Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

Propovijed za vrijeme svete Mise u Posušju 7. kolovoza 2015.

                 Uvod u Misu. Draga braćo i sestre, mi danas razmišljamo o nadi ili ufanju, jednoj od triju kreposti koje nam je Bog darovao darujući nam život i postojanje na ovome svijetu, koji pretpostavlja tjelesno ušatorenje, utjelovljenje. Pavao je kršćane Crkve u Filipima pozdravio ovim riječima: „Uvijek se radujte u Gospodinu!“ Radost je izvrstan preduvjet za nadu. Zabrinutost zbog dvojbebiti ili imati u ovome svijetu, zatim smrknutost zbog odsuća vedrine i sjaja, opterećenost grijehom u cijelome biću,pritiješnjenost zbog straha i neizvjesnosti, zbog neznanja uzroka svemu postojećem, zbog brzine i čežnje za daljinama udaljenijima od naših domova i domovina, te zbog mnogočega drugoga čini nas sužnjima i postajemo osobe bez nade.

 

            Mi danas u svome srcu i umu trebamo oživjeti radost što jesmo, što smo bili i što ćemo trajno, vječno biti, odnosno trebamo probucati u sebi zapretanu nadu da se razbukta i da plane u svim dijelovima našega bića, a napose u našem srcu i cijeloj našoj duši, te krenuti dalje u svoj svagdašnji život s našom nebeskom Majkom Marijom, za čiju se svetkovinu Uznesenja na Nebo duhovno pripremamo, jer je ona bila puna nade, a najpunija kada je bila najžalosnija, tj. kada je u svoje naručje primila mrtvo tijelo svoga sina Isusa Krista, našega Gospodina i Spasitelja.

             Da bismo dostojno slavili ovu Euharistiju, iskreno se kajmo za sve svoje grijehe i sve ono što nam je gušilo neugušivu nadu, kako bismo nakon mise otišli u svoj dom i na svoje radno mjesto i sjedalo (jer najviše radimo sjedeći) puni plamteće nade poput plamtećega ognja pred kojim se izuo Mojsije i čuo Božji glas Boga nade, kao što i mi sada činimo kajući se.

           Propovijed: Nada - temeljna odlika kršćana. Mi vjernici tvrdimo da svako rođeno ljudsko biće ima darove vjere, nade i ljubavi, kao što ima sve dijelove svoga tjelesnoga čovjeka, primjerice srce, mozak - um/razum sa svim svojim vrstama i podvrstama poput savjesti, volje, htijenja, moći. Ovdje je jedino pitanje koliko je tko razvio svoje srce, svoj um/razum, svoje duhovne sposobnosti i svoje vlastite tjelesne moći i mogućnosti. Koliko živimo s nadom i jesmo li je zatomili. I malo otomljene nade, odnosno dobrano zapretana nada ipak djeluje u našem životu.

            Večeras za vrijeme ovoga misnog slavlja trebamo razmotriti pojam nade upisane u naše biće. Naime, postoji ovozemaljski protežna nada i nada usmjerena prema onostranosti, odnosno k nebu. Rekli bismo vodoravno usmjerena - horizontalna nada i uspravno uspinjuća nada - vertikalna nada. Ova dva usmjerenja izlaze iz iste nade kao Božjega dara čovjeku. U ovozemnome življenju kod najveće većine ljudi ova zemaljski protežna nada je naglašenija i u njezino podrijetlo nitko ne sumnja niti se time opterećuje. To je gotovo kao kad razmišljamo o svome srcu: ono ima svoj ritam kucanja i nevolje pucanja; kada je kucanje skladno, onda je sve u redu, a kad nastane nerazmjernost kucanja, što se zove aritmija, onda se traži pomoć liječnika. Kada nam se napnu živci i popucaju stvorivši eksploziju, onda tražimo svećenika da se ispovjedimo i naštimamo svoje nerve za daljnje još teže nervoze. Tako je i s horizontalnom nadom. Kad je sve u našem biću usklađeno, onda je i nada dobro funkcionalna. Mi se u tom slučaju uvijek nadamo da ćemo se nakon nesvjesno prospavane noći odmorni i poletni probuditi za sutrašnji dan i njegove potrebe i nevolje (Isus: dosta je svakome danu zla njegova), te živimo u nadi da ćemo odgovoriti na sva pitanja i sve izazove toga dana. U to nimalo ne sumnjamo. Navečer se dogovaramo što ćemo sutra raditi dobrano sigurni u nadi da će se to sutra dogoditi. Tako postupaju i vjernici. I onima koji se tobože izjašnjavaju kao nevjernici, tj. ljudi kojima nije potrebna vjera za ostvarenje u ovome životu budno proživljenih dana i nesvjesno odspavanih noćiju, obavljenih poslova i svega onoga što čini bit našega ovozemnoga boravka na zemlji, u tom i tako prihvaćenom tijeku života. Međutim, mi ljudi osjećamo da nismo samo ovozemaljska bića, jer čeznemo za višim darima, kako nas uči sv. Pavao u himnu ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima, pa prema tome mi uključujemo u svoj život uz jaku vjeru i onaj drugi dio nade koja stremi prema per aspera ad astra - preko trnja do zvijezda, koja želi i dalje od zvjezdanoga neba, koja ide do razdjelnice tvarnoga svijeta i nebeske zbilje u kojoj je onaj proton akineton, prvi nepokrenuti Pokretač, naš svemoćni i svemogući Bog, izvor vjere, nade i ljubavi. On je zapravo Vjera, Nada i Ljubav, koji se po vjeri, nadi i ljubavi razlio u našim srcima. On je punina vjere u smislu sustava mišljenja o Bogu, punina nade, punina ljubavi, zapravo on je nama dao onoliko vjere koliko nam je potrebno za vjerovanje u njega dok mu ne dođemo; onoliko nade koliko nam je potrebno da bismo se nadali njemu i zemaljski i nebeski; on je dao nama toliko ljubavi da bismo ga ljubili u svijetu ljubeći sva njegova stvorenja a nada sve čovjeka koji je kruna Božjega stvaranja, koji je malo manji od anđela, malo manji od Boga, kako pjeva Psalmist u svome 8. psalmu, te da bismo se konačno, gledano iz zemaljske nizine, utopili u njega Boga koji je punina Ljubavi u nebeskim uzvisinama.

            Dakle, za zdravo ravnovjesje življenja u ovoj zagonetnoj križnoj, kružnoj i suznoj dolini neophodna je nada, ali s oba svoja kraka: zemaljski protežnoga i nebeski usmjerenoga. Kao što je u ovome životnom kopnu i moru veslati s dva vesla i s obje ruke, da bi se moglo pravo usmjeriti a ne vrtjeti se u krugu jednim veslom pa makar s obje ruke, i kroz krivine i valovlje prolaziti kako to činimo svednevice, tako nam je potrebna zemaljska nada da ćemo sutra ustati i nastaviti svoj život zaokupljeni radom i molitvom na tvrdoj i kamenitoj zemlji pod vedrinama nebeskih prostranstava, i da ćemo jednoga dana zaustavljeni u tijelu najprije bolešću, smrću i grobom, poviriti u nebo kako vjerujemo mi vjernici, u tu transcendenciju kako vele teolozi i filozofi, nebesku domovinu kako kaže sv. Pavao, na nebesko ognjište i izvorište radosti i ljubavi kako nam šapuću sveci i svetice.

            Kršćani se razlikuju od onih „koji nemaju nade“ (1 Sol 4,13), koji su se oslonili samo na zemaljski protežnu nadu, a zanemarili onu nadu koja se penje u visine. Sv. Petar hrabri nas kršćane da budemo uvijek spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama (1 Pt 3,15). Sv. Hilarije iz Poitiersa, biskup i kršćanski teolog, u svojim Komentarima psalama donosi pitanje upućeno mnogim kršćanima: „Gdje je, kršćani, vaša nada?“ Sv. Pavao piše: „Ta, u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi, nije nada. Jer, što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo (Rim 8,24-25).“

            Prema Katekizmu Katoličke Crkve: Ufanje ili nada je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom potpunom i konačnom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se na svoje sile i moći onoliko koliko u njima ima Božjega dara i na pomoć milosti Duha Svetoga u onoj mjeri koliko je mi u sebe upijamo, usvajamo i s njome surađujemo. Naša hrvatska riječ imenica krepost (latinski spes) ima svoj korijen u glagolu krijepiti. To znači darovane bogoslovne kreposti: vjera, nada i ljubav, nas krijepe u ovozemaljskom životnom hodu. Nada nas čuva od očaja koji hoće da se čovjek putnik pod zvjezdanim nebom i ovom tvrdom ledinom i rivinom zaustavi i klone, što je djelo Nečastivoga jer je on sijač očaja i beznađa u svijetu i ljudima. Erich Fromm je rekao da je nada „zauzeta borba protiv očaja“. Lakovjernost, odnosno neozbiljno nadanje, također je jedan od oblika grijeha protiv kršćanske nade. Vlastitim silama, tj. bez Božje pomoći i suradnje s milošću, ne može se postići vječno blaženstvo. Dojam je da je današnji neprijatelj nade i ravnodušnost, besmisao ili barem irelevantnost, nevažnost smisla (tj. smisao je nebitan, nevažan, beznačajan). Kršćanin se stoga zaista treba zapitati: Gdje je moja nada? Bogoslovna krepost nade treba biti vidljiva, proživljena i treba naći ono mjesto „gdje“, inače sve je iluzija i retorika! Jedan lijepi tekst sv. Augustina, u kojem se pita što je razlog zbog kojeg smo mi kršćani to što nam ime kaže, veli „samo nada nas čini uistinu kršćanima“.

            Nada želi da čovjek ustraje u svome putovanju kroz ove zemne gudure, klance i tjesnace (koje pretvara u savršene prometnice, vijadukte, mostove, vlastite nastambe, podvrgavajući tu hrapavost prirode sebi i svojim htijenjima po Božjim mnijenjima...), potom borbe, nevolje, nedaće, razne bolesti, s raznovrsnim torbicama i bočicama lijekova, smrti, razne oblike smrti (obična smrt, smrt od nepogoda, smrt od životinja, smrti u ratovima, smrt od sukoba s braćom, sestrama i susjedima, putnicima namjernicima i tko zna s kim sve ne, smrti od teških ozljeda i bolesti, samopobudne smrti)... Ovdje izvrsno odgovara poruka Psalma: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom, tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Nada nas vuče naprijed, u budućnost prema onoj izreci: Samo naprijed nikad nazad (semper prorrsum, numquam retrorrsum). Homo viator, spe erectus: Nada drži čovjeka uspravnim na putu i čini ga sposobnim za budućnost.

            Što je ta budućnost kojoj se nadamo? To je nešto mnogo više i veće od onoga što imamo u ovoj zemnoj zbilji. Nadamo se udomljenju u kojem ćemo imati sve ugodnosti, nadamo se pogledu kojim ćemo sve vidjeti što se treba i može vidjeti, najprije lice Božje, a onda sve ono što je on stvorio, jer mi se ovdje na zemlji ne možemo ničega nagledati, kad u nešto gledamo, ne možemo stalno i trajno stajati i gledati, pa bilo to zvjezdano nebo, široko more, predivna brda, zeleni pašnjaci, mistični zalasci sunca, ljudska lica... Budući da se ovdje ne možemo nasititi tih gledanja, onda je Bog pripravio za nas nebo, a mi se moramo za nebo boriti vjerom, nadom i ljubavlju, gdje ćemo sve vidjeti i gledati, trajno gledanje i uživanje. To je zov nade. Stoga, valja ustrajati u nadi do kraja, nada nas neće iznevjeriti. Očaj će nas iznevjeriti. Sve što je draž i čar Sotone, sve će nas prevariti i dovesti u odsuće trajnoga motrenja Boga i njegovih stvorova. Imajući sve ovo u vidu, pogledajte kako se sve to poklapa s Ciceronovom mišlju: „…ako je nadaiščekivanje dobra, treba biti strah da neće doći zlo.“ On veli da je predmet nade dobro, a to dobro treba biti uistinu dobro koje je od Boga jer on je posve Dobar; potom da to dobro nije samo ovozemaljsko dobro, nego da je to dobro i nebesko dobro, te će se nada za dobrom utopiti u apsolutno Dobro koje je Bog i prestat će postojati u obliku naše darovane ljudske nade. Do dobra nikada nije lako doći, niti u ovozemaljskim njivama gdje je skriveno, kako Isus tumači u svojoj usporedbi, niti je lako peti se prema vječnom dobru koje je zapravo Bog. I konačno do dobra se mora moći doći, jer bi inače sve bila iluzija i promašaj. Stoga, oni koji kažu da ne vjeruju, da nemaju uzdignutu nadu prema apsolutnome Dobru, tj. Bogu, da se do toga ne mogu vinuti i da je to nemoguće, jednostavno žive u iluziji, zabludi uma i srca. Sv. Pavao kaže: „... a dar je Božji život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rim 6,23). „Isus Krist je naša nada“ (1 Tim 1,1). Sv. Augustin je napisao: „Naš život je sada nada, a poslije će biti vječnost.“

            U Poslanici Hebrejima snažno je naglašena zbiljnost vjere se govori kako je „vjera već neko imanje onoga čemu se nadamo, osvjedočenje o zbiljnosti kojih ne vidimo“ (11,1). Cilj nade je od Boga obećan vječni život, pa tako nadom već posjedujemo budućnost. Tu činjenicu znamo po Objavi, ali ta budućnost odgovora težnjama naše naravi koja je od Boga.

            Da bismo obnavljali nadu, potrebna su nam ona sredstva koja je Isus ustanovio, a ta su: molitva i sakramenti, svih sedam sakramenata: krštenje, ispovijed, euharistija, krizma, bolesničko pomazanje, ženidba i sveti red, valja ih vršiti, činiti i čuvati da bismo postigli obrat prema istinskoj nadi. I večeras slavimo ovu misu u nadi da će nam Bog pomoći u svim našim poteškoćama. Amen. (don Ilija Drmić)

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.