasan kao i ostalih primitivnih instrumenata. Gotovo kao da je rastvarao cvjetove i ulazio u šume, trave, u kamen, brda i planine, a ostao je u uhu, umu i srcu sve djece koja su pravila i svirala diljem naših sela. Taj zvuk od napravljenih primitivnih glazbenih instrumenata dolazio je kao nešto nestvarno i kao nešto nadstvarno. Ulijevao je jezu ali i neopisivu radost svim čobanima i čobanicama u Božjoj prirodi.

            Jedan Viničanin zvani Bile radio je u Austriji u jednom hotelu. U obližnjoj šumi je od jasenovine svrnuo trubu, te došavši u hotel, malo je zatrubio i čitav se hotel uzbunio, jer su čuli neobičan zvuk, zvuk trube sv. Jure, prodoran, hrapav, jak... Gazda hotela ga pozvao k sebi i pitao, a ovaj odgovorio da je riječ o narodnom običaju trubljenja o Jurjevdanu i da treba malo zatrubiti. Čuvši to, tada je rekao: Još jednom zatrubi, ali upoznavši sve prisutne o čemu se radi. Svirao je i razveselio sve nazočne u restoranu hotela. U Viru i Vinici su svrćali trube i svirali. Predvečer su se čuli zvuci iz svih viničkih zaselaka i po svim selima. Ovo je pokazatelj čuvanja običaja.

            Pravile su se i dvojnice od kljenovine, koje su bile i ukrašavane. Sastojale su se od dijela koji se drži u ustima, šuplje utrobe, rupica u dva reda, u jednome redu četiri a u drugome tri rupice. Tonovi su se proizvodili puhanjem i povremenim i naizmjeničnim začipanjem rupica prstima u određenom ritmu. Diple su jednostavnije, jer imaju samo jedan niz rupica, a ostalo je sve slično kao i kod dvojnica. Jedina je razlika što se diple mogu ugraditi na urađenu jareću mješinu. Sve ove instrumente koristili su čobani kojih je bilo mnogo, a pojavljivali su se s ovim instrumentima i na raznim prelima i sjelima, te dernecima i pazarima.

            U povodu Jurjeva postoji i iskazivanje ljubavi prema prirodi, što se očituje u nekim krajevima, pa i kod nas, kada su uz Jurjevo dani ekologije, te se sve čisti: u kući, od tavana do podruma, u dvorištu i drugdje.

            Na spomendan sv. Jure djevojke i mladići su, u dobi od trinaest do šesnaest godina tetovirali križiće koji su ostali kao podsjetnik na vrijeme osmanskoga terora. Turci bi vršili razne zulume te bi, između ostalog, hvatali kršćanske djevojke i žene te ih obeščašćivali i zloupotrebljavali u nemoralne svrhe. Da bi se to nasilje spriječilo, jedini način je bio da se na rukama utetovira više manjih križića, a na prsima malo veći križ. Znalo se da Turci bježe od križa i da se nikada ne bi dotakli rukom ruke kršćanke na kojoj bi ugledali križ, ili prsiju na kojima bi bio još veći križ. Čak su i majke svoje mlade kćeri tetovirale, i to obavezno na šaci jer je to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži, zbog nošenja dugih rukava kada zahladi.

            Mladići koji su sudjelovali u jurjevskim ophodima zvali su se jurjaši, jurjevčani. Jedan je mladić nosio visoko mladu zelenu brezu ili koju drugu granu okićenu maramom i šarenim papirima, dvojica su nosila kite brezova ili kakva drugoga granja, a Zeleni Jure je bio u košu ispletenom od prolistale vrbe, bukve i dr., a preko njega je bilo poslagano brezovo i koje drugo kitje. Zeleni Jure je u jednoj ruci držao veliku trnavku od šipka, a u drugoj ruci drveni mač. Skupina je mladića selom pratila Zelenog Juru. Ponekad su Zelenoga Juru pratili tamburaši i s njim ulazili u dvorišta.

            Zeleni Juraj bi plesao uokrug a oko njega su plesali mladići iz pratnje i pjevali da će polje roditi kuda Jure prođe, te od gazdarice tražili darove. Sve su vrtlarice dobivale grančicu iz kite ili koša i stavljale ih među zelje, kelj ili korabicu da im bolje rodi. Od zelenila kojim je bio prekriven Zeleni Jure bilo je dopušteno otkinuti dio grančice za koju se vjerovalo da ima apotropejske karakteristike, te da će ukućane, i njihovo imanje štititi od demona, ali i povećavati plodnost. Jurjaši su u svakom domu, koji bi ih darovao, ostavljali komadić zelenila koje su domaćini kasnije ostavljali u kući, štali, vrtu, polju i sl. vjerujući da će tako odvratiti demonske sile. Pokatkad se nosila samo kapa od zelenila, ponegdje su jurjaši bili okićeni zelenilom, a negdje se nosila poveća grana ili motka na koju su bili privezani šareni trakovi ili trobojnica, crveni rubac, ukrašen ručnik. Na vrh grane ili motke ponekad se stavljala jabuka. Zeleni Jure imao je najmanje dvojaku apotropejsku ulogu, tj. svojim je izgledom želio potaknuti vegetaciju, ali i odagnati zle duhove. Kad otpjevaju, domaćin ih počasti pićem i hranom.

            Tragovi božice Lade opažaju se u mnogim hrvatskim obrednim pjesmama. Lada je bila božica proljeća, mladosti, ljepote i plodnosti. Općenito, u slavenskoj mitologiji Ladin sin Ljeljo je bog ljubavi. U tim je zemljama bio drevni običaj da od prve nedjelje po Uskrsu do Ivandana djevojke i žene u kolu pjevaju pjesme u čast Lade, tj. djevojaka nakićenih vijencima koje idu po selima uoči Jurjeva, a u varoši na taj dan ujutro od kuće do kuće i pjevaju. Prema narodnim pričama ladarice hodaju svijetom od Jurjeva do Ivanja.

            U dinarskim krajevima kod Hrvata bio je običaj ljuljanja mladeži. I taj je obred imao apotropejski karakter jer se vjerovalo da će se tim obredom predusresti bolesti. Na Jurjevo biljem su ukrašavali vrata i prozore djevojaka, a za zbližavanje s curama momci su pravili ljuljačke za djevojke. Sačuvala se izreka: “Daj ti meni Jurjevdan, ja ću tebi zelen gaj.“ Na sam blagdan zavezalo bi se uže od pređe, ovčje vune, za bajam i djeca bi se ljuljala cijeli dan, jer su imala slobodan dan i od čuvanja stoke.

            Koleda je riječ mnogostrukoga značenja: skupno pjevanje muške djece, mladića pa i odraslih ljudi. Mladić je djevojci kolendao pod prozorom, činili su ophod, pjevali pjesme. Koleda znači i krijes koji se palio na Jurjevdan i na Ivandan (24. lipnja), te krijes koji se palio za vrijeme biranja seoskih kraljeva. Koledom su se nazivale obredne vatre koje su palili uskoci. Kod gradišćanskih Hrvata koledati znači prositi. Koleda (kolenda), dakle, znači čestitarska pjesma i igra. U poljičkome kraju na spomendan sv. Jure 23. travnja tradicionalno se izvodila jurjevska kolenda.

            Na Jurevdan domaćice su u nekim mjestima za večeru obvezno kuhale u divljem zelju sušeni jezik: bravlji, svinjski, goveđi. Sušeni jezik se kuhao po narodnom vjerovanju da je sv. Jure ljubitelj istine i tko bude jeo suhi jezik, uvijek će govoriti istinu, a ako bi, ne dao Bog, lagao, jezik bi mu se osušio.

            Sv. Jure dolazi na zelenu konju i u zelenoj kabanici, ali zna pokatkad doći i u crnoj. Ako je došao na zelenu konju, svijet se nadao da će uroditi proso i sve ostalo. Ako bi došao na mrku konjicu, i proljeće će zahvatiti led, te od uroda nema ništa. Oko Jurjeva počne i kukavica pjevati. Vjerovalo se ako je zakukala u crnoj gori da će godina biti slaba. Na Jurjevdan, a u nekim selima na Markovo, seoska ronda, odabrana skupina ljudi ide stavljati granice. Pošli bi “na sva četiri vitra od njiova polja i zadiju na granicu po jednu vojku ili naslažu malu gomilu stijenja“. Taj običaj zvao se “zagajivanje“.

            U narodnoj tradiciji sv. Jure je zaštitnik od teških bolesti: bolesti s jakim grčevima, visokom vrućicom, padavicom, kužnom epidemijom, zatim zaštitnikom je ratara, pastira, konja i ostale stoke, zemlje, usjeva, zelenila, te zaštitnikom je od pogibelji na vodi. Bio je zaštitnikom križara, vojnika, ratnoga konjaništva i svih obrta u vojne svrhe. Djevojke i žene sv. Juru štuju kao zaštitnika od napasnika, a narod mu se utječe u zagovor da ih Bog zaštiti od zmija i vještica. On je zajednički svetac Crkve, na Istoku i na Zapadu, a štuju ga i Romi i muslimani, kao i sv. Iliju Proroka, te još neke svece Crkve.
 

               Molitve sv. Juri. Vjerni slugo Božji i nepobjedivi mučeniče, sveti Jure! Ti si otvoreno i s revnošću odgovorio na Božji dar vjere. Zahvaćen gorljivom ljubavlju prema Isusu Kristu, hrabro si se borio protiv oholosti, laži i prijevare. Ni bol ni mučenje, ni mač ni smrt nisu te mogli rastaviti od nasljedovanja Isusa Krista i njegova evanđelja.Usrdno te molimo da nam, poradi Kristove ljubavi, svojim zagovorom pomogneš da se odlučno opiremo svemu lošem; da probleme i patnje koje nas pritišću strpljivo nosimo kao svoj križ; da nas ovozemaljske brige, sebičnost i nevolje ne rastave od Isusove ljubavi prema Bogu i bližnjima.Hrabri pobjedniče u vjeri, pomaži nama u svladavanju svakoga zla, odagnaj strah u zalaganju za ugrožene i bolesne, kako bismo jednom i mi zadobili Božju blizinu obećanu onima koji ustraju do kraja.Po Kristu Gospodinu našem! Amen!

Dolazimo, Bože, u tvoj sveti dom,

Hvalu ćemo dati tebi Bogu svom,

Slaveć svetog Juru, zaštitnika svog,

Moleći se svecu zaštitniku svom.

O sveti Jure, zaštitniče naš,

Molitvu čuj nam, usliši nas.

Pod zaštitu tvoju stavljamo se mi,

Nadajuć se smjerno tvojoj pomoći,

Pogledaj nas, sveče sa nebesa ti,

Zaštitu nam pruži svojom ljubavi.

O sveti Jure, zaštitniče naš,

Molitvu čuj nam, usliši nas.

 

            Pomolimo se: Gospodine, sveti mučenik Jure hrabro je nasljedovao Tvoju muku. Danas veličamo Tvoju božansku snagu koja se u njegovu mučeništvu očitovala, i molimo da nam pritekne u pomoć u našoj slabosti. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje, u jedinstvu Duha Svetoga - Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

 

            Gospodine Isuse Kriste, naši su preci prije mnogo godina izabrali sv. Juru Mučenika za svog zaštitnika i zagovornika, po njegovu zagovoru mi te molimo: daruj nam snagu i moć da uvijek volimo, uređujemo, dograđujemo i čuvamo svoju crkvu, koja neka bude Tebi na čast, nama na spasenje i našoj župi i cijelom kraju na ponos. Po Kristu Gospodinu našem. Amen!

          

 

                                                            Kip sv. Jure u župnoj crkvi u Viru kod Posušja. 

 

 

 

free joomla templatesjoomla templates
2018  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.