Posuška večer posvećena tradiciji

Astorija, 21. srpnja 2015., 20 sati u organizaciji Joze Kolobarića iz Posušja i Mate Lončara iz Vinjana.

 

Kad sam razmišljao o temi narodnih običaja i narodne radinosti, što ulazi u pojam Tradicionalne posuške večeri u povodu kulturne manifestacije Posuško lito 2015., onda sam se sjetio jedne od više definicija narodnih običaja, koja glasi: Običaji su ustaljeni, tradicionalni, nepisani načini ponašanja u određenim i vrlo važnim životnim prigodama određene ljudske zajednice. Također stalno me je salijetala i naša izreka: Bolje je da propadne selo nego običaji!

 

Ako je išta dražesno i lijepo u našem životu, onda su to pučki običaji koji se umnogome razlikuju od sela do sela, od mjesta do mjesta, ali se i nadopunjaju, te svi u cjelini tvore veliku kulturu određenoga naroda, u ovom slučaju našega hrvatskoga naroda. Oni otkrivaju dušu i inteligenciju, te radinost i radišnost naroda, pa su u tom smislu ogledalo u kojem se zrcali naša narodna duša.

Tko bi podcjenjivao običaje svoga naroda i tko ne bi za njih imao osjećaja, taj se mora upitati o svome identitetu, o svojoj povezanosti u ljubavi s kolektivom u kojem je nikao i rastao. Onaj tko voli narodnu dušu, taj može obogatiti i svoju osobnu jer je dio narodne duše, koja u cjelini živi držeći se moralnih zasada koje samopobudno i inuitivno nameće kolektiv, religijska i društvena zajednica, religijsko i filozofsko mnijenje koje je raslo u zajednici, a sve pod vidom dobra i istinske uljudbe, te vjere u najveće ideale za koje se isplati živjeti i žrtvovati do kraja. Upravo te neke okvirne društvene i religijske odrednice čuvaju pojedince i cijelu zajednicu od raspada koji se može dogoditi ako netko radi suprotno onome što su pozitivne zasade kolektiva skupljene tijekom povijesti i pohranjene u kolektivnu memoriju kao najveće blago s kojim se živi i djeluje. U taj kolektivni ukupak mogu se uzeti i elementi duhovnosti, uljudbe, kulture i ostalih identičnih kolektiva koji po nekim bitnim odrednicama korespondiraju i koji se intelektualno, emocionalno i vjerski nadopunjuju. Svaki strani element unutarnjem kohezijskom statusu tretira se kao virus, kao bolest, kao zlo, te je nužno uložiti veliki napor da ga se zajednica oslobodi i nastavi opet svoj normalni i slobodarski život u duhu svoga kolektiva i svojih pučkih običaja, svoje kolektivne svijesti i umovanja.

 

Ramski običaji šaranja uskrsnih jaja

 

Opće stanje našega sela od prije 30-ak godina promijenilo se. Mi smo imali poprilici ovakvu sliku kad se prije ulazilo u nečiju kuću na selu. Ulaz u jednu kuću izgledao je ovako: ispred kuće solar, a okolo njega pločnici, zatim kad se uđe u kuću, onda se vidi s jedne strane ganjka dva burila, u produžetku naćve, lopar, dolap, razna udubljena u zidu za sitne kućanske potrebe (za šećer, kavu i ostale sitnice); na suprotnoj strani bilo je ognjište s mašama, kut, uz kut sač ili sačura, ožeg, sopa na obje strane od kuta koje su služile za sjedenje, sture za prostiranje, rute prostirke i pokrivaljke, te gunj. Onaj tko je bio malo bogatiji, imao je gunj. Malo je tada bilo kreveta ili nekoga drugog pokućstva. Bilo je ozidanih od kamena ili urađenih od drveta ležaljki. Za rasvjetu je uglavnom služila lućerka, svijeća uljarnica, šterika, a ponegdje i lampa s cilindrom. Kuća je bila podijeljena u dva dijela, u podrumu je bila stoka, a na katu ljudi, te na tavanu suho meso i alat. U središtu kuće na čvrstom tlu stajalo je ognjište sa sačem. Na njemu se ložila vatra, uza nju se grijalo u zimskim danima. Na njemu se kruh pekao. Uza nj se za dugih zimskih noći okupljala obitelj. Molilo se Boga dugo, dugo prije jela i komadića mesa. Tu su stari pričali priče djeci, nevjerojatne i strašne, o vilama i vodenjacima, o dalekim zemljama, o narodnim običajima koji čuvaju kolektiv od duhovnoga i moralnoga rasapa. Posebno su se njegovale bajke i basne kao najstariji književni oblici kojima se moglo sugovorniku kroz priču štošta reći kao osobni prigovor i da se sjeti tek kasnije. Uz ognjište su žene gargale vunu, prele kudjelju vune, plele, tkale na tkalačkom stanu i krpile odjeću. Iznad ognjišta je visio lonac na komaštrama. U njemu se kuhala hrana. Ispod sača pekao se kruh i pita. Uz ognjište se rađalo i umiralo. Dim nije smetao nikomu. Čađa i gar bili su sastavni dio života. I s pravom je to ognjište postalo znamenom zajedništva obitelji... Žene su bile u kući zaokupljene posluživanjem gostiju, ali su i radile svoje poslove vješto i marljivo: kuhale su hranu, tkale, plele, čistile, prale, glačale, a muž je sjedio nakon nekoga posla u štali ili na polju ili negdje drugdje.

Ramski običaji šaranja uskrsnih jaja

 

Kada danas uđemo u nečiju kuću, bilo na selu ili u gradu, onda ćemo najprije proći kroz uređeno dvorište s travnjacima, ukransnim biljkama i cvijećem, zatim ući kamenim stubama dolazimo do glavnih natkrivenih vrata, ulazimo u na hodnik gdje je sve sređeno, odlazimo do primaće sobe s udobnim foteljama, stolovima i regalima s televizorom i videom, kao i radioapratima sa svom dodatnom opremom, zatim tu je i kompjutor, laptop sa svom opremom, negdje u regalu vidi se kamera i fotoaparat, te doći ćemo do kuhinje u kojoj je najmoderniji namještaj sa svim potrebitim aparatima za čuvanje hrane, kuhanje i pranje posuđa: hladnjacima, frižiderima, električnim šporetima, perilicama posuđa, uređajima za destiliranje vode, aparatima za usitnjavanja hrane, voža i povrća, stolovima, stolicama itd. Da bi to sve funkcioniralo, bilo je nužno najprije dovesti struju u kuću a potom i vodu. Dakle, sve novo i moderno, sve dobro i korisno. No, za sve to trebaju sluge jer tehnika se neće sama od sebe pokrenuti, a kad je koristimo, onda nam stižu svakoga mjeseca računi i moramo ih plaćati. Ako nismo zaradili novac, onda smo u velikoj nevolji, te smo prisiljeni reducirati uporabu tehnike ili se prisiljavati na prekovremeni rad da bismo sluganski odgovorili svojim malim gospodarima i slugama  u kući, od kojih su najopasniji telefoni, mobiteli i internet. Oni nam gutaju novce i čupaju živce, oni nam glačaju srce. Ovo je nova slika našega sela i našega života. A nije davno bila ona slika koju smo maloprije spomenuli i koje se treba sjetiti, ne smijemo je nikako i nikada zaboraviti, jer ona je zakon ponašanja za ovu novu zbilju našega življenja u okruženju naših malih tehničkih božanstava.

Kada su se otpočeli i po seoskim kućama praviti zahodi, ljudi su se tome čudili pitajući se je li to moguće da bude zahod u prostorima življenja. Čak se neki i danas snebivaju kada se uvode vecei u određene crkvene prostorije koje su povezane s crkvom, jer se teško može zaboraviti i nadići onaj prijašnji mentalitet koji se stvorio u našim ruralnim sredinama kad je riječ o određenim životnim činjenicama i samoj higijeni.

I još nešto što je važno. Ako ne shvatimo da je komad obrađene zemlje vrjedniji od svih dućana, onda smo u velikom gubitku bez obzira koliko imamo novca.

Narodni običaji od došašća do došašća, tj. u jednom krugu liturgijske godine koja počinje prvom nedjeljom došašća, a ne poklapa se s kalendarskom civilnom godinom koja počinje 1. siječnjem, žele nas podsjetiti na minula vremena (netko bi rekao: dobra stara vremena), na vrijeme sadašnje i buduće. Sve ono dobro iz naših narodnih običaja trebamo njegovati i na potomke prenositi, što činimo i ovim susretom na posuškoj tradicionalnoj večeri, a isto tako pozvani smo stvarati nove običaje koji proizlaze iz moralnih zasada našega kolektiva, naše vjere i našega svjetonazora, a one običaje koji su nam suprotni trebamo nijekati neuporabom. Oni nam se nameću medijski, posebice televizijski. Sve što je dobro, upotrijebimo za svoj kolektivni običajnik. (don Ilija D.)

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.