Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

ŽUPNI VJERONAUK - PITANJA I ODGOVORI ZA KRIZMANIKE

ZAZIV DUHA SVETOGA

O dođi, Stvorče, Duše Svet,

pohodi duše vjernika,

Poteci višnjom milosti

U grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,

Blagodat Boga svevišnjeg,

Studenac živi, ljubav, plam

I pomazanje duhovno.

Darova sedam razdaješ,

Ti prste desne Očeve,

Od vječnog Oca obećan,

Ti puniš usta besjedom.

Zapali svjetlo u srcu,

Zadahni dušu ljubavlju,

U nemoćima tjelesnim

Potkrepljuj nas bez prestanka.

Dušmana od nas otjeraj

I postojani mir nam daj,

Ispred nas idi, vodi nas,

Da svakog zla se klonimo.

Daj Oca da upoznamo

I Krista, Sina njegova,

I u Te, Duha Njihova,

Da vjerujemo sveudilj.

Sva slava Ocu vječnomu

I uskrslomu Sinu Mu,

Sa Tješiteljem Presvetim

Nek bude sad i uvijeke. Amen!

Pošalji Duha svojega i postat će. Aleluja!

I obnovit ćeš lice zemlje. Aleluja!

 

 

 

1. Što je to Biblija?

- Biblija (od grčke riječi što znači knjige) jest sveta knjiga, Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta u kojima je zapisana Božja riječ i objava za naše spasenje.

 

2. Tko je tvorac Biblije?

- Bog je glavni tvorac Svetoga Pisma ili Biblije. On je svojim Duhom potaknuo svete pisce da izreknu i napišu Božju riječ, Božje zakone i objavu za naše spasenje.

 

3. Bog je autor i pisac Biblije i određeni sveti pisci i ljudi.

- Upravo tako. Bog nadahnjuje svete pisce i ljude i oni govore svojim jezikom (hebrejski, grčki, aramejski...), zapravo našim ljudskim jezikom, i pišu ono izgovoreno što im je Bog rekao. Kasnije se sve to doradi i oblikuje u jednu knjigu, a Biblija je zbroj više knjiga svetih pisaca, i to 46 knjiga Staroga Zavjeta i 27 knjiga Novoga Zavjeta.

 

4. Nabroj sve knjige Svetoga Pisma Staroga i Novoga Zavjeta.

Stari Zavjet:

Petoknjižje: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, Ponovljeni Zakon.

Povijesne knjige: Jošua, Suci, Knjiga o Ruti, Prva i Druga knjiga o Samuelu, Prva i Druga knjiga o kraljevima, Prva i Druga knjiga Ljetopisa, Knjiga Ezrina, Knjiga Nehemijina, Tobija, Judita, Estera, Prva i Druga knjiga o Makabejcima;

Biblijske molitve i pjesme: Psalmi;

Mudrosne knjige: Job, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova;

Proročke knjige: Izaija, Jeremija, Tužaljke, Baruh, Ezekiel, Daniel, Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija.

Novi Zavjet:

Evanđelja: Evanđelje po Mateju, Evanđelje po Marku, Evanđelje po Luki i Evanđelje po Ivanu;

Povijest Prve Crkve i Djelo Duha Svetoga: Djela Apostolska;

Poslanice (pisma) Apostola Pavla: Poslanica Rimljanima, Prva i Druga poslanica Korinćanima, Poslanica Galaćanima, Poslanica Efežanima, Poslanica Filipljanima, Poslanica Kološanima, Prva i Druga poslanica Solunjanima, Prva i Druga poslanica Timoteju, Poslanica Titu, Poslanica Filemonu;

Posebna poslanica: Poslanica Hebrejima;

Katoličke poslanice: Jakovljeva poslanica, Prva i Druga Petrova poslanica, Prva, Druga i Treća Ivanova poslanica i Judina poslanica;

Završna biblijska knjiga: Otkrivenje sv. Ivana Apostola.

 

5. Prijevod Biblije na hrvatski jezik.

- Biblija je prevedena i na hrvatski jezik, koji je jedan od 7000 jezika na svijetu. Do Drugoga vatikanskog sabora (1962.-1965.) službeni jezik Crkve bio je latinski s djelomičnom upotrebom ostalih narodnih jezika, a od završetka toga Sabora odobreno je slavljenje svetih sakramenata i svega ostaloga na narodnim jezicima za što su se u 10. st. zalagala sv. Braća Ćiril i Metodije uvodeći u liturgiju jezik slavenskih naroda koji danas nazivamo starocrkvenoslavenskim jezikom. Oni su na taj jezik tada preveli Sveto Pismo. Iz toga sveopćeg jezika razvili su se, počevši od 10. st., svi slavenski jezici, pa tako i hrvatski jezik sa svojim pismima glagoljicom, kirilovicom, bosanicom i latinicom.

 

6. Rečeno je da je Duh Sveti, Duh Božji prisutan u Bibliji: “A Duh Božji lebdio je nad vodama“ (Post 1,2). Tko je Duh Božji?

- Duha ne vidimo svojim tjelesnim očima, nego ga motrimo svojim duhom, duhovnim vidom i zamjećujemo ga u djelovanju u nama i u svijetu. On je Treća Božanska Osoba Presvetoga Trojstva. On se s “Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi“. Duh Sveti je Gospodin i Životvorac. Duh puše gdje hoće i kuda hoće. Ne smijemo zakočiti djelovanje Duhu Svetome u svome životu, nego pustiti da on kroz nas puše i tako u druge oko nas.

 

7. Ima li duhova osim Duha Božjega?

- Ima. Bog je prije vidljivoga svijeta stvorio mnogo duhova koji su imali razum i slobodnu volju i bili su u Božjoj službi. One koji su Božji vjesnici, glasnici nama ljudima nazvani su anđelima, anđelima čuvarima, koje slavimo 2. listopada.

 

8. A tko su arkanđeli?

- Arkanđeli su Božji glasnici s posebnim i izvanrednim vijestima i djelima. U Svetome Pismu imamo spomenuta tri arkanđela: Mihael, Gabriel i Rafael. Mihael je vođa dobrih anđela. Spomen na njih je 29. rujna.

 

9. Može li se ukazati anđeo ako je duh?

- Može. No, bez obzira na to ukazao nam se ili ne ukazao anđeo Gospodnji, on, naš anđeo čuvar, svakoga od nas prati i čuva od rođenja do smrti.

 

10. A tko su opet đavli ili vragovi?

- Oni su otpali i Bogu neposlušni anđeli, a vođa im je Lucifer (“svjetlonoša“). Izgubili su svojim neposluhom ime anđeo (Božji glasnik, vjesnik), a dobili drugo ime i druga imena: vrag (izvrgnuti, svrgnuti,vrgnuti), sotona, đavao, zloduh, podvajatelj, ocrnitelj, klevetnik, lažac, zavodnik, neprijatelj, onaj koji se ispriječio na putu i smeta. Sve ove nabrojene riječi i imena za vraga u sebi krije grčka riječ diabolos, od čega je i nastala naša riječ đavao (diabolos - djavolos - đavol, đavo, đavao).

 

11. Evo kako sv. Ivana Apostol i Evanđelist opisuje borbu između Mihaela i Lucifera: “I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija - imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi“ (Otkr 12,7-9).

 

12. Što čini đavao na zemlji? Ide za tim da čovjeka svrgne, vrgne (u ovim riječima nalazi se osnova -vrg od koje imamo imenicu za opasnu pojavu koju zovemo vrag) s pravoga puta koji vodi Bogu, te da ga upropasti. Sv. Petar kaže: “Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu“ (1 Pt 5,8).

 

13. Je li Bog čovjeku dao svoga Duha?

- Jest. Stvorivši u pet dana ili određenih razdoblja sav vidljivi i nevidljivi svijet, šestoga dana Bog stvori prvoga čovjeka iz zemaljskoga praha, kojega nazva Adam. I udahnuo mu je svoj Duh: “...u nosnice mu udahne dah života. Tako nastane čovjek živa duša“ (Post 2,7). I čovjek je oživio, te počeo misliti, osjećati, djelovati, govoriti, hodati, raditi. Jednako je udahnuo dušu prvoj ženi s imenom Eva, što znači majka živih, kojoj je namijenio određenu zadaću u suradnji s Adamom: rađanje i odgajanje novih potomaka.

 

14. Stvara li nama Bog dušu?

- Da. U svako začeto ljudsko čedo Bog posebno ulijeva svoj duh, dušu. Stvoreni smo na Božju sliku i priliku. Po tom smo duhu razumna i slobodna bića slična Božjem Duhu.

 

15. Zašto je Bog stvorio čovjeka?

- Bog je čovjeka stvorio zato da u čovjeka slobodno izlije svoju božansku ljubav kojom će opet čovjek uzvratiti svome Bogu - ljubiti ga, zatim da Boga prizna, da mu služi, da ga sluša, da ga slavi i tako dođe u nebo.

 

16. Zašto Bog nije stvorio čovjeka tako da ga prepusti njemu samome, a ne da trajno ovisi o Bogu?

- Čovjek je Božje stvorenje koje je malo manje o Boga, malo manje od anđela, slavom i čašću ga je ovjenčao. Potrebna mu je Božja i ljudska pomoć da bi se mogao do kraja ostvariti u tjelesnom i duhovnom smislu. Dao mu je sposobnosti suradnje s Bogom i ljudima, te moć spoznavanja i istraživanja čovjeka, svijeta i samoga Boga. Smrt je pokazatelj čovjekove ovisnosti o Bogu i čovjek je nemoćan pred tajnom smrti, ali mu Bog otkriva smisao života koji slijedi nakon smrti. Zato se ne može udaljiti od svoga Stvoritelja. Ovisan je o njemu. Tako je sve u životu: dijete je ovisno o roditeljima, učenik o učitelju, vjeroučenik o vjeroučitelju...

 

17. Koja su obilježja duha i duše?

- Samo ljudsko tijelo bez duha i duše nije moćno ništa, ali kad je u njemu duh i duša, onda je ono živo i moćno je djelovati. Kad ga smrću napusti duh i duša, onda ono postaje opet mrtvo, ali će o uskrsnuću uskrsnuti i pridružiti se duhu, duši i čovjek će opet kao jedno biće slaviti svoga Boga. Duh i duša su počelo i pokretač života. Životinje imaju počelo života ali nemaju tih oznaka koje ima čovjek, pa zato nisu osobe. Čovjek ima savjest, svijest, slobodnu volju. Po savjesti i svijesti, te slobodnoj volji čovjek razmišlja o svome Bogu i služi mu dostojanstveno i s ljubavlju. Pozvan je priznati svoga Boga, njegovo gospodstvo, red, ljubav, istinu, pravdu, zakon ili mu okrenuti leđa i ne priznati ga, što je velika pogibeljnost.

 

18. Može li duša umrijeti?

- Duša jednom stvorena nikada više ne umire, jer je besmrtna. Kad se kaže “vječna smrt“, misli se na grješnu dušu koja se nije spasila a trajno postoji.

 

19. Ako čovjek po svome razumu osobno i zajednički može spoznati Boga, prihvatiti ga i ljubiti, te slijediti njegove odredbe i zakona, zašto nam je potrebna Objava?

- Bog se ljudi objavljuje da bi u njima utvrdio pravi stav prema njemu i njegovu zakonu, te da bi se čovjek u suradnji s Bogom spasio. Osim toga, on se objavljuje da bi nama bio bliži i to kao Bog Otac - stvoritelj, Bog Sin - Otkupitelj, Spasitelj i Bog Duh Sveti - Posvetitelj. On time stvara prijateljstvo s čovjekom, postaje Bog Objave (Ljubav, obred liturgija i teologija) a ne samo Bog Razuma (Mudrost i filozofija).

 

20. Kakav je bio odnos prvih ljudi prema Bogu?

- Odmah u početku, prije iskustva kušnje i grijeha u zemaljskom raju, odnos je bio prijateljski. Nakon kušnje i grijeha u zemaljskom raju, Bog se očituje kao Svemoćni Bog Milosrđa i Ljubavi. Čovjek se osjetio slabim i grješnim, te je uvidio da je njegov Stvoritelj velik u opraštanju, pa je opet živnuo nakon vlastitoga kajanja i obraćenja kroz čin molitve i obred žrtve (liturgija).

 

21. Zašto će čovjeku vjera ako mu je Bog dao razum?

- Vjera je osobno prianjanje Bogu i pristanak uz istinu koju je Bog objavio. Tu vjeru čovjek gleda i tumači razumom i trajno usvaja svojom voljom jer je posve osviješten da ne može sve izgraditi na razumu i znanosti, nego i na vjeri i mistici što ide dalje od razuma i znanosti. Vjera je Božji dar čovjeku i nadilazi razum. Glagolski oblik “vjerujem“ u latinskom jeziku glasi “credo“. Ovaj oblik dolazi od dviju riječi:cor do što znači srce dajem.

 

22. Kako su prvi ljudi, Adam i Eva, kušani ili provjeravani?

- Prvi ljudi, Adam i Eva, Božji prijatelji stavljeni su u zemaljski raj, vrt Eden i tu su bili sretni, puni milosti posvetne pred Bogom. Bog im je zapovjedio da ne uzimaju i ne jedu sa stabla spoznaje dobra i zla koje je bilo u sredini toga vrta. Oni su od Boga dobili svijest za razumijevanje i savjest za opredjeljivanje između dobra i zla.

 

23. Radi li se ovdje o kušnji svijesti i savjesti?

- U ovome opredjeljenju pred stablom spoznaje dobra i zla proradila je njihova svijest i savjest. Savjest je sposobnost koju je Bog usadio u srž čovjeka i po kojoj zna što je dobro a što je zlo. Ona je Božji glas u čovjeku koji valja poštivati a ne ići protiv toga glasa u srži vlastitoga bića.

 

24. Jesu li se prvi ljudi oduprvi zavodljivosti zla i jesu li prekršili glas savjesti i svijesti?

- Nažalost, prekršili su taj glas. Đavao ih je prevario i nagovorio da uberu voće sa zabranjenoga stabla lažno im obećavajući da će biti kao Bog. Nisu poslušali Boga nego vraga.

 

25. Jesu li prvi ljudi pogazili ili uništili svoju savjest?

- Oni su pogazili svoju savjest ali nisu je uništili, iščupali iz srži svoga bića. Ona je ostala u njima i uvijek je Božji glas koji dobro potiče i hvali, a zlo odvraća i kudi. Pojavljuje se u čovjeku kao grižnja savjesti, ugriz savjesti, te ga preispituje i vraća na kajanje i obraćenje.

 

26. Koje su bile posljedice nepoštovanja savjesti?

- Adam i Eva su postali “goli“, ogoljeni od milosti Božje, te su postali od Božjih prijatelja njegovi neprijatelji, od onih koji su suglasni s njime do onih koji su u oporbi s njime i njegovim zakonima. Anđeli su ih kao takve istjerali iz raja zemaljskoga i dali čovjeku da obrađuje zemlju (stvara kulturu i civilizaciju, te kult), a ženi da u nevoljama rađa i odgaja djecu skupa s mužem. Osuđeni su na patnje, bolesti i smrt.

 

27. Kažu da je drvo spoznaje bilo jabuka.

- Latinska riječ malum znači zlo ali i jabuka. U tome i jest ova svojevrsna igra s jabukom iz koje je poteklo i zlo. No, drvo spoznaje je naša svijest koja rasvjetljava pojam dobra i savjest koja potiče na čin dobra, te kori nas ako ga ne prihvatimo i opredijelimo se za zlo, a nagrađuje nas ako ga prihvatimo i činimo.

 

28. Što je to istočni/istični ili iskonski grijeh?

- Taj grijeh zovemo iskonskim ili istočnim/ističnim jer je od iskona i jer istječe iz naših praroditelja Adama i Eve, on je i prvi, izvorni, originalni... Mi imamo riječ istok/istočni koja znači stranu svijeta, ali ovaj je grijeh i na zapadu, i na sjeveru, i na jugu, na svim stranama ovoga svijeta.

 

29. Koje su posljedice istočnoga, ističnoga, iskonskoga grijeha?

- Posljedice su sljedeće: ranjenost ljudske naravi, sklonost grijehu i tjelesna smrt. One se prenose rađanjem iz pokoljenja u pokoljenje. Čovjek se oslobađa ističnoga grijeha sakramentom svetoga krštenja.

 

30. Što je to grijeh?

- Grijeh je gaženje Božjih zapovijedi, prekršaj Božjega zakona, uvreda Božje ljubavi; prekršaj protiv razuma, istine i ispravne savjesti; kršenje moralnoga zakona, promašaj pravoga cilja, propust činjenja dobra. Griješimo: riječju, mišlju, djelom i propustom protiv vječnoga zakona. Grijeh je najveće zlo!

 

31. Je li Bog ostavio prve ljude u grijehu?

- Bog ih nije napustio, ali im nije uklonio posljedice grijeha. No, Bog je ponovno uspostavio savez s ljudima, posebno kasnije sa svojim izabranim narodom Izraelom iz kojega će doći Mesija, Spasitelj, Otkupitelj. On će ih osloboditi svojom milošću, njihovom vjerom i dobrim djelima izbaviti od grijeha, đavla i njegova sjaja, te od smrti vječne.

 

32. Što se zbilo s Adamovinim i Evinim sinovima Abelom i Kajinom?

- Živjeli su lijepo kao braća, ali jednoga dana ušao je vrag u Kajinovu dušu i Kajin je ubio svoga brata Abela iz ljubomore, mržnje, oholosti, škrtosti, zavisti, srditosti... Abel je bio marljiv radnik koji je od svojih plodova darovao Bogu prvine, a Kajin mu je prikazao škrto u darovima i u duhu. Bog je primio Abelovu žrtvu rada i žrtvu prikazanja, a Kajinovu nije jer nije bilo istinske žrtve rada i molitvene žrtve prikazanja.

 

33. Jesu li Adam i Eva imali još djece?

- U Knjizi Postanka izrijekomm se kaže da su praroditelji imali još djece. I čovječanstvo se i dalje razmnožavalo i razvijalo, te na žalost udaljavalo se od Boga svojim grijesima.

 

34. Da li se Bog rasrdio na svoja stvorenja pa ih sve kaznio općim potopom?

- Kada su ljudi prekršili sve Božje zapovijedi (Dekalog, Deset zapovijedi), on ih je zaustavio u svemu tome i kaznio općim potopom. Iz svega toga izvukao je određeni broj ljudi i životinja na čelu s Noom s kojim je uspostavio Savez i to u korablji što je slika Crkve koja spašava pravednike i obraćenike od svojih zloća.

 

35. Kako je nastala Babilonska kula i kako je srušena?

- Ljudi su iz vlastite oholosti otpočeli zidati Babilonsku kulu (Babel, Babilon znači pomutnja) koja je izraz ljudske ohole čežnje da se domognu Boga i njegova nebeskoga prijestolja kao što su to htjeli i pali anđeli. Bog je pomrsio ljudima jezike i planove, narise i nacrte o toj suludoj ideji. Ovdje je ideja o nastanku mnoštva jezika na ovome svijetu. Danas ih ima zabilježenih oko 7000 s 1000 slovnih sustava ili abeceda. Biblija je prevedena na mnoge od njih. Kula je uistinu bila vrlo velika i visoka kao što su danas velike egipatske piramide koje su također odraz umijeća ali i bahatosti faraona. Sve su to slike umišljenosti čovjekove da dostigne Boga i da bude kao Bog, kako mu je u zemaljskom raju šaputao vrag po zmiji.

 

36. Tko je Abraham, odnosno Ibrahim?

- Abraham je praotac vjere. On je sa svojom suprugom Sarom nakon duljeg vremena dobio sina Izaka, čedo milosti. Abraham je od Sarine sluškinje Egipćanke Hagare stekao sina Išmaela, plod naravi. OdAbrahama kako to ime glasi u hebrejskom, židovskom jeziku pa preko Izaka potječu Židovi kao narod i židovi kao religija, konfesija, vjera. A od Abrahama ili Ibrahima kako to ime zvuči u arapskom jeziku pa preko Išmaela smatra se da potječu Arapi.

 

36. Odakle je Abraham rodom i gdje se nastanio?

- Abraham je rođen u Uru Kaldejskom, gradu u Mezopotamiji na sjecištu rijeka Tigrisa i Eufrata i nedaleko od Babilona. Bog ga je pozvao iz toga mnogobožačkoga grada u nepoznato gdje će steći zemlju, bogatstvo i veliko potomstvo. Krenuo je dolinom Plodnoga mjeseca i prvo stigao u Haran, današnji Iran ili Perzija. Iz Harana prešaso je u Kanaan ili Palestinu koja će se kasnije nazvati Izrael ili Sveta Zemlja, Obećana Zemlja s glavnim gradom Jeruzalemom, gradom mira. Bilo je to prije Krista oko 1900 godina.

 

37. Da li je Bog kušao Abrahama?

- Bog stavlja na kušnju svakoga čovjeka jer mu je dao slobodnu volju djelovanja. To znači može griješiti i izbjeći grijeh, te ako pogriješi, može se pokajati i obratiti. U toj slobodi čovjek je na vagi između dobra i zla. Postaje problem odluke u kušnji kroz koju čovjek prolazi svojim razumom i slobodnom voljom. Bog je Abrahama pozvao da napusti svoj Ur Kaldejski i ide u nepoznatome pravcu prema nečemu velikome, što je on uvidio i prihvatio u kušnji. Dalje, Bog je Abrahama stavio na kušnju kada mu je žena Sara rodila Izaka da toga svoga sina milosti žrtvuje Bogu. On je prošavši kušnju, pristao na žrtvovanje sina za veliki ideal odnosa i ljubavi prema svome Bogu. Je li mu bilo teško i da li je to mogao shvatiti? Svakako vrlo teško i ljudski gledano neshvatljivo. No, ipak se podvrgnuo Božjoj volji i što god bude.

 

38. Što se dogodilo s Izakom i Abrahamom na brdu Moriji?

- Kada je Arbraham pristao na traženu žrtvu od Boga i u njoj do kraja ustrajao, odnosno dospio do brda Morije gdje se sve to trebalo dogoditi, Bog je sve to uvažio i oslobodio svoga slugu Abrahama pristanka da žrtvuje svoga sina Izaka. Dao mu je kao zamjenu zapletenoga ovna u obližnjem grmu. Time je cijeli narod oslobodio obveze žrtvovanja vlastite djece, ali je svome izabranom narodu dao mogućnost žrtvovanja životinja što uključuje u tu žrtvu i dio sebe u smislu truda oko uzgoja životinja ili drugih plodova. Bog je dakle u ovom slučaju Abrahamu providio zamjenu za sina Izaka, ali ga je nagradio za veliku vjeru i povjerenje u Boga koji je njegov stvoritelj i voditelj do vječnosti. Isto tako se zbiva i s nama ljudima kada smo u iskušenjima, te kada se opredijelimo za Boga i njegovu stranu življenja u duhu Zapovijedi.

 

39. Je li Mojsije bio u Svetoj Zemlji i kao je izgledao put naroda od Egipta do Svete Zemlje?

- Mojsije nije uspio ući u Svetu Zemlju, u Obećanu Zemlju, nego je došao do brda Nebo i tu s pogledom na Obećanu Zemlju preminuo. Narod je dospio u Svetu Zemlju. Mojsije se borio za zemaljsku Zemlju a dobio nebesku Zemlju, Domovinu na nebesima. Njegovu ocu bilo je ime Amram a majci Jokebeda. Živio je u Egiptu do svoje 40. godine života. Izveo je narod iz Egipta u novu domovinu 1200 godina prije Krista. Pomogao mu je u govoru brat Aron, kao i u svemu drugome. Bog je po njima činio čudesne znakove, deset egipatskih zala koja su zaobišla Hebreje (voda pretvorena u krv, mnoštvo žaba, komaraca, obada, pomor stoke, čirevi, tuča, skakavci, tama, pomor egipatskih prvorođenaca - nasuprot ubijanju muške hebrejske dječice) i time prestrašio faraona i njegove službenike. Mojsije je slika Novoga Mojsija Isusa Krista.

Narod je prešao Crveno more koje se najprije na Mojsijevu molitvu rastvorilo, a potom zatvorilo i pomorilo egipatsku vojsku.

Putovanje više stotina Hebreja iz Egipta do Svete Zemlje trajalo je 40 godina (nomadski oblik života kojega ima i dans u tim krajevima).

Hranili su se čudesnom Božjom hranom zvanom mana (mana znači čuđenje s upitom: Što je ovo?). Prijelaz preko Crvenoga mora znači krštenje što ga je ustanovio Isus Krist, a mana euharistiju, svetu pričest.

 

40. Kako su se zvali Izakovi sinovi?

- Abrahamov sin Izak imao je sinove blizance Ezava i Jakova. Jakovu je Bog dao ime Izrael što znači Božji borac. Budući da su braća bili blizanci, trebao je jedan od njih biti prvi, pa je na temelju prijevare to postao Jakov a ne Ezav.

 

41. Koliko je Jakov ili Izrael imao sinova?

- Jakov ili Izrael imao je 12 sinova: Ruben, Šimun, Levi, Juda, Zebulun, Jisakar, Dan, Gad, Ašer, Naftali, Josip i Benjamin. Odatle 12 plemena izraelovih. Iz plemena Levijava dolazili su židovski svećenici, a iz plemena Judina doći će posredstvom Djevice Marije Isus Spasitelj.

 

42. Zašto su braća prodala svoga brata Josipa?

- Iz zavisti, ljubomore, grijeha prodali su svoga brata Josipa kojega je njihov otac Jakov/Izrael najviše volio. Josip je sanjao kako se 11 snopova klanja jednome snopu. Ispričao je svoj san braći koja su to shvatila i iz te ljubomore prodali su svoga brata Josipa Egipćanima.

 

43. Što se sve zbilo s prodanim Josipom?

- Josipa je Božja Providnost pratila i dovela na visoki položaj u Egiptu. Egipatski faraon uzeo je Josipa za svoga prvog službenika. Kad je nastala opća glad, u Egiptu je bilo žita. Tako su Jakovljevi/Izraelovi sinovi došli iz Palestine u Egipat moliti faraonova službenika da im udijeli žita ne znajući da je to njihov brat Josip. To je ostvarenje Josipova sna o snopu i snopovima. Potom su u Egipat došli Jakov/Izrael i ostala braća. I Židovi su ostali u Egiptu oko 400 godina. Bili su robovi u sužanjstvu.

 

44. Tko su patrijarsi?

- Riječ patrijarh je grčka riječ koja znači praotac, vođa, rodozačetnik. Ti su u Starome zavjetu: Abraham, Izak, Jakov, Juda...

 

45. Nazivi za židovski narod?

- Židovski narod naziva se Hebreji, Židovi, Izraelci, Čifuti, Džudije. Jezik im je židovski ili hebrejski. Ime im dolazi od Jakovljeva/Izraelova sina Jude (njemački Juden, francuski Žid, hrvatski Židov).

 

46. Gdje je Mojsije boravio prije nego je izveo svoj narod iz egipatskoga sužanjstva i kako mu se Bog očitovao?

- Mojsije je živio u Egiptu do svoje 40. godine života a potom se povukao u Sinajsku pustinju s brdom Sinajem i vrhom Horebom, gdje mu se Bog ukazao u gorućem grmu govoreći mu: “Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“ (Izl 3,6). On je Bog živi, Bog prošlosti, Bog sadašnjosti, Bog budućnosti. Sve se ovo zbivalo 1200 godina prije Krista.

 

47. Što znači Božje ime Jahve?

U Svetom Pismu javlja se više imena kojima se oslovljava dragi Bog. Najuzvišenije i najsvetije bilo je ime koje je u sebi krio tetragram (četiri slova) JHVH. Njega je smio izgovoriti samo veliki svećenik jedanput godišnje u jeruzalemskom Hramu na dan molitve za oprost grijeha. Nakon konačnoga rušenja Hrama od Rimljana 70. god. po. Kr., pravi izgovor tog imena se gubi. Naime, prema hebrejskom učenju, zazivati Boga njegovim Imenom znači susresti se s Božjom zbiljom, a „onaj tko ga zaziva njegovim Imenom, taj mora umrijeti“. (Danas: Tko psuje Boga, mora umrijeti, postaje mrtvim u duhu!). Od tada se prakticira Boga zazivati s riječju Adonaj, što znači „Gospodin moj“. S druge strane, hebrejsko pismo, kao i arapsko, u svojoj osnovi ne poznaje samoglasnike. Oni se uglavnom podrazumijevaju. Tako tetragram JHVH čine samo suglasnici. On se po tome može čitati na nekoliko načina, a nama je najbliži: Jahve.

 

48. Što se može još reći o Bogu Jahvi?

- Bog je biće samo od sebe. On jest uvijek i ne može ne biti. On je bez početka i bez svršetka. Bog je punina jednote, istine, dobrote, ljubavi, ljepote, svetosti.

 

49. Gdje je Bog dao Mojsiju i narodu Deset zapovijedi?

- Bog je upisao svoje zapovijedi u čovjekovo srce još od onoga susreta s drvetom spoznaje dobra i zla, sa savješću, a ponovno ih je dao po Mojsiju na brdu Sinaju (vrh Horeb) u Savezu s njim i narodom da se zapišu i upamte, a glase:

            Prijevod s hebrejskog jezika (preveo Silvije Grubišić) glasi ovako (Izlazak 20, 2-17; vidi i Ponovljeni zakon 5,6-21):

            Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

            Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi.

            Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svoga, jer Gospod ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

            Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.

            Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.

            Ne ubij!

            Ne učini preljuba!

            Ne ukradi!

            Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

            Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!

 

50. Deset zapovijedi u Katoličkoj Crkvi

            Ovaj raspored Deset zapovijedi kakav se rabi u Katoličkoj Crkvi potječe od sv. Augustina

1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!

2. Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!

3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!

4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude!

5. Ne ubij!

6. Ne sagriješi bludno!

7. Ne ukradi!

8. Ne reci lažna svjedočanstva!

9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!

10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

 

51. Na koliko se dijelova dijeli Deset zapovijedi?

- Deset zapovijedi dijeli se na dva dijela. Prvi dio jesu prve tri zapovijedi koje obuhvaćaju naš odnos prema Bogu, a drugi dio ostalih sedam što se odnosi na međusobne odnose među nama ljudima. Ove zapovijedi jesu tračnice kojima se putuje u život kako zemaljski još više nebeski.

 

52. Kako je izgledao prijelaz preko Crvenoga mora?

- To je izgledalo veličanstveno. More se razdvojilo i Hebreji su prošli kopnom, a potom se ponovno spojilo i Egipćani s faraonom nisu mogli za njima. Ovo je Prelazak ili Pesah, Pasha. tj. Izlazak iz egipatskoga ropstva. S ovim se povezuje sve što se dogodilo u Novom zavjetu s Kristom koji je Novi Mojsije, Mesija i koji narod provodi kroz žrtvu svete mise iz smrti u život, iz smrti u uskrsnuće što je Pasha, Uskrs. Krštenje je uranjanje u smrt i izranjanje za život.

 

53. Kada je Jošua uveo narod u Obećanu Zemlju, kakva je ona izgledala?

- Bila je razdijeljena na 12 dijelova prema 12 plemena Izraelovih. Iz Levijeva plemena bili su svećenici a iz Izraelova Judina Isus. Josipovim su sinovima Efrajimu i Manašeu dodijeljena dva dijela Palestine.

 

54. Zašto je Bog izabrao jedan narod a ne neki drugi?

- Izborom ovoga naroda on je zapravo izabrao sve narode svijeta jer će im po Isusu dati spasenje koje trebaju prihvatiti nakon propovijedanja vjerovjesnika. Bog po jednome govori svima o svojoj ljubavi, milosrđu, dobroti, prisutnosti u svijetu i svojoj Crkvi.

 

55. Kakav je odnos izabranoga naroda prema drugim narodima?

- Izabrani narod imao je zadaću prenijeti Božju poruku svim ostalim narodima ovoga svijeta, što se i dogodilo prihvaćanjem Svetoga Pisma ili Biblije koja je nikla u tome izabranom narodu. Krista su Apostoli navijestili svim narodima do na kraj svijeta, a to naviještanje traje i danas, a trajat će uvijek.

 

56. Tko je vladao u Svetoj Zemlji?

- Najprije su vladali od Jošue do uspostave Kraljevstva Suci, koji su pravedno sudili i branili svoj narod. Bilo ih je 13: Otniel, Ehućd, Šamgar, Debora (sutkinja), Gideon, Abimelek, Tola, Jair, Jiftah (žrtvovao svoju kćer po starim običajima okolnih naroda unatoč činjenici da se Bog pobrinuo u Abrahamovu slučaju da umjesto sina Izaka žrtvuje ovna nakon iskazane vjernosti), Ibsan, Elon, Abdon i Samson.

 

57. Kada je uspostavljeno Kraljevstvo u Izraelu?

- Oko 1000. god. pr. Kr. uspostavljeno je Kraljevstvo. Bog je posredstvom proroka Samuela izabrao prvoga kralja Šaula, a nakon njega betlehemskoga pastira Davida.

 

58. Što znaš o borbi između Golijata i Davida?

- Pročitaj odlomak 1 Samuelova 17.

 

59. Koji je najslavniji izraelski kralj?

- Salomon, sin Davidov, koji je graditelj jednoga jedinstvenoga hrama na brežuljku Sionu u Jeruzalemu (Sinaj je brdo s vrhom Horebom u Egiptu). U svetinji nad svetinjama u hramu čuvale su se tri svetinje: Dvije ploče s Deset zapovijedi u Zavjetnoj škrinji, Aronov čudesni štap i posuda mane - čudesne hrane. Hram je najprije srušio poganski kralj Nabukodonozor 586. god. pr. Kr. Ponovno je podignut nakon Babilonskoga sužanjstva 515. god. pr. Kr. Dovršen je konačno za vrijeme Herodovo 10. god. pr. Kr. Konačno je srušen 70. god. poslije Krista i sada su samo ostaci ruševina sa zidom plača i Omarovom džamijom.

 

60. Kada i kao je došlo do rascjepa kraljevstva na Sjeverno i Južno?

- Kraljevstvo je rascijepljeno na dva dijela, Sjeverno ili Izraelsko (od ostalih 11 plemena) s glavnim gradom Siharom i Južno ili Judejsko (Judino pleme) s glavnim gradom Jeruzalemom, oko 931. god. prije Krista. Salomonov sin Roboam i službenik Jeroboam nakon borbe razdijelili su staro jedinstveno kraljevstvo na dva dijela. Ova dva kraljevstva trajala su: Sjeverno do 721. god. pr. Kr., a Južno do 587. god. pr. Kr.

Narod je bio ne samo roblje i sužanj u Egiptu od 1600. do 1200. god. pr. Kr., nego i u Asirskom sužanjstvu ( od 721. god.), Babilonskom sužanjstvu (od 587. do 538. god.), rimskom sužanjstvu (od 63. god. pr. Kr. i dalje).

 

61. Što su sinagoge?

- To su bogomolje gdje su se vjernici židovi sastajali na molitve.

 

62. Tko su proroci?

- Proroci su osobe pune Duha Božjega koji su propovijedali svome narodu istinu o Bogu, svijetu i čovjeku. Prenosili su poruke Božje ljudima svoga vremena za njihov život u Bogu. Među prorocima su Mojsije, Samuel, David, Elizej, Ilija, Baruh, zatim četiri velika proroka (po opsegu knjiga): Izaija, Jeremija, Ezekijel, Danijel, te mali (po opsegu knjiga) proroci: Amos, Joel, Jona, Hagaj, Hošea, Mihej, Nahum, Habakuk, Malahija, Obadija, Sofonija, Zaharija. Debora je žena proročica.

 

63. Kako se računaju godine prije Krista, a kako poslije Krista?

- Stari zavjet imao je računanje po kraljevima i velikim svećenicima i tako do rođenja Kristova kada završava Stari zavjet, a u Novome zavjetu koji počinje s Kristom sve se računa od Kristova rođenja.

 

64. Kako izgleda naš katolički kalendar?

- Pokazati kalendar i protumačiti mjesece, godišnja doba s kvatrama, blagdane, svagdane, nedjelje (došašće, Božić, Božićno vrijeme, vrijeme kroz godinu, korizma, korizmene nedjelje, Cvjetnica, Veliki tjedan, Uskrs, uskrsne nedjelje, nedjelje kroz godinu, slavljenje misa, svetkovina, svetaca, blagdana...).

 

65. Odakle znamo za događaje iz Novoga Zavjeta?

- Iz Svetoga Pisma Novoga Zavjeta, zatim svete predaje koja je zapisana u Vjerovanju, u liturgiji (bogoštovlju), u spisima crkvenih svetih otaca, tj. pisaca.

 

66. Je li Gospa u Starom ili u Novom Zavjetu?

- Ona je kći starozavjetnoga bračnog para sv. Joakim i sv. Ane, pa je rođena može se reći u Starome a odigrala svoju ulogu u Novome Zavjetu. Ona je očuvana od ljage istočnoga grijeha, tj. bezgrješno začeta i tu je dogmu papa proglasio 8. prosinca 1854. Bezgrješno Začeće slavimo 8. prosinca. Rođendan joj slavimo 8. rujna pod imenom Rođenje Bl. Dj. Marije - Mala Gospa.

 

67. Što je to došašće ili advent?

- To je razdoblje liturgijske godine koje traje 4 nedjelje kroz koje se pripremamo za proslavu Božića.

 

68. Što je to utjelovljenje Sina Božjega?

- To je čin kojim Prva Božanska Osoba Bog Otac šalje Drugu Božansku Osobu Isusa u ovaj svijet i to po Marijinu začeću po Duhu Svetome što se dogodilo Gabrijelovim navještenjem Marini na Blagovijest što slavimo 25. ožujka. Krist je bio 9 mjeseci u utrobi svoje majke, rodio se s ujedinjenom božanskom i ljudskom naravi u Betlehemu među pastirima za vrijeme rimskoga cara Augusta, rastao i spasio nas. On se počovječio da nas pobožanstveni.

 

69. Tko je posjetio novorođenoga Isusa?

- Anđeli s pjesmom Slava Bogu na nebu, a mir ljudima miljenicima njegovim na zemlji, zatim pastiri također s pjesmama i darovima i kraljevi ili mudraci s Istoka s darovima: zlato, tamjan i smrna.

 

70. Gdje je Sveta obitelj bježala i od koga?

- Sveta obitelj: Josip, Marija i Isus, bježali su od Heroda u Egipat i tako blagoslovili stope svojih otaca koji su tu robovali preko 400 godina. No, Herod je poubijao mnoštvo dječačića do 2 god. starosti u Betlehemu i okolici misleći da će ubiti i Isusa. Ti su dječačići pravi mučenici koje slavimo kao Nevinu dječicu 28. prosinca.

 

71. Gdje je Isus prikazan?

- Gospa i sv. Josip Isusa su pruikazali u jeruzalemskom hramu 40 dana po rođenju što slavimo 2. veljače - blagdan Svijećnice ili Kalandore. Primio ga je starac Šimun i prorekaso da će dijete Isus biti znak protivljenja mnogima, a Gospi će mač bol probosti dušu. To se sve zbilo na Isusovu suđenju i raspeću na Golgoti.

 

72. Kad se stanje s Herodom smirilo, gdje se nastanio Isus?

- U Nazaretu po riječi Božjoj da će se zvati Nazarećanin. Tu je rastao u znanju, pobožnosti i mudrosti, te radio svakidašnje poslove sa svojim poočimom i skrbnikom Svete obitelji sv. Josipom. Gospa i Josipu su više vjerovali nego znali da je on obećani Mesija kao što i mi vjerujemo da je on upravo to.

 

73. Što se zbilo s Isusom u 12. god.?

- Isus je bio na hodočašću u Jeruzalemu s Marijom i Josipom, te je ostao u hramu u razgovoru  s učiteljima. Gospa i Josip su bili otišli misleći da će on doći sa svojim vršnjacima i susjedima i stići će ih, ali on je ostao u dugoj raspri u hramu. Gospa i Josip našli su ga u hramu i zadivili se da on s učenima raspravlja. Gospa ga je ukorila, ali on joj odgovara da se ne brine jer je u kući svoga Oca.

 

74. Kada je Isus otpočeo svoje javno djelovanje?

- U 30 godini svoga života.

 

75. Tko je Ivan Krstitelj?

- Ivan je čudesno rođen od svojih roditelja Elizabete i Zaharije. Prorok je na granici dvaju saveza, Staroga i Novoga. On je pokornički živio u pustinji pokaj Kumrana i Mrtvoga mora i pripremao se za navještaj Božje riječi. Krštavao je na rijeci Jordanu a među krštenicima bio je i Isus kojemu nije trebalo obraćeničko krštenje kao narodu, ali se on dao krstiti od Ivana da potvrdi njegovo propovijedanje i pripremanje dolaska Mesije kojega je najavio riječima: Evo Jaganjca Božjega! Evo onoga koji oduzima grijehe svijeta.

 

76. Kome sve Crkva slavi rođendan?

- Slavi se Isusov rođendan - Božić (25. prosinca), zatim Gospin rođendan - Mala Gospa (8. rujna) i sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja) koji je začet s iskonskim ili istočnim grijehom ali u svetom Evanđelju se kaže da se prigodom susreta dviju majki, Elizabete i Gospe, Elizabeta “ispuni Duhom Svetim“ i zaigra joj čedo u utrobi. Ivan je više od proroka i najveći rođeni od žene za njega je rekao sam Isus.

 

77. Što se objavilo kad se Isus krstio u rijeci Jordanu?

- Objavila se pravednost Božja da je Isus Sin Božji kojemu će se pokoravati svaki stvor; zatim na Isusa je sišao Duh Sveti poput goluba; krštenje se čini u ime Oca, Sina i Duha Svetoga (Presveto Trojstvo se objavljuje na krštenju u rijeci Jordanu i na brdu Taboru prilikom Isusova preobraženja i razgovora s Mojsijem /predstavnik Zakona/ i Ilijom /predstavnik proroka/ kad se čuju ove riječi: Ovo je sin moj, Izabranik.).

 

78. Što trebamo znati o Presvetom Trojstvu?

- To je odnos Oca koji rađa, Sina koji biva rođen i Duha Svetoga koji ishodi od Oca i Sina kao jednoga izvora i počela. Trojstvo jedno: Tri Božanske Osobe a jedan Bog. To je tajna vjere.

 

79. Isus je ustanovio sakrament krštenja a je li on ikoga krstio?

- Jest. Sveti Ivan Evanđelist piše da je Isus krstio u Judeji, i to vodom i Duhom Svetim.

 

80. Je li Isus bio kušan kao i mi ostali ljudi?

- Jest. Kušao ga je duh Sveti. Napastovao ga je Zloduh i to trostruko:

* da kamenje pretvori u kruh što Isus odbija govoreći da čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta - Isus odbija biti Mesijom koji bi narodu davao zemaljsku hranu;

* da se baci s vrha Hrama u Jeruzalemu i da ga na svojim krilima spuste anđeli na tlo, što Isus odbija ne želeći biti Mesija zabave, igre, spektakla u čemu bi onda ljudi uživali;

*da se pokloni i padne ničice pred Napasnikom što Isus odbija govoreći da se treba jedino Bogu klanjati i njemu jedinome služiti.

 

81. Što je Isus činio u pustinji kroz 40 dana?

- Isus je postio, činio pokoru, trapio se radi velikih ideala.

* Post je uzdržavanje od mesa za punoljetnike od 18. do 60. godine života i to na Pepelnicu ili Čistu srijedu i Veliki petak;

* Nemrs uzdržavanje od mesa (mlijeko i mliječni proizvodi te riba i vrste ptica - liske mogu se jesti) s redovitim obrocima odgovarajuće druge hrane i to svakoga petka u godini, a napose u korizmi i došašću.

* Dobra djela uvijek mogu nemrs zamijeniti.

 

82. Što znači korizma?

- Riječ korizma dolazi iz latinskoga jezika kvadragezima što znači četrdesetodnevnica. To je spomen na 40 dana posta Isusova u pustinji i njegove pobjede kušnje. Inače je liturgijsko vrijeme u kojem je naglašen post, nemrs, dobra djela, pokora i molitva.

 

83. Isus je Nazarećanin. Je li propovijedao u Nazaretu?

- Samo jednom kada je u sinagogi otvorio Knjigu proroka Izaije 11 poglavlje i pročitao riječi: Duh Gospodnji je na meni jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene... Sjeo je, zatvorio Knjigu i rekao da se to na njemu ispunilo. Tu je u Nazaretu bio izbačen iz grada. Tu će sudbinu doživjeti sv. pavao u Ateni na Areopagu kada bude propovijedao uskrsnuće mrtvih, što mudri Grci nisu mogli prihvatiti i razišli su se s Pavlom.

 

84. Kako je Isus pozvao učenike i apostole u svoju zajednicu i što je od njih najviše tražio?

- Neke je pozvao pogledom, neke prolaskom pokraj njih, neke izrijekom ili govorom, neke po posrednicima. Tako je pozvao 72 učenika i 12 apostola (poslanik; učitelj, posvetitelj i upravitelj): Andriju, Ivana, Petra (Kefa, Stijena) - Prvak u Apostolskom zboru, Filipa, Natanaela (Bartolomeja), Mateja, Jakova, Tomu, Tadeja, Jakova Alfejeva, Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskog koji ga izda.

Od svojih sljedbenika: učenika i Apostola, tražio je vjeru, što čini i danas.

 

85. Tko je Petar u Apostolskom zboru?

- Petar je prvak na kojemu Krist gradi svoju Crkvu koju neće nadvladati vrata paklena a hoće je udarati sa svih strana. Petru je dao ključeve kraljevstva nebeskoga, tj. vlast vezanja i odrješivanja na zemlji i na nebesima, te zadaću pastirskoga čuvanja i upravljanja Crkve (Pasi janjce, šiljež i ovce moje..., tj. sve uzraste vjernika). Petar je imao čvrstu vjeru koja je u nekim trenucima malaksala: kad je tonuo na moru, kad je odvraćao Isusa od križa, kad se skrio od suđenja Isusu i kad ga je zanijekao. No, Isus mu je sve to oprostio jer se dobro pokajao i očitovao veliku ljubav prema svome Učitelju.

 

86. Što je bilo s apostolom Tomom?

- Toma nije odmah prihvatio činjenicu Kristova uskrsnuća, nego nešto kasnije, a napose nakon što ga je Uskrsli pozvao k sebi i rekao mu da stavi svoje prste na mjesto čavala i da se uvjeri u istinitost osobe Isusove, tj. da je Uskrsli isti kao i Raspeti na križu. Toma je napokon rekao: Gospodin moj i Bog moj. I za nas koji nismo vidjeli Raspetoga i Uskrsloga vrijedi i istraživanje Isusova djela i života (znanost i teologija), ali i čvrsta vjera (vjera i teologija).

 

87. Što se zbilo s Judom?

- Ono malo vjere što ju je imao i ona se ugasila zbog sebičnih interesa, onih 30 srebrenjaka, zbog čega je poljupcem izdao svoga Gospodina. On se zapetljan u svojoj svijesti i savjesti objesio u noći. Je li se Juda mogao izvući iz svoga zloga stanja? Jest. On je slika svijeta i čovjeka koji žive na taj način da se kockaju za najveće vrijednosti koje nam dolaze od Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Stoga, Judin primjer mnogima može pomoći u obraćenju od zla i vratiti se ponovno svome Bogu i njegovim zapovijedima. Bog je njega izabrao da slobodno doživi svoje spasenje i da to isto i drugi po njemu postignu, te da mu bude prvoklasni svjedok, apostol, mučenik, ali on je to svojevoljno odbio kao i otpali anđeli.

 

88. Kakvim se stilskim načinom služi Isus u svome propovijedanju?

- Isus se služi u svome pripovijedanju prispodobama ili parabolama, jer je lakše po vidljivoj usporedbi, prispodobi, paraboli, slici iz svakidašnjega života bolje shvatiti i zapamtiti duhovnu stvarnost ili poruku. U Evanđeljima je zapisano preko 60 prispodoba: o sijaču i sjemenu, o milosrdnom Samarijancu, o izgubljenoj i nađenoj ovci, o izgubljenoj i nađenoj drahmi, o okrutnom dužniku, o talentima...

 

89. Koji je najznačajniji Isusov govor?

- Govor na gori o Blaženstvima.

Blaženstva (Mt 5,1)
(Lk 6,20-23)

Mt 5.

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati:

    3"Blago siromasima duhom:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!

    4Blago ožalošćenima:

            oni će se utješiti!

    5Blago krotkima:

            oni će baštiniti zemlju!

    6Blago gladnima i žednima pravednosti:

            oni će se nasititi!

    7Blago milosrdnima:

            oni će zadobiti milosrđe!

    8Blago čistima srcem:

            oni će Boga gledati!

    9Blago mirotvorcima:

            oni će se sinovima Božjim zvati!

    10Blago progonjenima zbog pravednosti:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!"

    11"Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! 12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"

 

90. Koliko je Isus učinio čudesa i što je to čudo?

- Više nego je zapisano u evanđeljima, a zapisano ih je 40. U evanđeljima se kaže da je učinio mnogo čudesa koja nisu opisana jer bi trebalo mnogo knjiga za to. To je Božje milosno i moćno djelo u ovome svijetu koje je u svojoj biti protivno naravi, stvorenoj prirodi (nekome narasta ruka koja je bila odsječena, slijepac progleda, gluhi pročuje, mucavac tečno progovori...). Upravo ta protivnost naravi znakom je da je Bog na djelu sa svojim milosnim zahvatom jer je on tvorac zakona i naravi u ovome svijetu.

 

91. Nabroj nekoliko najpoznatijih Isusovih čudesa i zašto ih je činio?

- Bolesna žena i Jairova kći, strankinja moli za zdravlje svoje kćeri, opsjednuti padavičar, Isus nahranio 5000 ljudi, ozdravljenje sluge rimskoga satnika, uskrsnuće sina jedinca majke udovice u Nainu, ozdravljanje desetorice gubavaca, ozdravljenje uzetoga, vraćanje vida slijepcu od rođenja, uskrsnuće Lazarevo, Isusovo uskrsnuće i uzašašće na nebo.

Isus je činio čudesa da očituje svoju božansku moć, da ljudima pomogne u njihovim nevoljama, da djelima potkrijepi svoje riječi.

 

92. Zašto se Isus molio Ocu nebeskome kad je on pravi Bog od pravoga Boga, Sin Božji, Druga Božanska osoba?

- On se molio u ljudskoj naravi i tako je molitvom uspostavljao odnos sa svojim Ocem nebeskim, a molitva mu je bila tako jaka da se i krvavim znojem znojio u vrtu Getsemaniju prije svoje smrti na križu. Molitva je blagoslov i klanjanje, priznanje i slava Bogu, zagovor za druge, zahvala za dobročinitelje. Mi ljudi kroz molitvu prosimo od Boga oproštenje svojih grijeha i da se na nama očituje volja Božja.

 

93. Kako se Isus molio na Lazarevu grobu?

- Isusova molitva na Lazarevu grobu: “Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me svagda uslišavaš.“ Isusa uslišava Otac jer vrši volju Očevu. Ako mi iskreno, pobožno, pouzdano, postojano, predano i u vjeri odano molimo, i nas će Bog uslišiti, te ako vršimo volju Božju, Bog će naše molitve uslišiti. Nijedna naša molitva nije uzaludna, pa kad je i na brzinu izrečena, nevoljko, kad i ne znamo što tražimo kroz molitvu.

 

94. Koja je glavna naša svakidašnja molitva a naučio nas je sam Isus?

- To je molitva Očenaša. K njoj dodajemo Zdravo Mariju i Slava Ocu. Molimo ujutro, u podne i navečer ove molitve, te anđeo Gospodnji i u uskrsno vrijeme Kraljice neba, upravo kada zono zvoni na tornjevima naših crkava.

 

95. Koji su glavni dijelovi Očenaša?

- Pohvala imenu Gospodnjem; molitva da dođe Kraljevstvo božje; molitva da nama ljudima Bog dadne kruha svagdašnjega; da nam oprosti sve naše duge i grijehe i da mi jedni drugima oprostimo; da nas ne uvede u napast; da nas izbavi od Zloga.

 

96. Kako je završio Isusov ovozemni život?

- Raspećem na križ. Kratko o Judinoj izdaji, Isusovu suđenju, poniženju, bičevanju, trnovoj kruni, Isusovu križnom putu, raspeću između dvojice razbojnika, izdahnuću, pokopu, uskrsnuću trećega dana, ukazanjima kroz 40 dana, uzašašću u nebo, 50. dana nakon uskrsnuća slanje Duha na Pedesetnicu, rađanje Crkve i život u Očevu duhu, u Kristovu duhu i u Duhu Svetome.

 

97. Kada počinje korizma? Koliko korizma ima korizmenih nedjelja? Cvjetnica, Veliki tjedan, Uskrs...

- Korizma počinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu i traje 40 dana, pa se zove četrdesetnica. Pet je korizmenih nedjelja: čista, pačista, bezimena, sredoposna i glušna. Na Cvjetnicu otpočinje Veliki sveti tjedan, u kojemu je svaki dan Veliki, pa imamo: Veliki ponedjeljak, Veliki utorak, Velika srijeda, Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. Svaki je dan značajan, a opet napose Veliki četvrtak kada je Isus uspostavio sveti red i Euharistiju, Veliki petak je njegov Križni put koji je dragovoljno prihvatio i Velika subota mirovanje u grobu. Na Veliku subotu u večernjim satima slavi se spomen na Pashu u Bdijenju, a onda slijedi proslava svetom Misom najvećega kršćanskog blagdana Uskrsa što je pobjeda nad zlom i grijehom i potvrda Kristova božanstva i veličine čovještva! Ovo je svetkovina s osminom, tj. slavi se osam dana. Krist je uskrsnuo i svojom moću i Božjom, Očevom.

 

98. Gdje sve imamo opisano o ovome što smo govorili do sada?

- U Novome zavjetu, odnosno u Evanđeljima po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Tumačenje svega toga je u Duhu Svetome koji je vodio pisce kao i nas tumače, napose teologe, svetih događaja i riječi Božje. Crkveno učiteljstvo (papa i biskupu u zajedništvu) je glavno u tumačenju svetih biblijskih tajni.

 

99. Koje su istine o Gospi?

- Bezgrješno začeta po Božjoj povlastici; Djevica prije poroda, u porodu i poslije poroda po Božjoj zamisli; Majka Sina Božjega - Bogorodica po Božjoj providnosti; Uznesena dušom i tijelom na nebo po Božjoj povlastici.

 

100. Što je to krunica i koliko načina moljena krunice imamo?

- Krunica je molitva u kojoj se razmišlja o cjelokupnom životu i poslanju našega Gospodina Isusa Krista i njegove svete Majke i naše duhovne majke, kao i razmišljanje o cjelini Božjega djela, napose Crkve. Krunica počinje Vjerovanjem (obraćamo se Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetome - Trojstvu), zatim moli se Očenaš (obraćamo se Ocu nebeskome), tri Zdravo Marije kojima budimo u sebi vjeru, nadu i ljubav što ih je u sebi njegovala Gospa, te pet puta po 10 Zdravo Marija s uvodnim Očenašom i razmatranjem na početku svakoga od po pet otajstava četiriju krunica, te zaključnim Slava Ocu i molitvom za oproštenje grijeha. Četiri su krunice s po pet otajstava: 1. radosna otajstva, 2. otajstva svjetla, 3. žalosna otajstva i 4. slavna otajstva. U ovim otajstvima sjećamo se svega Kristova otkupiteljskoga djela.

 

101. Kako se moli krunica?


Krunica ti je u rukama. Uzmi križ krunice, poljubi ga i prekriži se uz riječi: U Ime Oca i Sina † i Duha Svetoga.

Prikaži potom Bogu molitvu krunice ovim riječima: Isuse, to je za tvoju ljubav, za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Još zadrži križić u ruci pa moli: APOSTOLSKO VJEROVANJE, Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, i život vječni. Amen.

Potom na prvo zrno moli : Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen. 

 

Na tri nova zrna moli: Zdravo Marijo milosti puna Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus, na 1. zrnu: koji neka nam umnoži vjeru. Sveta Marijo Majko Božja moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Amen. 

 

I tako na drugo, pa na treće zrno uz nove zazive: 2. - koji neka nam učvrsti ufanje i 3. - koji neka nam usavrši ljubav.

 

Potom moli: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

 

i dodaj:

Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one, kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.

 

Na sljedeće zrno moli Očenaš a potom deset Zdravomarija.

 

Četiri su velika otajstva krunice koja obuhvaćaju život Isusa i Marije: Radosna otajstva, Otajstva svjetla, Žalosna otajstva, Slavna otajstva.

 

Nakon Zdravo Marije nadodaješ zazive prema otajstvu koje moliš.

 

RADOSNA OTAJSTVA ponedjeljkom i subotom

1. Koga si Djevice po Duhu Svetom začela

2. Koga si Djevice Elizabeti u pohode nosila

3. Koga si Djevice rodila

4. Koga si Djevice u hramu prikazala

5. Koga si Djevice u hramu našla

 

OTAJSTVA SVJETLA četvrtkom

1. Koji je na rijeci Jordanu kršten bio.

2. Koji nam se na svadbi u Kani objavio.

3. Koji nam je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje nas pozvao.

4. Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio.

5. Koji nam se u otajstvu euharistije darovao.

 

ŽALOSNA OTAJSTVA utorkom i petkom

1. Koji se za nas krvlju znojio 

2. Koji je za nas bičevan bio

3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio 

4. Koji je za nas teški križ nosio

5. Koji je za nas raspet bio

 

SLAVNA OTAJSTVA srijedom i nedjeljom

1.  Koji je od mrtvih uskrsnuo 

2.  Koji je na nebo uzašao

3.  Koji je Duha Svetoga poslao

4.  Koji je tebe Djevice na nebo uzeo

5.  Koji je tebe Djevice na nebu okrunio

 

Svaku deseticu zaključuješ molitvom: Moj Isuse oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one, kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.

 

Kod molitve krunice za pokojne mjesto Slava Ocu... moli se: Pokoj vječni, daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima. 

Počivali u miru Božjem. Amen.

Na kraju krunice molimo: Zdravo Kraljice

 

Zdravo Kraljice, Majko milosrđa,

živote, slasti i ufanje naše, zdravo!

K tebi vapimo prognani sinovi Evini.
K tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini.
Svrni, dakle, zagovornice naša,

one svoje milostive oči na nas,

te nam poslije ovoga progonstva pokaži Isusa,

blagoslovljeni plod utrobe svoje.
O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!

i/li

Moli za nas, Kraljice svete krunice.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se: Bože, tvoj je jedinorođeni Sin svojim životom, smrću i uskrsnućem dare nam pripravio vječnoga spasenja; podaj, molimo te, da se mi, koji ova otajstva svetom krunicom Blažene Djevice Marije razmišljamo, ugledamo u ono što sadržavaju, a postignemo ono što obećavaju. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen

Dodaj na kraju krunice i Anđeoski pozdrav i/ili:

 

Litanije lauretanske (po mjestu Loreto u Italiji, pohvale imenu Marijinu)

 

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!


Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, otkupitelja svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo jedan, Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, moli za nas!
Sveta Bogorodice,moli za nas!
Sveta Djevo Djevica, moli za nas!
Majko Kristova, moli za nas!
Majko Crkve, moli za nas!
Majko Božje milosti, moli za nas!
Majko prebistra, moli za nas!
Majko prečista, moli za nas!
Majko neoskvrnjena, moli za nas!
Majko nepovrijeđena, moli za nas!
Majko ljubezna, moli za nas!
Majko divna, moli za nas!
Majko dobroga savjeta, moli za nas!
Majko Stvoriteljeva, moli za nas!
Majko Spasiteljeva, moli za nas!
Djevice premudra, moli za nas!
Djevice časna, moli za nas!
Djevice hvale dostojna, moli za nas!
Djevice moguća, moli za nas!
Djevice milostiva, moli za nas!
Djevice vjerna, moli za nas!
Ogledalo pravde, moli za nas!
Prijestolje mudrosti, moli za nas!
Uzroče naše radosti, moli za nas!
Posudo duhovna, moli za nas!
Posudo poštovana, moli za nas!
Posudo uzorne pobožnosti, moli za nas!
Ružo otajstvena, moli za nas!
Tornju Davidov, moli za nas!
Tornju bjelokosni, moli za nas!
Kućo zlatna, moli za nas!
Škrinjo zavjetna, moli za nas!
Vrata nebeska, moli za nas!
Zvijezdo jutarnja, moli za nas!
Zdravlje bolesnih, moli za nas!
Utočište grješnika, moli za nas!
Utjeho žalosnih, moli za nas!
Pomoćnice kršćana, Moli za nas!
Kraljice anđela, moli za nas!
Kraljice patrijarha, moli za nas!
Kraljice proroka, moli za nas!
Kraljice apostola, moli za nas!
Kraljice mučenika, moli za nas!
Kraljice ispovjedalaca, moli za nas!
Kraljice djevica, moli za nas!
Kraljice svih svetih, moli za nas!
Kraljice bez grijeha istočnog začeta, moli za nas!
Kraljice na nebo uznesena, moli za nas!
Kraljice svete krunice, moli za nas!Kraljice mira, moli za nas!

Kraljice obitelji, moli za nas!

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, 

oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, 

usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, 

smiluj nam se Gospodine!

– Moli za nas sveta Bogorodice!
– Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se! Dopusti nama slugama svojim, molimo te Gospodine Bože, da se neprestano radujemo duševnom i tjelesnom zdravlju i da se slavnim zagovorom Blažene Marije, vazda djevice, izbavimo od sadašnje žalosti i naužijemo vječne radosti! Po Kristu Gospodinu našemu! Amen!

 

102. Što je to sakrament i koji su?

- Sakrament je vidljivi znak nevidljive Božje milosti i ljubavi. Isus je izvorni sakrament, prasakrament, znak Očeve ljubavi prema nama. Crkvu (zajednica vjernika na čelu s papom, biskupima, svećenicima, đakonima; crkva je i hram, mjesto okupljanja zajednice Crkve) osnovao je Isus i Crkva je također u širem smislu sakrament, znak i oruđe sjedinjenja ljudi s Bogom i međusobno, ona je vidljivi znak nevidljivoga Krista. Crkva ima sedam sakramenata kao sedam vrutaka, izvora, vrela: krštenje, ispovijed, pričest (Misa, Euharistija), krizma, bolesničko pomazanje, sveti red i vjenčanje. Odgovaraju razvojnoj dobi čovjeka: rađanje - krštenje; grijesi - milost oproštenja; jačamo, čvrsnemo - potvrda i darovi Duha Svetoga; svakodnevno blagovanje - pričešćivanje; bolest - milost ozdravljenja; vlast - duhovna vlast i služenje; ženidba - učvršćenje ljubavi i milost zajedništva.

 

103. Kad je Isus utemeljio Crkvu i kako?

- Sabiranjem Apostola (apostol - poslanik, navjestitelj) i davanjem Petru prvenstva u vlasti kada mu je rekao: Ti si Kefa, Petar, Stijena na kojoj ću sagraditi Crkvu svoju i vrata je paklena neće nadvladati, a tebi dajem ključeve, tj. vlast, pa što god odriješiš, bit će odriješeno, a što god svežeš, bit će svezano, ili što god zaključaš, bit će zaključano, a što god otključaš, bit će otključano. Zatim, kad je na Veliki četvrtak uspostavio sveti red i presvetu Euharistiju, koja je izvor i vrhunac zajedništva Kristovih sljedbenika. I kad je nad Apostole i Crkvu poslao Duha Svetoga na Duhove što je učvršćenje Crkve.

 

104. U Vjerovanju molimo: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, što to znači?

- To znači sljedeće: jedna je Crkva po cijelome svijetu (katolička - opća, posvuda u svijetu) koja nosi u sebi jednu vjeru u istome Duhu, jedno Sveto Pismo, sedam svetih sakramenata, jednu nadu i ljubav. Ona je sveta jer ju je uspostavilo Presveto Trojstvo u Isusu Kristu; Bog svet - Crkva sveta. Sazidana je na temelju Apostola kojima je Petar na čelu, on je Kristov namjesnik (jer je Krist stalno živ i među nama!). Petar je mučenički završio život u Rimu. U Rimu je boravio od 42. do 67. god. U Rimu je završio mučenički svoj život i tu mu je grob, a nad njim bazilika. Odatle i to da je Rimski biskup, tj. Papa, pravi Petrov nasljednik. Spominje se u svetoj misi jer je on vidljivi znak zajedništva i jedinstva Crkve diljem svijeta, a spominje se i ime mjesnoga biskupa kao znak jedinstva Mjesne Crkve, nad/biskupije.

 

105. Koga nasljeđuje Papa, a koga nasljeđuju biskupi u Crkvi?

- Papa (od grčke riječi papas što znači otac) nasljeđuje Petra, te je papa Petrov nasljednik a Kristov namjesnik. Biskupi nasljeđuju druge apostole. Kad je Uskrsli Krist uzašao na nebo, ostao je na zemlji Apostolski zbor na čelu s Petrom. Zamjenjuju ih postupno biskupi na čelu s Papom, što se vidi prigodom izbora apostola Matije umjesto otpaloga Jude.

 

106. Koliko je do sada bilo Petrovih nasljednika?

- Od Petra do pape Franje u svemu 266 papa. Proglašena su 82 svecima, uglavnom mučenici, i 10 blaženicima.

 

107. Što kršćanin treba znati i vjerovati s obzirom na Svetoga Oca Papu?

Prvenstvo ili primat u Crkvi Papa ima po uzoru na Petra koji je bio prvak i to Božanskim pravom jer ga je Krist izabrao i postavio; Papa je nepogrješiv, nezabludiv jer je Duh Sveti s njime i to kad svečano uči, proglašava neku istinu, dogmu ex cathedra, tj. sa stolice sv. Petra. Tako je nastupio papa 1854. god. kada je proglasio istinu o Bezgrješnom Začeću B. D. Marije (tj. oslobođena od ljage istočnoga grijeha, a nije joj oduzeta sloboda) što se slavi 8. prosinca, te 1950. god. kada je proglasio istinu da je B. D. Marija, završivši ovozemni tijek života, uznesena dušom i tijelom u nebo (Velika Gospa 15. kolovoza).

 

108. Što znači da je Isus uzašao na nebo, a Gospa uznesena na nebo?

- Isus je sam svojom božanskom moću uzašao na nebo, a Gospu je Bog uznio na nebo.

 

109. Koji su bitni sastojci sakramenata?

- Svaki sakrament ima dva bitna sastojka, a to su: tvar (voda, ulje, vino, kruh, polaganje ruku, rukovanje zaručnika, prsten) i riječi (Ja te krstim; Ja te odrješujem; Primi pečat; Ovo je tijelo moje; Ovim svetim pomazanjem; Ja te uzimam...).

 

110. Koliko ima svetih sakramenata?

- Ima ih sedam: krštenje kad se rodimo da se preporodimo - podjeljuje laik, đakon, svećenik, biskup; ispovijed kada sagriješimo da se očistimo - samo svećenik i biskup; pričest da se nahranimo kruhom nebeskim za život zemaljski - Misu slavi samo svećenik i biskup; krizma da se u duhu ojačamo i obogatimo sa sedam darova Duha Svetoga; bolesničko pomazanje kad obolimo da u duhu i tijelu ozdravimo - svećenik i biskup; sveti svećenički red da služi Bogu i narodu - podjeljuje biskup; ženidba da se služi jedno drugome u braku, da se rađaju novi potomci, te služenje cijeloj obitelji, društvu i Crkvi.

 

111. Što je važno reći o krštenju?

- Sakrament u kojem se polijevanjem vodom i izgovaranjem riječi: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, krštenik oslobađa iskonskoga grijeha, a ako je odrasla osoba, i svih dotada počinjenih grijeha, te postaje dionik Božje posvetne milosti i član Katoličke Crkve. Ovaj sakrament obavlja se jednom zauvijek i nužan je za spasenje, a treba se krstiti svaka osoba što je Božji poziv i naredba. Riječi krst, krstiti, krštenje znače ukrstiti u Krista, unijeti u Krista, učiniti nekoga Kristovim učenikom. Ako se netko od odraslih priprema za krštenje pa umre prije toga sakramenta, on se krstio željom, a ako je mučenik onda je to krštenje krvlju. Ova dva oblika krštenja dostatna su za spasenje.

 

112. Kojim je Isus riječima naredio svojim apostolima da propovijedaju i krštavaju?

- Pođite po svem svijetu i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio (Mt 28,18-20).

 

113. Kako se spašavaju oni koji nisu kršteni?

- Istinskom vjerom koja je Božji dar svakome čovjeku, zatim ljubavlju i nadom, savješću, dobrim djelima, te po Crkvi moliteljici u ovome svijetu. U vjeri mi tvrdimo da Bog postoji i da dobre nagrađuje a zle kažnjava.

 

114. Tko može biti kum na krštenju?

- Krštena, ispovjeđena, pričešćena i krizmana osoba sa 16 godina života koja može biti poticaj na pravi život u vjeri i odgoju, te da nije kažnjena nekom crkvenom kaznom i da nije krštenikov otac i majka.

 

115. Kada je Isus ustanovio sakrament pokore (obraćenja, ispovijedi, pomirenja)?

- Na sam Uskrs i to riječima: Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 21,21-23). Ispovjediti se pred svećenikom ili biskupom (ne pred đakonom i redovničkim bratom laikom) može svaki krštenik, osim svojevoljno razvedeni i koji žive u nezakonitu braku.

 

116. Koji su smrtni a koji laki grijesi što ih ispovijedamo pred svećenikom ili biskupom?

- Smrtni grijeh razara ljubav povredom Božjeg zakona i odvraća čovjeka od Boga, a laki grijeh ne uništava ljubav unatoč tome što je vrijeđa i ranjava. Tri su uvjeta za smrtni grijeh: kad se radi o teškoj stvari, zatim kad se sve to čini pri punoj svijesti i sa slobodnim pristankom. A laki je grijeh kada od ta tri uvjeta jedan nedostaje.

117. Nabroj sedam smrtnih grijeha ili sedam glavnih grijeha prema kojima se može ispitati savjest. (Ispit savjesti može se obaviti i prema Desert zapovijedi, koje već znadete.).

- Oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću i svemu drugome, srditost, lijenost. (O svakome ovome grijehu valja nešto više reći).

118. Što je potrebno za valjano i dostojno primanje sakramenta pokore?

- Potrebno je 5P: Pripraviti se ispitom savjesti (Sedam smrtnih ili glavnih grijeha, Deset zapovijedi, četiri odnosa: prema sebi, bližnjima, okolini, Bogu...); Pokajati se za sve svoje grijehe; Priznati sve svoje grijehe pred svećenikom ili biskupom, ne zatajiti niti ijedan grijeh jer je ispovijed onda nevaljana; ako je grijeh zaboravljen, onda ga valja reći u sljedećoj ispovijedi; Popraviti se i ne griješiti više, a ne strašiti se pred svećenikom koju mora čuvati ispovjednu tajnu i nikada i nikome je ne smije odati pod cijenu života; Pokoru izvršiti.

 

119. Što su to pokajanje, oproštenje i oprost?

- Ima savršeno i nesavršeno pokajanje. Savršeno je kada se kajemo što smo uvrijedili Boga, a nesavršeno kada nam je žao jer se bojimo kazne. Onaj koji se nikako ne kaje za svoje grijehe, taj griješi protiv Duha Svetoga. Svećenik nam daje oproštenje naših grijeha, a oprost je kada nas oslobađa neke vremenite kazne što smo je zaslužili svojim grijesima. Uvijek se nakon oproštenja grijeha u svetoj ispovijedi osjećamo ugodno i poletno za daljnju životnu borbu, a do ispovijedi smo nosili teret na duši i grižnju savjesti.

 

120. Što je to sveta Misa (sakrament Pričesti), Gospodnja večera, Lomljenje Kruha, Sveta žrtva, Sveta tajna, Božanska liturgija (služba), Presveti Oltarski Sakrament, Euharistija (zahvaljivanje)?

- Sveta Misa je nekrvna Kristova kalvarijska žrtva ponazočena na oltaru ili žrtvreniku, zatim je spomen čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća ovjekovječen na oltaru ili žrtveniku, te to je gozba ili pričest Kristova Tijela i Krvi.

 

121. Kada je Isus ustanovio svetu Misu?

- Na Veliki četvrtak na Posljednjoj večeri riječima: Uzmite i jedite, ovo je Tijelo moje; Uzmite i pijte, ovo je Krv moja. Tada je uspostavio i sakrament svetoga reda i dao je ovlast da biskupi i svećenici budu predvoditelji Mise, a đakon u Misi sudjeluje na poseban način, a vjernici laici opet kao krštenici na drugačiji način. Svatko ima svoje mjesto i uloge. Misa posvete ulja je u katedrali i predsjeda joj biskup mjesne Crkve, a po župama navečer Misa Večere Gospodnje; na Veliki petak nema Mise nego samo obredi s pričešću i tijekom subote do večer nema Mise, a potom slijedi Misa bdijenja i uskrsnuća Kristova.

 

121. Koji su bitni elementi za Misu?

- Za Misu su bitni elementi: vino, kruh (hostije) i voda, te riječi pretvorbe koje izgovara svećenik i biskup (kad je više svećenika, biskupa, onda se ta misa zove koncelebracija).

 

122. Koliko Misa ima dijelova?

- Misa se sastoji od dva dijela: Služba riječi i Euharistijska služba u kojoj je pretvorba središte. Inače, ovo je redoslijed Mise: uvodni obredi, pokajnički čin, Služba ili Bogoslužje riječi, Euharistijska služba s pretvorbom, pričest (dio, čest, čestica kruha i vina - pod obje prilike a najčešće pod jednom prilikom primamo Prisutnoga Krista, njega Osobno, a u drugim sakramentima milošću, darom, činom; za pričest u Misi treba biti čist u duši, bez grijeha, dostojan; bolesnici primaju pričest izvan Mise, u svojoj kući, u bolnici...; euharistijski post traje sat vremena prije pričesti, odnosno Mise) i završetak s otpustom vjernika u čemu se krije preporuka da Misu unesu u svoj svagdašnji život.

 

123. Valja protumačiti misno posuđe, ruho (boje misnica), zatim oltar ili žrtvenik, ambon, hram...

 

124. Što je to sakrament svete krizme, firme, pomazanja?

- To je sakrament u kojemu po biskupovim ispruženim rukama i molitvom nad krizmanikom, te mazanjem svetim uljem po čelu uz riječi: Primi pečat dara duha Svetoga, Amen, Mir tebi, I s duhom tvojim, krizmanik prima sedam darova Duha Svetoga: mudrost, razum, znanje, savjet - odnose se na razum, zatim jakost, pobožnost i strah Božji, strahopoštovanje - odnose se na volju, te postaje punoljetnim kršćaninom i svjedokom vjere.

 

125. Što je to krepost?

- To je stalno i čvrsto raspoloženje duha i duše da se čini dobro.

 

126. Koji su plodovi Duha Svetoga?

- Tko živi u Duhu, taj pokazuje: ljubav, radost, veselje, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, blagost, uzdržljivost... Suprotno ako se ne živi u duhu: grijesi bludnosti, nečistoće, idolopoklonstva, vračanja, neprijateljstvo, svađe, ljubomora, srdžba, spletkarenje, razdor, strančarenje, pijančevanje...

 

127. Tko može krizmati i može li se više puta krizmati?

- Redoviti krizmatelj je biskup, zatim od biskupa ovlašteni svećenik, a ako svećenik nije ovlašten, krizma je nevaljana, osim ako je krizmao u smrtnoj pogibelji. Krizma se prima samo jedanput.

 

128. Tko može biti krizmani kum?

- Krštena i krizmana osoba koja živi kršćanskim životom da nije rastavljena i slično. Preporuka: kršteni kum može biti i krizmani...

 

129. Što krizmanik treba učiniti prije svete krizme?

- Treba naučiti vjeronauk, zatim pronaći pravoga kuma koji je svjedok vjere, ispovjediti se skupa s ostalim ukućanima i kumom. Ako se krizmanik ne ispovjedi, onda krizmeni darovi ožive prvom prigodom kad se dobro ispovjedi, a uvjet je prije krizme ispovijed i život u milosti.

 

130. Tko je uspostavio sakrament bolesničkoga pomazanja?

- Isus je liječeći i ozdravljajući bolesne naznačio sakrament bolesničkog pomazanja, a to isto rekao je da čine i njegovi apostoli i učenici mažući ih uljem. Apostol Jakov je zapisao u svojoj Poslanici da se svim bolesnicima dozovu starješine Crkve (ne đakone, nego samo svećenike i biskupe) koji će moliti nad njima i mazati ih uljem na čelu i rukama u ime Gospodnje: Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne. Neka te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne, Amen, te će molitva i čin vjere spasiti bolesnike, bit će podignuti i bit će im oprošteni grijesi.

 

131. Čemu dakle koristi ovaj sakrament pomazanja?

- Koristi za dušu opraštanjem grijeha ako se kaje i, ako je volja Božja, i zdravlju tijela.

 

132. Koliko se puta može primiti bolesničko pomazanje?

- Sakramenti krštenja, krizme, svetoga reda (stupnjevitost: đakonat s jednim biljegom, prezbiterat s drugim biljegom uključujući prethodni biljeg i episkopat s trećim biljegom u koji su uključeni prethodni biljezi) primaju se jednom zauvijek, a sakramenti svete ispovijedi, pričesti i bolesničkoga pomazanja primaju se često, odnosno kada se čovjek osjeća grešnim i bolesnim, te sakrament vjenčanja prima se jednom zauvijek do smrti jednoga od bračnih drugova. Za sve vrste bolesti poziva se i liječnik i svećenik. U dobro organiziranim bolnicama djeluju i bolnički kapelani koji su uvijek spremni doći do bolesnika i podijeliti im bolesničko pomazanje sa sakramentom svete ispovijedi i pričesti.

 

133. Što je sveti red?

- Sveti red je sakrament po kojemu pripravnik (ne žena nego muškarac fizički i umno zdrav, osjeća Božji poziv i prihvaća beženstvo ili celibat) prima odgovarajuću vlast i milost da može služiti vjernicima dijeleći im sakramente i djelujući s njima gradeći Crkvu i oblike istinske duhovnosti. Sveti red ima tri stupnja: đakonat - krštava i prisustvuje vjenčanju, čita evanđelje i propovijeda, djeluje karitativno, predaje vjeronauk i sl.; prezbiterat - svećeništvo - krštava, ispovijeda, slavi Misu, dijeli bolesničko pomazanje, krizmu uz dozvolu biskupovu, vjenčava, propovijeda, drži vjeronauk i sl.; i episkopat - biskupstvo - može dijeliti sve sakramente i s više biskupa podijeliti biskupstvo, te obavljati sve što obavljaju đakon i svećenik, a glavno je svećeniku i biskupu slavljenje Mise.

 

134. Koja je razlika između biskupa i svećenika?

- Biskup je glava Mjesne Crkve koji daje svećenicima ovlasti ispovijedi i vjenčanja - svećenik nevaljano ispovijeda ako nema od biskupa ovlast, vjenčati ne može bez biskupske delegacije, ovlasti koju mu daje imenovanjem za župnika; svaki svećenik, pa i neposlušni i otpali, u teškim nevoljama i smrtnoj opasnosti može i mora ispovjediti osobu, a ko neki svećenik bez crkvene ovlasti ispovijeda, onda je njemu grijeh a vjerniku oprost grijeha; zatim biskup odobrava gradnje crkava, osniva župe i postavlja župnike, kapelane i katehete (mogu biti laici i časne sestre) dajući im kanonsko poslanje, tj. zakonito crkveno poslanje.

 

134. Što je biskup i apostolski upravitelj?

- Biskup u svojoj biskupiji upravlja u ime Kristovo, ne u ime Papino, ali u zajedništvu s drugim biskupima s Papom na čelu, a apostolski upravitelj upravlja u nekoj biskupiji u ime Papino a Papa u ime Kristovo, te obojica u ime Kristovo, odnosno dijeli sakramente u ime Kristovo. U Misi svećenici spominju biskupovo i Papino ime jer je to molitva i izraz jedinstva u vjeri i ljubavi. Biskup je načelo jedinstva u Crkvi. Kod nas postoji Mostarsko-duvanjska biskupija i Trebinjsko-mrkanska. Mostarsko-duvanjski biskup je apostolski upravitelj u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji.

 

135. Beženstvo u Crkvi.

- U Crkvi se ne žene monasi, redovnici, svećenici, niti se udaju monahinje i redovnice, dok trajni đakoni mogu biti prije ređenja oženjeni, a ne mogu se ženiti nakon ređenja. Kod nas nema trajnih đakona, a drugdje ima (Njemačka, Hrvatska...).

 

136. Kada je Bog uspostavio ženidbu?

- Ženidbu je Bog ustanovio u Zemaljskom rajskom vrtu kad je blagoslovio prve ljude, Adama i Evu, govoreći: Plodite se i množite, te napučite zemlju i sebi je podložite (Post 2,28). Samim činom stvaranja muška i ženska, kao i posebnim darovanim sposobnostima, nastao je brak između njih dvoje, iz čega proizlazi rađanje i odgoj novih potomaka, zajedništvo života u ljubavi, te zajedničko i pojedinačno dobro.

 

137. Kad je Isus uzdigao ženidbu na razinu sakramenta?

- U Kani Galilejskoj za vrijeme svadbe kada je Isus učinio svoje prvo znamenje, čudo pretvorivši vodu u vino u trenutku kada je Gospa rekla da svatovi više nemaju vina. Ovom nazočnošću na svadbi dvoje mladenaca Isus je ženidbu posvetio i digao na razinu sakramenta, te rekavši: Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.

 

138. Tko su djelitelji sakramenata?

- U krštenju redoviti djelitelji jesu đakon, svećenik i biskup (naravno i Papa), a izvanredni djelitelj može biti bilo tko kad je dijete u smrtnoj opasnosti samo da čini ono što je nakana Crkve; ispovijed čini samo svećenik i biskup (i Papa); Misu slavi svećenik, biskup i Papa, a pričešćuju oni i đakon, te laici zvani akolite kojima biskup dopusti; krizmu dijeli biskup, Papa i ovlašteni svećenik; bolesničko pomazanje dijeli svećenik, biskup (i Papa); sveti red dijeli biskup (i Papa), a više biskupa dijele biskupstvo svećeniku i naravno Papa; ženidbu sami mladenci dijele jedno drugome dok je molitveni svjedok u ime Crkve đakon sa župnikovim odobrenjem, svećenik s biskupovim odobrenjem koje prima prilikom imenovanja za župnika i biskup (odnosno Papa).

 

139. Koja je razlika između crkvene i građanske ili civilne ženidbe?

- Građanski oblik ženidbe ima državnu pravnu moć reguliranja bračnih i obiteljskih odnosa između muža i žene, te ako dođe do nesklada i rušenja odnosa, oni se mogu pred sudom razvesti s odredbom o situiranosti djece ako ih imaju dotični parovi. Crkveno vjenčanje, utemeljeno na istinskoj ljubavi između muškarca i žene, ima bitni dio, a to je jedinstvo ili jednoženstvo i nerazrješivost. Taj bračni vez traje do smrti, odnosno do smrti jednoga para od njih dvoje. Oni žive zajedno u zdravlju i bolesti, u sreći i nesreći, u dobru i u zlu, odgajajući jedno drugo i svoju djecu, pomažući siromasima i drugima. Ako dođe do nesuglasja, mogu se razdvojiti i živjeti zasebno ali se ne mogu ponovno crkveno vjenčati s nekom drugom osobom.

 

140. Trojica svetaca Katoličke Crkve u Hrvata

            1. Sv. Nikola Tavilić rodio se u Šibeniku oko 1340., a mučeničkom smrću svoju je vjernost Isusu Kristu posvjedočio 1391. u Jeruzalemu, gdje je zbog misionarskog djelovanja osuđen na smrt. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru i/li Splitu, a vjerojatno je neko vrijeme bio i na studiju u Italiji. Nikolu su slavili kao sveca i mučenika u franjevačkom redu, posebice u rodnom Šibeniku. Papa Leon XIII. odobrio je 1889. njegovo štovanje, a papa Pavao VI. proglasio ga je svecem 1970. u Vatikanu u nazočnosti više od 20 tisuća Hrvata iz svih krajeva svijeta.

            2. Kapucina i ispovjednika Leopolda Bogdana Mandića svetim je 1983. proglasio papa Ivan Pavao II., a prije toga 1976. beatificirao ga je papa Pavao VI. Leopold Mandić rodio se 1866. u Herceg Novom (Crna Gora), a umro je 1942. u Padovi u Italiji. Sjemenište je pohađao u Udinama, redovničko odijelo kapucina odjenuo je u Bassanu, a nakon završenog studija zaređen je za svećenika 1890. Djelovao je u Zadru, Rijeci, Kopru i Veneciji, te najdulje u Padovi, gdje je 40 godina proveo u službi svećenika ispovjednika. Tijelo mu je neraspadnuto preneseno s gradskog groblja u Padovi u kapelicu do crkve u kojoj je ispovijedao.

            3. Treći svetac među Hrvatima je Marko Križevčanin, koji je svoju vjernost Svetoj Stolici posvjedočio mučeničkom smrću 1619. u Košicama u Slovačkoj, gdje su ga Kalvini pogubili jer je odbio odreći se vjernosti papi. Gotovo četiri stoljeća poslije, 1995., u istome mjestu papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim. Blaženikom ga je 1905. proglasio papa Pio X. Marko Križevčanin rodio se u Križevcima 1589., studirao je u Grazu, nakon čega je zaređen za svećenika. Vratio se u domovinu, te je neko vrijeme radio u Zagrebačkoj biskupiji. Nakon toga povjerena mu je služba ravnatelja sjemeništa u Trnavi u Slovačkoj.

 

Hrvatski blaženici

            1. Pokojnog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženikom 1998. u hrvatskome nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Stepinac se rodio 1898. u Brezariću u blizini Krašića, a umro je u kućnom pritvoru 1960. Komunističke vlasti su ga na montiranome političkom procesu 1946. osudile na 16 godina robije. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do smrti u kućnom pritvoru u Krašiću. Hrvatski sabor poništio je 1992. sudsku presudu i osudio politički sudski postupak protiv Stepinca. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje papa Pio XII. uvrstio ga je 1953. u Zbor kardinala. Bogoslovni nauk Stepinac je završio u Rimu, gdje je zaređen za svećenika 1930. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali.

            2. Dominikanac i biskup Augustin Kažotić rodio se oko 1260. u Trogiru, a umro je u Luceri u Italiji 1323. Papa Benedikt XI. imenovao ga je 1303. biskupom Zagreba. Uveo je u katedrali zajedničko moljenje časoslova, te utemeljio katedralnu školu za svećenike pripravnike i za laike. Tijelo mu se čuva u gradskoj katedrali u Luceri, gdje je godinu dana biskupovao, a dio moći u njegovoj kapeli u zagrebačkoj katedrali. Blaženim ga je proglasio 1702. papa Klement XI.

            3. Blaženi Gracija iz Mua, augustinac i pustinjak, rodio se 1438. u Muu, malome selu u Boki kotorskoj, a umro je 1508. na otočiću sv. Kristofora u Veneciji, gdje je proveo posljednje godine života. Budući da nije bio zadovoljan životom ribara i mornara, počeo je živjeti u samostanu augustinaca. Odlučivši se za redovnički život, nije se htio baviti knjigom i postati svećenik, nego je živio kao skromni redovnički brat. Papa Leon XIII. odobrio je trajno štovanje skromnog redovnika Gracije i 1889. proglasio ga blaženim.

            4. Vjernik laik blaženi Ivan Merz, katolički intelektualac i apostol hrvatske mladeži, rodio se u Banjoj Luci u BiH 1896., a umro je u Zagrebu 1928. Nakon tromjesečnog boravka u Vojnoj akademiji, počeo je studirati u Beču, a studij je prekinuo zbog Prvoga svjetskog rata. Pozvan je u vojsku i poslan na talijansko bojište, gdje je ostao do 1918. U Beču je nastavio studij književnosti, koji je završio u Parizu. Nakon toga dolazi u Zagreb, gdje je bio profesor francuskoga i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, a 1923. doktorirao je na Filozofskom fakultetu. Aktivno je radio na odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji "Hrvatski Orlovski Savez". Posmrtni ostatci bl. Ivana Merza preneseni su 1977. sa zagrebačkoga groblja Mirogoja u baziliku Srca Isusova, kamo je za života svaki dan dolazio na misu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2003. u Banjoj Luci.

            5. Blaženi Jakov Zadranin, franjevac i redovnik, rodio se u Zadru oko 1400., a umro je 1490. u samostanu u Bitettu, nedaleko od talijanskoga grada Barija. Mlad je stupio u franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru. Nije bio svećenik, nego samo redovnik. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. za franjevački red. Papa Leon XIII. dopustio je da se štuje u Zadarskoj nadbiskupiji.

            6. Blaženi Julijan iz Bala, franjevac i svećenik, rodio se u Balama oko 1300., a umro je 1349. Mlad je stupio u franjevački red, a nakon studija filozofije i teologije zaređen je za svećenika. Najveći dio života proveo je u samostanu sv. Mihovila u blizini Bala. Često je išao po istarskim selima i gradovima, propovijedao i dijelio svete sakramente, a posebice se istaknuo kao čovjek koji donosi mir među zavađene obitelji i skupine građana. Građani Bala izabrali su ga za svojega zaštitnika kako svjedoči "Općinski statut" iz 1477.

            7. Blažena Marija od Propetog Isusa Petković rodila se u Blatu na Korčuli 1892. u imućnoj obitelji Marije i Antuna Petkovića Kovača, a umrla je u Rimu na glasu svetosti 1966. Na poticaj duhovnog voditelja, dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića, utemeljila je 1920. Družbu kćeri milosrđa, trećeg samostanskog reda sv. Franje, sa svrhom da preko djela milosrđa širi spoznaju božanske ljubavi i milosrđa. Na redovničkom odijevanju dobila je ime Marija Propetog Isusa i izabrana je za vrhovnu poglavaricu te družbe. Na početku su redovnice u Blatu vlastitim radom uzdržavale do tristo siromašne djece, pomagale su mnogim sirotama i udovicama, a blažena Marija otvorila je i mnoga prihvatilišta za djecu u Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji, te po Latinskoj Americi. Pokopana je na rimskome groblju Campo Veranu, a tri godine poslije njezini su ostatci preneseni u kućnu kapelicu vrhovne uprave, gdje su počivali do 1998., kada su preneseni u kriptu samostanske kapelice Krista Kralja u rodno joj Blato. Na trećem pohodu Hrvatskoj 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je u Dubrovniku prvom blaženicom samostalne Hrvatske.

            8. Dominikanka, blažena Ozana Kotorska rodila se u Releziju 1493., mjestu u brdima ponad staroga grada Kotora, a umrla je u Kotoru 1565. Radila je kao kućna pomoćnica u Kotoru. Bila je uzorna djevojka i u slobodno vrijeme naučila je čitati i pisati. Osim na materinskom jeziku, duhovne knjige, osobito Sveto pismo, čitala je i na latinskome i talijanskom jeziku. Najprije je živjela kao pokornica uz crkvu sv. Bartola, a 1515. ušla je u dominikanski treći red, položila redovničke zavjete i nazvala se Ozanom u čast bl. Ozane iz Mantove, koja je 1505. umrla na glasu svetosti. Kad je potres srušio njezino siromašno prebivalište, 1521. preselila se uz crkvu sv. Pavla, gdje počinje njezin vrlo strogi pokornički život. U maloj sobi u molitvi i pokori provela je 44 godine. Tijelo joj je do 1807. bilo neraspadnuto, te je iz crkve sv. Pavla, koju je francuska vojska pretvorila u skladište, preneseno u crkvu sv. Marije. Postupak za proglašenje blaženom počeo je u Kotoru 1905. i završen je u Rimu, a papa Pio XI. odobrio je njezino štovanje 1927.

            9. Među Drinskim mučenicama, koje su 2011. proglašene blaženima, jesu i dvije Hrvatice: predstojnica časna sestra Jula Ivanišević, rođena u Starom Petrovu Selu i časna sestra Bernadeta Banja, Hrvatica mađarskog porijekla, rođena u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara.

            10. Beatifikacija svećenika Miroslava Bulešića bit će sutra, 28. rujna, u pulskoj Areni, a misu će predvoditi predstavnik pape Franje, prefekt Kongregacije za kauze svetih, kardinal Angelo Amato, zajedno sa svim hrvatskim biskupima. Na beatifikaciji se očekuje i oko 17 tisuća hodočasnika te više od 700 svećenika iz domovine i inozemstva.

            Miroslav Bulešić rodio se 1920. u Čabrunićima, Svetvinčenat, a za svećenika je zaređen 1943. U kolovozu 1947. u Buzetu je bio službeni pratitelj izaslanika Svete Stolice Jakoba Ukmara, koji je u župnoj crkvi dijelio sakrament krizme, što su jugokomunisti 23. kolovoza htjeli spriječiti, no nisu uspjeli. Dan poslije na Sv. krizmi u Lanišću komunisti su napali Miroslava Bulešića u župnoj kući i izboli ga nožem u grlo. Od rana je umro, a izaslanik Svete Stolice teško je pretučen. Jugokomunističke vlasti nisu dopustile da svećenik Bulešić bude pokopan u rodnoj župi u Svetvinčentu, pa je pokopan u Lanišću. Njegovo je tijelo tek 1958. preneseno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. u posebnu kriptu u zidu župne crkve. Počinitelji i inicijatori ubojstva dobili su vrlo male kazne, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin, koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne.

            Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić ističe kako je beatifikacija Miroslava Bulešića vrlo važna jer je on pokazao što znači biti dosljedan čovjek, slijediti određene ideale, pa i po cijenu života.

            "Miroslav Bulešić velika je poruka čitavoj Hrvatskoj, osobito u ovo vrijeme, da uzdignemo pogled prema višim idealima i da se ne bojimo napada koji dolaze, bilo s lijeve, bilo s desne strane", poručio je kardinal Bozanić.

            11. U tijeku je kanonski postupak za proglašenje blaženima: krčkog biskupa Antona Mahnića, Petra Barbarića, vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Štadlera, zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Langa, franjevca Vendelina Vošnjaka, laikinje Marice Stanković, franjevca Ante Antića, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića te franjevca Ive Perana.

 

141. Koji se sveci i svetice najviše štuju u hrvatskom narodu?

- Osim Gospe, sv. Josipa, sv. Ilije Proroka, sv. Ivana Krstitelja, štuju se apostoli: sv. Patar, sv. Pavao, sv. Ivan i dr., zatim sv. Stjepan, sv. Nikola, sv. Jeronim, sv. Franjo, sv. Ante, sv. Dominik, sv. Ignacije...

 

142. Koji je zaštitnik naše župe u Viru?

- Župa ima tri sela: Vir, Podbila i Podzavelim. Zajednički zaštitnik je sv. Jure Mučenik iz 4. st. (23. travnja), a zaštitnik u Podbiloj je sv. Petar (29. lipnja) i u Podzavelimu sv. Ante (13. lipnja).

 

143. Koji su zaštitnici naših biskupija?

- Mostarsko-duvanjske biskupije zaštitnik je sv. Josip, zaručnik B. D. Marije (19. ožujka), a Trebinjsko-mrkanske sv. Mihovil Arkanđeo (29. rujna).

 

144. Mi Hrvati imamo malo proglašenih blaženika i svetaca. Kako to?

- Njih u nebu nije malo, a taj mali broj znakom je da smo mi narod koji je mnogo trpio i patio kroz povijest, pa nismo imali ni vremena da svoje svece pronalazimo, proučavamo i predlažemo Majci Crkvi za procese beatifikacije (za blaženike i štuje se u mjesnoj Crkvi s jednim čudom koje je učinio) i kanonizacije (za svece u cijeloj Crkvi s dva čuda koje je učinio ili su učinjenja na njegov zagovor). Mi danas imamo u procesu više njih koje će Crkva s vremenom proglasiti Slugama (čim se nekoga počne proučavati proglasi ga se Slugom Božjim), blaženima i svetima.

 

145. Što je to ekumenizam a što dijalog?

- Pod ekumenizmom se podrazumijeva odnosi između katolika i rastavljenih kršćana (protestanti, anglikanci, pravoslavci), a pod dijalogom odnosi između katolika i vjernika islama i drugim religijskim pravcima (budizam, šintoizam, brahmanizam...), pa i onih nevjerujućih. Svi su katolici kršćani, a ima kršćana koji nisu katolici, a to su pravoslavci (vjeruju više od 90 % kršćanskih istina zajedno s katolicima; sve imaju kao i mi katolici jedino ne priznaju Rimskoga biskupa Papu za nasljednika sv. Petra s pravom prvenstva i nezabludivosti kao vrhovnoga poglavara Crkve što mi vjerujemo; raskol se dogodio 1054. a konačno 1204. god. i otada pravoslavni ne spominju u Misi ime papino), anglikanci (odcijepili se u 16 st. u Engleskoj - latinski Anglia - Engleska, pa odatle anglikanci, katolici im priznaju samo krštenje) i protestanti (oni su otišli daleko u zloporabama, a katolici im priznaju samo krštenje)...

 

146. Jedni su kršćani Crkva a drugi Crkvena zajednica?

- Oni koji imaju valjano zaređene biskupe i svetu Misu kažemo da su Crkva )katolici, pravoslavni i starokatolici), a koji to nemaju, oni su Crkvena zajednica.

 

147. Što je dužnost nas katolika kad je riječ o ekumenizmu i dijalogu?

- Mi katolici obvezatni smo njegovati ekumenizam i dijalog bez obzira na onu drugu stranu, tj. u ekumenizmu protestante, anglikance, pravoslavce; u dijalogu islam i ostale prirodne religije, te nevjerujuće i agnostike... Mi idemo za obnavljanjem Crkve u većoj vjernosti Bogu, za obraćenjem srca, za zajedničkom molitvom, za bratskim poznavanjem i za međukršćanskom suradnjom vjernika.

 

148. Što su to blagoslovine ili sakramentali?

- Blagoslovine ili sakramentali su nastali u Crkvi tijekom povijesti i prema duhovnim potrebama vjernika: sprovod, blagoslovi djece, žena, majki, očeva, obitelji, kuća, posjeda, predmeta, novih građevina, crkava, tvornica, zatim kipova, svetih predmeta, vode, soli... To nisu sakramenti koje je ustanovio Krist, nego sakramentali koji su djelo Crkve. Crkva ima opet jedan uzvišeni obred posvećivanja u smislu zavjetovanja redovnika i redovnica i blagoslove za određene crkvene službe. Muški redovnici, kada steknu sve uvjete, mogu se zarediti za svećenike. Kao redovnici ne mogu slaviti Misu, ispovijedati i ne mogu uopće dijeliti sakramente Crkve, ali mogu doprinositi rastu Crkve molitvama, postovima, dobrim djelima, sveukupnim općim radom unutar svoje redovničke zajednice i sl.

 

149. Tko su redovnici i redovnice?

- Redovnici (oko 500 vrsta: franjevci, kapucini, konventualci, isusovci, karmelićani, dominikanci, kartuzijanci, trapisti, salezijanci, pavlini, palotinci, lazaristi) i redovnice (preko 3000 vrsta: franjevke, milosrdnice, karmelićanke, dominikanke, služav ke Maloga Isusa, službenice milosrđa...) jesu kršteni i krizmani članovi Crkve koji se ispovijedaju, pričešćuju, primaju bolesničko pomazanje, ne žene se i ne udaju (obdržavaju celibat), a muški redovnici mogu primiti sakrament svetoga reda, te koji od njih može postati biskup, a i papa. Sadašnji papa Franjo je redovnik isusovac i svećenik i biskup Crkve. Redovnice mogu primiti samo pet sakramenata, redovnici i svećenici šest. Oni polažu zavjete: siromaštva, čistoće i poslušnosti. Sve ovo redovničko ide za savršenstvom života i za služenmje unutar redovničke zajednice i same Crkve Kristove.

 

150. Koji su redovnici i redovnice kod nas u Hercegovini?

- To su: franjevci, karmelićani, zatim milosrdnice, franjevke, služavke Maloga Isusa, klanjateljice Krvi Kristove, karmelićanke Božanskoga Srca Isusova, službenice milosrđa i franjevke od Bezgrješnoga Začeća.

 

151.-156. Hijerarhija Katoličke Crkve

 

            Papa Franjo vrhovni poglavar Katoličke Crkve u razdoblju od 2013. godine.

            U Katoličkoj Crkvi među vjernicima s obzirom na dostojanstvo vrijedi istinska jednakost, ali njihove su službe različite. Unutar Crkve vjernici se dijele po službama koje su nerijetko hijerarhijski ustrojene.

            Osnovna podjela vjernika je na dva staleža, klerike i laike. Klerici su posvećeni službenici Crkve, dok su ostali laici. S obzirom na stupanj svetog reda, klerici se dijele na đakoneprezbitere (svećenike) i biskupe. Posebne službe i vlasti upravljanja u Crkvi uglavnom se dijele klericima, a neke se mogu podijeliti i laicima. Pored opće crkvene hijerarhije, vjernici iz oba staleža se mogu priključiti mnogim ustanovama i društvima (npr. redovničkim ustanovama) u kojima postoji zasebna hijerarhija. Takve ustanove moraju biti odobrene od nadležne crkvene vlasti.

            Na vrhu crkvene hijerarhije stoji rimski biskup, papa, koji ima svu vlast u Crkvi. Upravo je po tome prepoznatljiva Katolička Crkva. Osim njega, za određene osobe i na određenim područjima vlast imaju ordinariji, a za pojedina pitanja i niži crkveni službenici.

            Biskupi. Biskupi su klerici koji su primili puninu svetog reda. Izvorno, njima pripada da budu ordinariji na određenom području zvanom mjesna crkva ili biskupija. Takvi biskupi se nazivajudijecezanski. No danas biskupi mogu dobiti i druge službe u Crkvi, kao što je pomoćni biskupnuncij ili službenik Rimske kurije. Ipak, i ti biskupi u naslovu imaju neku biskupiju kojom ne upravljanju, i zato se nazivaju naslovni biskupi. To su uglavnom povijesne biskupije koje više ne postoje i zovu se naslovne biskupije.

            Vrhovna crkvena vlast

            Papa. Papa je biskup Rimske Mjesne Crkve. Po tom položaju on je vrhovni poglavar Katoličke Crkve i u njoj ima apsolutnu vlast. Isključivo njemu pripada osnivanje drugih biskupija, postavljanje biskupa i još mnogo ovlasti.

            Da bi mu bila osigurana potpuna sloboda, papa je suveren na malom teritoriju u gradu RimuVatikanu. Papi pri upravljanju Crkvom pomažu mnogi uredi Rimske kurije smješteni u Vatikanu ili drugdje u Rimu, među kojima su državno tajništvokongregacije, papinska vijeća, komisije, akademije, sudovi i dr. Papa i njegovi uredi u kanonskom se pravu nazivaju Apostolska Stolica.

            Papu biraju kardinali Svete Rimske Crkve mlađi od 80 godina na konklavi nakon smrti ili odreknuća prethodnoga pape. Kardinali su biskupi koji imaju neku drugu redovnu službu u Crkvi, a bira ih papa. Budući da od davnina rimskog biskupa bira rimska biskupija, kardinali, iako mogu biti iz bilo koje zemlje svijeta, po kardinalskom su naslovu pripadnici te biskupije. Kardinalska titula je uglavnom počasna, i osim izbora pape nosi malo drugih prava.

            Biskupski zbor. Zbor svih biskupa također predstavlja vrhovnu vlast u Crkvi, ali samo ako djeluje s papom na čelu. Biskupi vlast nad općom Crkvom svečano vrše na ekumenskom saboru. Redovito, biskupi savjetuju papu preko biskupske sinode.

            Partikularne crkve. Vrste partikularnih crkava. Partikularne Crkve prije svega su biskupije na čelu s dijecezanskim biskupom. No, s biskupijama su u pravu uglavnom izjednačene druge partikularne Crkve:

            - područna prelatura, kao područje koje iz nekog razloga nije proglašeno biskupijom, na čelu s prelatom;

            - područna opatija, kao područje dano na brigu tamošnjoj opatiji, na čelu s opatom;

            - apostolski vikarijat, kao područje u misijskim zemljama koje još nema dovoljno vjernika da bude biskupija, na čelu s apostolskim vikarom koji je uglavnom naslovni biskup,

            - apostolska prefektura, kao područje u misijskim zemljama koje još nije spremno da bude apostolski vikarijat, na čelu s apostolskim prefektom koji je uglavnom svećenik te za stalno osnovana apostolska administratura, kao područje koje iz ozbiljnih razloga nije proglašeno biskupijom, na čelu s apostolskim administratorom.

            Čelnici gornjih partikularnih crkava njima upravljaju kao ordinariji i izjednačeni su s dijecezanskim biskupima, te sve od sada rečeno za biskupije i dijecezanske biskupe vrijedi i za njih. Razlika je uglavnom teorijska: biskupi, prelati i opati mjesnom crkvom upravljaju u svoje ime, dok apostolski vikari, prefekti i administratori upravljaju u ime Apostolske Stolice, tj. pape. Ipak, u svima njima papa ima prvenstvo redovite vlasti prije svih ordinarija.

            Kao analogne biskupijama mogu se smatrati i jedinice koje nisu prostorom definirane nego su posebne skupine vjernika:

            - osobna prelatura na čelu s osobnim prelatom, trenutno je jedina takva Opus Dei;

            - osobna apostolska administratura na čelu s osobnim apostolskim administratorom, trenutno je jedina takva Osobna apostolska administratura sv. Ivana Vianneya za katolike koji se služe tridentskim obredom;

            - vojni ordinarijat, u koji pripadaju svi vjernici u vojnoj službi u nekoj zemlji, na čelu s vojnim ordinarijem;

            - osobni ordinarijat za bivše anglikance koji su prešli u Katoličku Crkvu, osnovan 4. studenog 2009.

            Posebno značajne biskupije mogu dobiti dodatne počasne nazive nadbiskupija i patrijarhat na čijem su čelu nadbiskup, odnosno patrijarh. Naziv nadbiskupa može dobiti i pojedini biskup osobno ako i ne upravlja nadbiskupijom. Ovi počasni nazivi ne nose nikakvu veću vlast, osim ako su povezani sa službom metropolita.

            Udruživanje partikularnih crkava. Biskupije i ostale partikularne crkve se udružuju u crkvene pokrajine. One se pak udružuju u crkvene regije. Pored toga, biskupi iz jednog naroda ili države udružuju se u biskupsku konferenciju.

            Biskupije se u pravilu povezuju u crkvene pokrajine. Na čelu crkvene pokrajine je metropolit koji je uvijek nadbiskup točno određene nadbiskupije u crkvenoj pokrajini. Ipak, jedno sjedište metropolita nije nadbiskupija, Rimska biskupija, i papa je metropolit koji nije nadbiskup. Nadbiskupije su većinom sjedišta motropolita, no to ne mora biti tako (npr. Zadarska nadbiskupija, koja uz to nije niti u jednoj crkvenoj pokrajini). Biskupije crkvene pokrajine koje nisu metropolitanske se nazivaju sufraganske, a njihovi biskupi sufragani. Metropoliti u sufraganskim biskupijama nemaju redovitu vlast, ali imaju neke posebne ovlasti nadzorne naravi. Neke od tih ovlasti ima i sufragan najstariji po promaknuću u metropolitanskoj biskupiji. Metropolit ima ovlast sazvati pokrajinski sabor na kojem sudjeluju svi biskupi crkvene pokrajine.

            Ponegdje, iako rjeđe, crkvene pokrajine se povezuju u crkvene regije. Crkvene regije imaju biskupske skupštine.

            Na području jednog naroda ili države osnivaju se biskupske konferencije. Skupština biskupske konferencije, koju uglavnom čine svi biskupi s njenog područja, održava se barem jednom godišnje. Mogu donositi odluke samo u nekim područjima, kao što je liturgija, a njihove odluke obvezuju samo ako za njih glasa dvije trećine članova i potvrdi ih Apostolska stolica. Ipak, biskupske konferencije u praksi imaju veće ovlasti od biskupskih skupštine crkvenih regija i pokrajinskih sabora.

            U nekim državama (npr. u Poljskoj) biskup jedne biskupije, najčešće najstarije u tom narodu, ima naslov primasa. To je u načelu počasni naslov i ne nosi sa sobom nikakvu vlast. U hrvatskim krajevima naslov primasa (Primas Dalmatiae atque totius Croatiae) nosio je svojedobno splitski, jednoć solinski, nadbiskup, i to sve do prve polovice 19. st.

            Unutrašnje uređenje partikularnih crkava. U biskupiji svu vlast ima dijecezanski biskup, osim u onim slučajevima koji su po pravu ili odlukom pape pripali drugoj višoj vlasti. Biskupa postavlja papa, savjetujući se s klerom biskupije i ostalim biskupima iz crkvene pokrajine ili biskupske konferencije.

            Dok je stolica prazna biskupijom upravlja dijecezanski upravitelj kojeg imenuje zbor savjetnika, ili apostolski administrator kojeg imenuje papa u posebnim slučajevima.

Ako potrebe savjetuju, papa u biskupiji može imenovati pomoćne biskupe ili biskupa koadjutora koji su naslovni biskupi. Oni pomažu biskupu u vođenju službe. Razlika je u tome što u slučaju da biskupska stolica ostane prazna biskup koadjutor automatski postaje dijecezanski biskup (nema dijecezanskog upravitelja), dok pomoćnim biskupima prestaje služba.

            Za vršenje redovite vlasti, biskup imenuje generalnog vikara kao svog zamjenika. On je također ordinarij vjernicima u biskupiji i vrši svu vlast u ime biskupa, osim ako po pravu ili po biskupovoj volji sam biskup treba upravljati. Također, biskup može imenovati i biskupijske vikare s određenim užim ovlastima. Biskup bi za ove funkcije prije svega trebao imenovati biskupa koadjutora i pomoćne biskupe, a ako njih nema druge iskusne svećenike.

            Pored toga, biskupija ima kancelara koji brine o arhivi te ekonoma i ekonomsko vijeće koji brinu o financijama biskupije. Oni mogu biti i laici.

            Postoje i savjetodavna tijela: prezbiterijalno vijeće, zbor savjetnika i pastoralno vijeće. Prezbiterijalno vijeće se sastoji od svećenika i svojevrstan je biskupijski senat. Među članovima prezbiterijalnog vijeća biskup imenuje zbor savjetnika s kojim se mora posavjetovati u nekim određenim slučajevima. Također, zbor savjetnika ima i neke konkretne ovlasti za vrijeme prazne stolice, poimence imenuje dijecezanskog upravitelja i potvrđuje neke njegove odluke. Pastoralno vijeće se uglavnom sastoji od laika i savjetuje biskupa oko pastoralnih pitanja.

            Župe. Glavna administrativna jedinica unutar partikularne crkve je župa. Nju vodi župnik kojega imenuje dijecezanski biskup među svećenicima. Njegova zadaća je direktno brinuti se o povjerenom mu narodu, dijeliti sakramente, propovijedati i voditi sprovode te voditi župne knjige (knjige krštenih, vjenčanih, umrlih i sl.). Također, trebao bi upoznati svoje župljane, pohoditi ih, savjetovati i biti im potpora. On ipak nije ordinarij i nema vlast nad župljanima.

            Ako je potrebno, biskup može župniku dodijeliti jednog ili više župnih vikara, također iz reda svećenika, koji vode župu kao zamjenici župnika. Župa ima svoje pastoralno vijeće sastavljeno uglavnom od laika koje savjetuje župnika i ekonomsko vijeće koje se brine o financijama župe.

            Više župa udružuju se u dekanate na čijem je čelu dekan. Njegova zadaća je koordinirati rad župa u dekanatu i brinuti se o klericima.

 

157-163. BISKUPIJA MOSTARSKO-DUVANJSKA

Područna/sufraganska biskupija Vrhbosanske metropolije

 

Zaštitnik Biskupije: sv. Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije, 19. ožujka

Zaštitnica Katedrale: Marija Majka Crkve, svetkovina sutradan pod Duhovima

 

            Sv. Pavao poslao je svoga učenika Tita u Dalmaciju (2 Tim 4,10) da navijesti tamošnjem stanovništvu Radosnu vijest. Hrvati su nakon doseljenja oko 640. god. otpočeli svoje pokrštavanje za vrijeme pape Ivana IV. Dalmatinca, koje je trajalo do 9. st. Dakle, Hrvati su katolici 14 stoljeća. U 9. st. djelovala su sveta braća Ćiril i Metodije koji su stvorili pismo i preveli Bibliju i sve svete knjige na stari hrvatski jezik. God. 879. knez Branimir uz pomoć pape Ivana VIII. stekao je neovisnost Hrvatske. To je potrajalo do 1102. god. Svi su hrvatski vladari od kneza višeslava (Višeslavova krstionica) pa do kralja Petra 1102. god. bili katolici i pripadali Rimokatoličkoj Crkvi.

            U Bosni je bio katolik Kulin ban (1180.-1204.) kao i pučanstvo. Podizao je crkve. Oko 1195. god. pojavilo se krivovjerje s naslovom “bosanski krstjani“. Sveta Stolica je intervenirala poslavši svoga izaslanika da bude na saboru u Bilinu Polju kod Zenice 1203. god. gdje su se narodni prvaci odrekli ovoga krivovjera a izmolili katoličko Vjerovanje i tako ostali uz Katoličku Crkvu, ali krivovjerje je ipak ostalo i djelovalo do 15. st.

            Osmanlijska ili Otomanska vlast s islamskom vjerom vladala je u našim krajevima od 1463. do 1878. god. Oni su progonili katolike unatoč obećanjima da to neće činiti. Mnogi su katolici prešli na islam a opet neki na pravoslavlje. Ima među njima mnogo mučenika, od kojih je jedan Marko Milanović iz 19. st.

            U Bosni su djelovali misionari dominikanci, zatim franjevci i svećenici glagoljaši. Biskupijska organizacija Crkve je prestala, a franjevci su imali Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu od 14. st. do 1735. god., a od 1735. do 1846. god. Apostolski vikarijat s biskupima iz reda franjevcima. God. 1846. razdijelio se Apostolski vikarijat na Bosanski i na Hercegovački, a bosanska franjevačka provincija razdijelila se na bosansku provinciju i hercegovačku kustodiju (a kustodija je podignuta na razinu provincije 1892. god.).

Kada je nestalo Otomanskoga Carstva, Sveta Stolica je, dokinuvši apostolske vikarijate, uspostavila redoviti oblik biskupske uprave ili crkvene hijerarhije u BiH s nadbiskupom u Sarajevu i biskupima u Mostaru i Banjoj Luci. God. 1890. vrhbosanskoj metropoliji priključena je i trebinjsko-mrkanska biskupija kojoj je mostarsko-duvanjski biskup apostolski upravitelj.

            Biskupija ili dijeceza. Drugi vatikanski koncil ovim riječima opisuje biskupiju: "Dijeceza je dio Božjega naroda koji je povjeren biskupu na pastirsku brigu, dakako uz suradnju prezbiterija. Ukoliko je povezana sa svojim pastirom i skupljena od njega po Evanđelju i Euharistiji u Duhu Svetom, ona tvori mjesnu Crkvu, u kojoj je doista prisutna i djeluje jedna, sveta, katolička i apostolska Kristova Crkva". Bez ikakve promjene u latinskom tekstu Zakonik kanonskoga prava preuzima tu definiciju.

            Uspostava metropolije i biskupske hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Apostolskim pismom Ex hac augusta cathedra („S ove uzvišene stolice“), 5. srpnja 1881., papa Leon XIII. određuje: „Na vlastitu pobudu, po sigurnu Našem znanju i zrelu promišljanju svom puninom Apostolske vlasti, na veću slavu svemogućega Boga, na uzvišenje i porast katoličke vjere u tim narodima određujemo i odlučujemo da se u pokrajinama Bosni i Hercegovini ustanovi i bude hijerarhija biskupa ordinarija, prema propisima kanonskih zakona. Oni će primiti naslov prema sjedištima koja ovim Našim pismom osnivamo te kao crkvenu pokrajinu uspostavljamo.“

            Tri nova i jedno staro biskupsko sjedište. Papa ustanovljuje novo sjedište nadbiskupije i metropolije u Sarajevu gdje se biskupija spominje 1089. god. Zatim nastavlja:

            „A njemu doznačujemo, pridajemo i dodjeljujemo kao pokrajinska ova tri sjedišta: dva koja podižemo kao nova u gradovima Banjoj Luci i Mandetriju, pučki Mostar, i treće, već ustanovljeno, mrkansko-trebinjsko (spomen od 980. god.), kojim će upravljati dubrovački biskup, kao administrator, dok se drukčije ne odredi.“

            Spomenutim Apostolskim pismom Hercegovački apostolski vikarijat, koji je osnovan 24. ožujka 1846., dokida se i utrnjuje, a umjesto njega osniva se Mostarsko-duvanjska biskupija.

            Ime Duvno. „A što se nove Mostarske biskupije tiče, u čijim se granicama nalazi grad Dumno, pučki Duvno, koji su stari zvali Delminij,odakle je nastalo ime Dalmata, imajući u vidu da je taj grad s okolnim naseljima - kako govore stari zapisi - zadobio dostojanstvo biskupskoga sjedišta, koje se zvalo duvanjsko ili dalmatsko (5.-6. st. i kasnije 14.-17. st.), Mi želimo i naređujemo da se mostarski biskup zastalno služi i resi i naslovom duvanjskim ili delminijskim kako bi živjela u potomcima uspomena na tu uglednu stolicu.“

            Biskupijske granice, prema pismu „Ex hac augusta“. Određeno je da granice Mostarsko-duvanjske biskupije teku ovako: „Mostarsko-duvanjska biskupija obuhvaćat će cijelo područje Hercegovine, koje se nalazi okruženo granicama Vrhbosanske i Banjalučke biskupije na sjeveru, granicom Dalmacije do grada Metkovića na zapadu, granicama Mrkansko-trebinjske biskupije na jugu i pokrajinom zvanom Novofori, pučki Novi Bazar.

            Ovoj biskupiji pripadaju sljedeće župe: Mostar, Široki Brijeg, Ljuti Dolac, Čerin, Gradnići, Gabela, Humac, Veljaci, Klobuk, Rasno, Ružići, Drinovci, Gorica, Posušje, Vir, Roško Polje, Grabovica, Bukovica, Županjac, Šujica, Seonica, Rakitno, Kočerin, Gradac, Goranci, Drežnica, Konjic.“

            Prema tom svečanom Pismu: „Mrkansko-trebinjska biskupija zadržat će netaknute svoje granice, kao i broj župa koje su sada podložne jurisdikciji biskupa upravitelja“.

            Mostarski biskup - apostolski administrator Trebinjske biskupije. Isti je Papa 8. srpnja 1890. iz jurisdikcije dubrovačkoga biskupa izuzeo i na mostarsko-duvanjskoga biskupa kao apostolskog administratora prenio upravu Trebinjsko-mrkanske biskupije: „Stoga Našom apostolskom vlašću, snagom ovoga Pisma, upravu Crkava Trebinjske i Mrkanske trajno sjedinjenih, koju je do sada vodio dubrovački biskup, prenosimo na mostarskoga biskupa pro tempore bilo u duhovnim bilo u vremenitim stvarimaad beneplacitum Nostrum  = do drukčije odluke.“

            Granice, prema Dekretu Svete Stolice (Kongregacije za širenje vjere), 24. ožujka 1891., potegnute su ovako:

            Između Mostarsko-duvanjske i Vrhbosanske dijeceze „prema zapadu počinju od sjevernoga dijela Šuice i idu granicom civilnih kotareva Bugojna i Prozora s jedne, a Livna i Duvna s druge strane, do granice kotara Travnika i Mostara, koja slijedi prema istoku do ušća gdje Rama utječe u Neretvu; odatle Neretvom prema istoku idu do mjesta gdje zapadna granica općine Donje Selo dopire do Neretve, prosljeđuju crtom koja ovu granicu i onu koja međusobno razdvaja Tubanić i Dragočas sve do kotarske granice na Ivanu; zatim biskupijske granice slijede kotarsku granicu do onoga mjesta gdje se siječe ovo posljednje u Treskavici kotarskom granicom između Sarajeva i Foče, nastavljaju po sjevernoj granici fočanskoga kotara do Drine i napokon slijede tijek te rijeke do ušća rijeke Lima koji je prema istoku granica Mostarske biskupije, tako da civilni kotarevi Foča i Čajniče s Rudom pripadaju Mostarskoj biskupiji, a Goražde Vrhbosanskoj nadbiskupiji“.

            Granice između Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, prema istoj odluci iz 1891., jesu: „od Metkovića do Bivolja brda rijeka Neretva, odatle se protežu tako da dijele

            civilni kotar mostarski od civilnoga kotara stolačkoga,

            isti kotar stolački od civilnoga kotara nevesinjskoga,

            isti kotar nevesinjski od kotareva bilećkoga i gatačkoga (Gacko),

            napokon gatački kotar od fočanskoga“.

            To znači da u Mostarsko-duvanjsku biskupiju ulaze, s lijeve strane Neretve, kotarevi: Nevesinje, Kalinovik, Foča, Rudo, Čajniče. A u Trebinjsko-mrkansku biskupiju ulaze kotarevi: Stolac, Ljubinje, Bileća i Gacko.

Prvi apostolski vikar u Hercegovini (1846.-1863.)

Msgr. Rafo Barišić, O.F.M.

Drugi apostolski vikar u Hercegovini (1864.-1889.)

Msgr. Anđeo Kraljević, O.F.M. 

Treći apostolski vikar u Hercegovini (1880.-1881.)

Msgr. Paškal Buconjić, O.F.M.

Prvi dijecezanski biskup (1881.-1910)

Msgr. fra Paškal Buconjić, O.F.M.

Drugi dijecezanski biskup (1912.-1942.)

Msgr. fra Alojzije Mišić, O.F.M.

Treći dijecezanski biskup (1942.-1980.)

Msgr. Petar Čule

Četvrti dijecezanski biskup (1980. - 1993.)

Msgr. Pavao Žanić

Peti dijecezanski biskup (1991.-)

Msgr. Ratko Perić

 

164-169. BISKUPIJA TREBINJSKO-MRKANSKA

Područna/sufraganska biskupija Vrhbosanske metropolije

 

Zaštitnik Biskupije: sv. Mihovil, Arkanđeo, 29. rujna

Zaštitnica Katedrale: Mala Gospa ili Rođenje B. D. Marije, 8. rujna

 

                       

            Trebinjska biskupija, smještena s lijeve strane rijeke Neretve, jedna je od najstarijih biskupija uspostavljenih nakon dolaska Hrvata i njihova pokrštenja u ovim krajevima. Graniči sa Splitsko-makarskom i Barskom nadbiskupijom, te Mostarsko-duvanjskom, Dubrovačkom i Kotorskom biskupijom.

            U drugoj polovici 10. stoljeća (oko 980. god.) za pontifikata pape Grgura V. (996.-999.) Trebinje se spominje kao biskupija.

            U prvih dvjesta pedeset godina (oko 1000.-1250.) sjedište je biskupije bilo u gradu Trebinju. Katedrala je bila posvećena sv. Mihovilu, Arkanđelu, zaštitniku biskupije.

            S prodorom Tatara (1240.-1242.) ovaj je kraj opustošen i porušen.

            Nakon što je raški kralj Uroš I. (1242.-1276.) iz Trebinja protjerao biskupa Slavija, 1252. godine, biskup je trebinjski 1284. godine primio u posjed od dubrovačke plemićke obitelji Theophilis tri otočića na području Dubrovnika:

            Sveti Marko ili Markan - danas nenastanjen;

            Sveta Barbara ili Bobara - danas nenastanjena;

            Sveti Petar ili Supetar - danas nastanjen s ponekom obitelji,

            i od Gradskoga vijeća poluotok Molunat (Molonto) - danas nastanjen.

            Godine 1218. prvi spomen benediktinskoga samostana na otoku sv. Marka, Markana ili Mrkna. A posljednji benediktinac spominje se 1296. nastanjen ne na Mrkanu nego na Lokrumu.

            Godine 1284. papa Martin IV. nalaže dubrovačkomu nadbiskupa Bonaventuri da providi biskupske katedre u Trebinju i Stonu. Nema isprava o tome proviđenju. Mrkan se tom prigodom ne spominje.

            Godine 1322. prvi se put u domaćim - ne i u vatikanskim - dokumentima spominje „episcopus Mercane” - mrkanski biskup, Nikola, franjevac.

            Godine 1326. trebinjski biskup Nikola administrira samostan na Mrkanu.

            Godine 1344. papa Klement VI. premješta biskupa trebinjsko-mrkanskoga Bonifacija u Šibenik. Od te godine trebinjska se biskupija ispražnjuje i u prvi se plan stavlja naslov mrkanski.

            Kroz 14. stoljeće Sveta Stolica nastavlja imenovati trebinjske biskupe više kao naslovne, koji rezidiraju u raznim europskim gradovima.

            Svršetkom 14. stoljeća Papa nastavlja s imenovanjima trebinjskih biskupa iz dubrovačkoga klera, redovničkoga i dijecezanskoga.

            Od godine 1482., s navalom Turaka, Trebinjska je biskupija pretrpjela daljnje slabljenje. Ostatci katolicizma živjeli su u atmosferi učestalih prijelaza na pravoslavlje, a osobito pod pritiskom otomanske vlasti na islam.

            Od 1600. godine biskupija počinje institucionalno živjeti u svojim dvjema župama: Gradac i Ravno. Katolički je narod sve više naseljavao ovo područje unatoč otomanskim zulumima. Kler se oporavljao, osobito zahvaljujući Kongregaciji za širenje vjere (osnovana 1622.), koja je ustanovila više sjemeništa - u Fermu, u Loretu, u Rimu - koja su primala također trebinjske svećeničke kandidate na školovanje. Povećavao se broj novih župa: Dubrave, Trebinja, Hrasno, Klepci, Trebinje...

            Kroz gotovo 430 godina (1391.-1819.) ova je biskupija, s dvostrukim naslovom, imala svoje vlastite domaće biskupe s boravkom na području Dubrovnika.

            Od 1819. do 1839. biskupijom upravljaju kao apostolski delegati članovi Dubrovačkoga katedralnog kaptola.

            Od 1839. do 1890. snagom apostolskoga pisma pape Grgura XVI. „Apostolici muneris“, od 12. rujna 1839., dijecezom upravljaju dubrovački biskupi kao apostolski administratori.

            Uspostava metropolije. Papa Leon XIII. uspostavio je apostolskim pismom Ex hac augusta ("S ove uzvišene stolice"), 5. srpnja 1881., metropolitansko sjedište u Sarajevu, s nadbiskupijom Vrhbosanskom sa sjedištem također u Sarajevu, Banjalučkom biskupijom sa sjedištem u Banjoj Luci te Mostarsko-duvanjskom biskupijom sa sjedištem u Mostaru. Metropoliji pripada i Trebinjsko-mrkanska biskupija ostajući privremeno pod upravom dubrovačkih biskupa.[2]

         Biskupijske granice, prema Pismu Ex hac augusta: „Mrkansko-trebinjska biskupija zadržat će netaknute svoje granice, kao i broj župa koje su sada podložne jurisdikciji biskupa upravitelja“. Tada postojeće župe: Dubrave, Gradac, Hrasno, Klepci, Ravno, Stolac,Trebinja. Prema Šematizmu Hercegovačke franjevačke kustodije iz 1889. godine, župama u šest hercegovačkih kotareva tj. "Stoca, Ljubinja, Trebinja, Bileće, Gacka i Nevesinja upravljaju svjetovni svećenici, a njihovoj se upravi može prepustiti i župa Glavatičevo u konjičkom kotaru".

            Mostarski biskup - apostolski administrator Trebinjske biskupije. Isti je Papa 8. srpnja 1890. iz jurisdikcije dubrovačkoga biskupa izuzeo i na mostarsko-duvanjskoga biskupa kao apostolskog administratora prenio upravu Trebinjsko-mrkanske biskupije: „Stoga Našom apostolskom vlašću, snagom ovoga Pisma, upravu Crkava Trebinjske i Mrkanske trajno sjedinjenih, koju je do sada vodio dubrovački biskup, prenosimo na mostarskoga biskupa pro tempore bilo u duhovnim bilo u vremenitim stvarimaad beneplacitum Nostrum = do drukčije odluke.“

            Granice između Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, prema Dekretu Svete Stolice (Kongregacije za širenje vjere), 24. ožujka 1891., potegnute su ovako: „Od Metkovića do Bivolja brda rijeka Neretva, odatle se protežu tako da dijele

            civilni kotar mostarski od civilnoga kotara stolačkoga,

            isti kotar stolački od civilnoga kotara nevesinjskoga,

            isti kotar nevesinjski od kotareva bilećkoga i gatačkoga (Gacko),

            napokon gatački kotar od fočanskoga“.

            To znači da u Mostarsko-duvanjsku biskupiju ulaze, s lijeve strane Neretve, kotarevi: Nevesinje, Kalinovik, Foča, Rudo, Čajniče. A u Trebinjsko-mrkansku biskupiju ulaze kotarevi: Stolac, Ljubinje, Bileća i Gacko.

            Spomenuta četiri posjeda - Mrkan, Bobaru, Supetar i Molunat - nacionalizirale su jugokomunističke vlasti 13. veljače 1948. s obrazloženjem Ministarstva poljoprivrede: “… već iz činjenice, da se dulje vremena ne postavlja biskup za trebinjsku biskupiju, ovo Ministarstvo zaključuje, da ova biskupija stvarno ne postoji...“

            A iste godine apostolskog upravitelja – biskupa Petra Čulu – osuđuju na zatvorsku kaznu 11 i pol godina!

            Biskupska kuća u Dubrovniku nacionalizirana je konačno 1961. godine.

            Katedrala. Godine 1984. trebinjski svećenici s vjernicima, predvođeni apostolskim upraviteljem msgr. Pavlom Žanićem (1980.-1993.), proslavili su Tisućljeće Biskupije. Tom je prigodom obilježena i Stoljetnica župne crkve u Trebinju, posvećene Rođenju Blažene Djevice Marije. A mjerodavna Kongregacija za evangelizaciju naroda tu je crkvu uzdigla na dostojanstvo Katedrale.

            Odlukom pape Benedikta XVI., od 4. siječnja 2006., Vrhbosanska metropolija izuzeta je ispod jurisdikcije Kongregacije za evangelizaciju naroda i stavljena pod privremenu upravu Državnoga tajništva Svete Stolice s nakanom da prijeđe pod redovitu jurisdikciju Kongregacije za biskupe.

            Biskupija danas ima 15 župa i 32 dijecezanska svećenika. Dvije redovničke sestarske zajednice nalaze se u Neumu i u Stocu.

            Službeni vjesnik Biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske izlazi u Mostaru tri puta godišnje.

 

170. Katolička upravna podjela u Hrvatskoj

Katolička Crkva na području Republike Hrvatske je teritorijalno podijeljena u 5 nadbiskupija i 11 biskupija koje tvore četiri metropolije: Zagrebačku, Splitsko-makarsku, Đakovačko-osječku i Riječku, te samostalnu Zadarsku nadbiskupiju i Vojni ordinarijat koji su izravno podvrgnuti Svetoj Stolici.

Zagrebačka metropolija

Zagrebačka nadbiskupija

Varaždinska biskupija

Sisačka biskupija

Bjelovarsko-križevačka biskupija

Križevačka biskupija - grkokatolička

Riječka metropolija

Riječka nadbiskupija

Krčka biskupija

Gospićko-senjska biskupija

Porečko-pulska biskupija

Splitsko-makarska metropolija

Splitsko-makarska nadbiskupija

Dubrovačka biskupija

Hvarska biskupija

Šibenska biskupija

Napomena: kao sufraganska biskupija dodijeljena je i Kotorska biskupija u Crnoj Gori

Đakovačko-osječka metropolija

       Đakovačko-osječka nadbiskupija

       Požeška biskupija

       Napomena: kao sufraganska biskupija dodjeljena je i Srijemska biskupija u Srbiji

Samostalna nadbiskupija i Vojni ordinarijat

Zadarska nadbiskupija samostalna nadbiskupija izravno podvrgnuta Svetoj Stolici

Vojni ordinarijat - izravno podvrgnuta Svetoj Stolici

 

171. Što postoji poslije ovoga zemaljskog života?

- Božji sud i tri stanja: Raj, savršen život u Bogu, nebo - ono što ljudsko oko nije vidjelo ni uho čulo ni u srce ušlo - konačno; čistilište, nesavršen život za koji su potrebne naše molitve i mise - prijelazno; pakao, bolan život za koji su se opredijelili otpali anđeli i do kraja grješni ljudi - trajno.

 

172. Može li se dogoditi da duše koje su u čistilištu odu u pakao?

- Ne može. Njima je osigurano spasenje. Mi svojim molitvama doprinosimo da dan prelaska u nebo bude što prije.

 

173. Što je to općinstvo svetih?

- To su tri stanja Crkve: Crkva na zemaljskom putu, Crkva u čistilištu i Crkva spašenika u nebu.

 

174. Što je to osobni a što sveopći Sud?

- Osobni kada se premine i duša se susreće s Bogom i opredjeljuje se za njega ili protiv njega, a na Sudnjem danu sudi se svima što su postojali i preminuli, te se i oni opredjeljuju za Boga ili protiv Boga. Okorjeli grješnici kao i otpali anđeli opredjeljuju se protiv Boga, ali njih je malo. Nakon općega Suda slijedi novo nebo i nova zemlja.

 

175. Što znači riječ amen?

- Neka tako bude jer je istina!

free joomla templatesjoomla templates
2017  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.