Na Mladoj misi p. Nikole Tandare u Ričicama 9. kolovoza 2015.

Napisao/la don Ilija Drmić
Hitovi: 1360

Danas 9. kolovoza 2015. bijah na Mladoj misi monfortanca p. Nikole Tandare u župi sv. Ivana Krstitelja u Ričicama, čijih 100 župljana pastorizira župnik Lokvičića don Neven Vuković. Sudjelovao sam u koncelebraciji s ostalih 15 svećenika, među kojima su bila i trojica monfortanaca. Za vrijeme ove Mise propovijedao je dr. don Mladen Parlov, koji je u ovoj rodnoj župi slavio svoju Mladu misu prije 25 godina. Održao je izvrsnu propovijed u kojoj je na vrlo lijep i pobudan način protumačio vjernicima, onima u crkvi koja je toga dana bila premalena i onima u hladovini crkvenoga dvorišta gdje ponosni bijahu i stećci, sve o svećeništvu u Starome zavjetu i pogotovo onome u Novome zavjetu gdje je u središtu svih motrenja Druga Božanska Osoba Isus Krist, Veliki svećenik u čije se svećeništvo ucjepljujemo i uklapamo svi mi krštenici, a napose ređenici, poput ovoga mladomisnika p. Nikole, kojemu je poželio u ime svoje i svih prisutnih, pa i kamenih spavača uokrušce hrama Gospodnjega i drugdje, da bude pravi Božji svećenik, da bude i ostane veličina koju ovaj svijet istovremeno voli i raspinje na križ, jer su nam srca oteščala od grijeha i nismo moćni hoditi po vodi.

         U ovome slavlju prineseni su i prikladni darovi koji označavaju stožere naše vjere i naše ljubavi pod vodstvom don Joke Blaževića iz Vinjana u Hercegovini i župnika don Nevena. Misno slavlje pratio je svojim lijepim pjevanjem prigodni zbor muškaraca i žena, koji su pjevali iz dubine srca i duše, sve na slavu Božju i u zahvalu Bogu za ričičkog mladomisnika, kao i za druge ređenike naše Majke Crkve.

         Na kraju Mise župnik don Neven izrekao je potrebite zahvale, a potom je obrazložio način odlaska do župnoga dvora gdje su prostrti stolovi ispod razapetih šatora za svečani mladomisnički ručak. Nakupilo se podosta vjernika i gostiju koji su bili, unatoč vrućini, radosni i raspoloženi, a tome su doprinosili i pjevači sa svojim glazbalima i ugodnim popijevkama, kao i voditelj ovoga drugoga dijela slavlja, ovih mladomisničkih agapa već spomenuti don Joko. On je uveseljavao sve nazočne svojom duhovitom pričom, kao i onom posve duhovnom što su je nadopunjali pojedini govornici čestitari. Među tim čestitarima i ja sam se progurao na don Jokin zov kroz natiskanu vjerničku masu i govorio sam iz srca poprilici ove riječi: Dragi mladomisniče Nikola! Upoznali smo se prije nekoliko godina u Vinici kada si tamo došao sa svojim roditeljima, ocem Dragom i majkom Zdenkom. Tada sam saznao da si svećenički kandidat redovnika monfortanaca i otada sam se molio Bogu za tebe da ustraješ u svojoj odluci i pozivu... Muških redova u cijeloj Katoličkoj Crkvi ima 300 vrsta, dok ženskih postoji preko 3000. To je jaka duhovna energija koja čini djela Božja naviještajući Radosnu vijest. Ti si tako postao redovnik i svećenik koji se uključio u tu veliku Božju vojsku da bi skupa s njima i svim svećenstvom jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve širio slavu Božju u svijetu i među ljudima. To i mnogo više od toga želi ti župnik susjedne župe sv. Jure u Viru s onu stranu ozemne orisnice, gdje dišu iste duše u istome jeziku.


         Prvi monfortanac kojega sam upoznao jest p. Miljenko Sušac, koji je rođen 1962. god. u Crnopodu, župa i svetište Srca Isusova u Studencima u Hercegovini. Diplomirao je 1987. god. na studiju Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu i iste godine ušao je u samostan misionara monfortanaca. Vječne zavjete položio je 1994. god. u Rimu, gdje je završio studij filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 1995. god. u zagrebačkoj katedrali, a Mladu misu slavio je u rodnom Crnopodu. Na papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu 1996. god. završio je poslijediplomski studij, magisterij iz dogmatske teologije na temu Mudrosna kristologija sv. Ljudevita Montfortskog. U izdanju Kršćanske sadašnjosti priredio je Duhovne spise sv. Ljudevita Montfortskoga (2009.). U povodu njegove Mlade mise obavio sam s njime razgovor za listCrkva na kamenu i time smo predstavili mladomisnika ali i Družbu morfontanaca, koja kod nas nije bila poznata.

 

       Družbu misionara monfortanaca osnovao je sv. Ljudevit Grignion Montfortski (1673.-1716.) u Francuskoj 1705. god. On je bio pučki misionar, koji je od pape Klementa XI. dobio 1706. god. počasni naziv “apostolski misionar“. Svrha njegovih misija bila je obnova kršćanskog duha među kršćanima s naglaskom na obnavljanju svijesti o krsnim obećanjima kroz predanje, posvetu vlastitog života B. D. Mariji. U Pravilu svećenika misionara Družbe Marijine, Montfort naglašava: Ovi svećenici trebaju biti od Boga pozvani kako bi obavljali misije poput siromašnih apostola. Monfortanci pripadaju ustanovi apostolskog života, s naglašenom marijanskom duhovnošću. Njihova temeljna duhovnost je kristocentrično-marijanska, a njezina najbitnija označnica jest osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama. Bez sumnje, najsvetija od svih pobožnosti jest ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i s njime sjedinjuje. A budući da je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema B. D. Mariji više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto, zato savršeno i potpuno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; ili drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju.

          Oci monfortanci u Hrvatskoj pripadaju talijanskoj provinciji. Za sada naša jedina zajednica u Hrvatskoj nalazi se u Zagrebu, zagrebačko Blato. U Hrvatskoj su prisutni od 1976. god., dakle 271 god. nakon osnutka. Na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1976., kardinal Franjo Šeper blagoslovio je kapelicu njihova samostana u Ulici Svetoga Duha na Bijeniku. Prvi monfortanac je bio pok. p. Luka Cirimotić (1929.-2006.). On je na Međunarodnom marijološkom kongresu u Mariji Bistrici susreo oce monfortance iz Italije, povezao se s njima i otišao živjeti u Rim, da bi godinu dana kasnije započeo novicijat. Pridružio mu se 1973. god. p. Ivan Magdić.

          Za vrijeme Marijanske godine 1987. i u godini kada se slavila 40. obljetnica od proglašenja svetim Ljudevita Montfortskog, u samostan na Svetom Duhu dolaze današnja tri patra: Miljenko Sušac, Mihovil Filipović i Zdravko Barić. Oni su iste godine započeli kandidaturu u Veroni, a zatim novicijat u Santeramu - Bari. Svi patri proveli su mnogo godina u Italiji gdje su završili cijelu formaciju, i magistrirali na papinskim sveučilištima. Postupno su se vraćali u Zagreb i 2001. god. utemeljena je u Zagrebu prva redovnička zajednica. U svojem pastoralnom radu oni su bili na službi u Italiji, u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zatim u Dubrovačkoj, Gospičko-senjskoj biskupiji i Vojnom ordinarijatu.

         Po završetku ručka vratio sam se u Vir, gdje su me čekali dragi gosti, zapravo moj ujak Filip Gale i njegova supruga Grissi, zatim tetkić Jozo Mamić sa suprugom Ankicom, koji je u dogovoru s o. Jakovom Mamićem darovao onaj veliki kameni kip proroka Ilije, djelo kipara Slavena Miličevića, Karmelu sv. Ilije na Buškom jezeru. Oni su u Njemačkoj na radu, a dođu godišnje u ove naše krajeve, uglavnom na odmor i kakvom drugom prigodom.

           Inače toga dana sve tri svete mise u župi Vir slavio je s pukom vlč. Ante Šiško, čiji su korijeni iz Vinice. On je dolazio u Vir i u don Petrovo vrijeme i mijenjao ga u raznim zgodama. Zahvaljujući ovome Božjem svećeniku mogao sam sudjelovati na Mladoj misi p. Nikole u Ričicama. Moja čestitka mladomisniku nikla je u srcu onoga dana kada smo se upoznali u Vinici i narasla do ovoga članka ispisana u Viru, koji je u cijelosti čestitka ovome mladomisniku Nikoli, čiju ćemo biografiju nakititi kojom drugom zgodom, i to u moje ime, u ime svih mojih župljana, živih i pokojnih, iz Vira, Podbile i Podzavelima, kao i svih odseljenih iz ovih sela župe sv. Jure. Ova je čestitka ujedno i zamolba p. Nikoli morfontancu da nas nikada ne zaboravi u svojim molitvama u čast Gospi koju i mi volimo i štujemo, da je još više volimo i da joj se još više molimo za zagovor kod našega dobroga Isusa Krista. (don Ilija Drmić)