Molitveni vez Gospi Vrpoljačkoj

Napisao/la don Ilija Drmić
Hitovi: 1799

 

U utorak 21. travnja 2015. stigosmo Jagoda Drmić, đakon don Damir Pažin i moja malenkoća nakon Splita u Vrpolje, Varhpolje, Varpolje, Vrhpolje, Vrpoljce, Verpoljac, Varpoljac, Primorsko Vrpolje, gdje je Gospino svetište, Gospe Vrpoljačke, što znači da se u ovome svetištu slave svi Gospini spomendani i blagdani, a napose Uznesenje B. D. Marije na Nebo ili Velika Gospa. Dočekao nas je vedri i poletni župnik i upravitelj svetišta don Ante Omazić. Najprije nas je počastio ručkom u jednome gostinjcu na području župe u “milovidnom Donjem Polju, punu plodnih loza i zelenih maslina“, kako za ovo selo napisa Ljetopisac 1922. god., a potom smo krenuli u obilaženje glavnih mjesta ove župe i svetišta.

            O ovoj župi i svetištu pisao je don Krsto Stošić, koji je 1922. god. objelodanio knjigu s naslovom Svetište Bl. Gospe od Vrhpoljca. Ovaj svećenik proučavao je i povijest Šibenika, u kojem je sjedište biskupije iz 1298. god. kada je bio papa Bonifacija VIII. Ljubitelj povijesti don Krsto je osnivač i Šibenskoga muzeja i prvi njegov voditelj. Iz spomenute knjige navodimo jedan djelić o Gospinu svetištu: “Crkva bl. Gospe Vrhpoljačke diže se na gorskoj kosi zvanoj Gorica, 11 kilometara daleko od Šibenika. Državna cesta siječe tu kosu i prolazi uz crkvu. Sa svetišta je divan pogled na skoro cijelo Donje Polje i Morinjsko more. Na toj uzdignutoj ravnici bijeli se poput golubice crkva bl. Djevice. U nekoj je svetoj samoći... Daleko od zagušljive gradske buke, dalje od kuća sela, ovdje u pustinji podigla je Marija svoje prijestolje. Tu ona dijeli srebro, zlato i drago kamenje raznih milosti i slatke plodove svoje ljubavi pobožnim dušama.“

            Još od 14. st. župno središte Vrpolja bilo je smješteno u selu zvanom Donje Polje, čiji je župnik inače svećenik glagoljaš obitavao u Ogorlici. Budući da su do ovih hrvatskih prostora nasrtali Turci ili “nalijegali na jazik arvacki“, kako bi rekao pop glagoljaš Martinac, svjedok Krbavske bitke 9. rujna 1493., u kojoj je stradalo preko 10.000 hrvatskih junaka, središte župe se mijenjalo kao i na ostalim našim područjima. Ova župa Vrpolje osamostalila se 8. prosinca 1568. za vrijeme uprave biskupa Jerolima Savorniana. Imala je i svoju crkvu koju su Turci Osmanlije zapalili, a čija je oltarna slika prije toga čina spašena i odnesena u crkvu sv. Ivana u Šibenik na sigurno. Određeno vrijeme bijaše bila i na Krapnju bez biskupova znanja. Na kraju opet u katedrali sv. Jakova u Šibeniku s velikim počastima i zanosom vjere.

            Iz spomenute povjesnice župe i svetišta u Vrpolju saznajemo da je 12. lipnja 1721. otpočelo pripremanje temeljite obnove zapaljene crkve, a 27. kolovoza iste godine potpisan je ugovor s kamenoklesarima. Međutim, nakon što su dobro razvidjeli stanje same crkve, odlučili su se u kolovozu 1722. na gradnju posve nove župne crkve i budućega svetišta. Nacrt za ovu crkvu dao je graditelj Ivan Skoko s Paga. On je i sam bio majstor i graditelj ove kamene crkve, čiji se kamen vadio u Vrpolju, a kamen za određene dijelove crkve (za pragove, vrata, zvonik, prozore, polumjesece i korniže) dovezen je s Brača. Ova crkva nicala je prema svetim biblijskim brojkama sve dok nije došla na onaj jaki broj, a taj je 40 godina gradnje, žrtve, pokore, molitve, rađanja, življenja i umiranja. Na kraju posvetio je biskup Jerolim Blaž Bonačić 20. lipnja 1762. ovu lijepu kamenu ljepoticu, kojoj neprestance pjesme i slavopojke pjevaju obližnje pinije iz svoje šumske zajednice pinija, tih čudesno lijepih stabala do kojih dopiru šumovi mora i zvjezdanoga neba, te bure i oluje, sunce i mjesec, glasovi, suze i molitveni vapaji puka što se sabirao sa svih strana pred svoga Boga i Bogorodicu, Majku našu duhovnu.

            Unutrašnjost svetišta uređena je tijekom 18. st. i u njoj se posebno ističe Gospin oltar pred kojim se zavjetuje puk i moli, napose na Veliku Gospu.

            Njezina slika iz 1383. god., razdoblje kvatročenta (quattrocenta) i sijenske škole, prikazuje Gospu u sjedećem položaju, u desnoj ruci drži Isusa kojega doji, a u lijevoj cvijet. Izvorno lijepa i prelijepa jer ju je radio slikar “nebom nadahnut“, kako zapisa don Krsto Stošić, na sebi nosi sve početne zanose i nade, svu vjeru i ljubav, sve strahove od svih neprijatelja roda hrvatskoga, te je odraz svih nevolja i muka vjerničkoga puka. Ona prva slika, kasnije obnavljana i kopirana, doživjela je bijeg iz vlastite crkve, te je od nosanja i skrivanja, te ponovnog vraćanja, prošavši kroz mnogo ruku što su je doticale, milovale i usana koje su je ljubile i očiju što su je gledajući suzama kvasile, doživjela je stručno restauriranje, čak u Veneciji, ali ipak sve je malčice otklonjeno od onoga izvornog umjetničkog stila, sila sjaja i duhovnog vapaja za moću i pomoću. Prenesena je u ovu crkvu Gospe od Vrpolja 1916. god. na najsvečaniji način iz šibenske katedrale sv. Jakova u Vrpolje. Došla je sva zlatna i sjajna u svoje Vrhpoljce odakle zove sve sinove i kćeri Božje da se umiju u ljepoti Božje milosti u ovome svetištu i uza šum pinija što su uvijek lijepe bez obzira jesu li kiše, oluje, je li sunce i vedro nebo, da li je mjesec sa zvijezdama, lahor ili bura. I samo malo osobnoga: Pinije sam posebno motrio i zavolio u Rimu, jer uokrušce njih posvjedočilo je Krista preko pola milijuna kršćana Rimljana, što ih Crkva slavi 30. lipnja pod zajedničkim nazivom Rimski mučenici.

            Toga blagoslovljenog dana stajali smo mi iz Vira u Hercegovoj Zemlji, Humskoj Zemlji s našim svećenikom don Antom, čiji su korijeni vinički, podhumski i frankfurtski, “na kamenitom pločniku grobova, po suhoj travi i na tvrdoj zemlji“, kako piše vrli Ljetopisac, zatim stajasmo s pogledima u pinije i gledali u mašti kako kroz povijest sve do danas hodočasnici “pred crkvu nadolaze, ponizno ulaze u svetište, u ruci drže zavjetnu svijeću“, prema izvješću don Krste Stošića, vama već poznatoga Ljetopisca, koji je i sam bio župnik i upravitelj ovoga svetišta.

            Župnik i upravitelj svetišta don Stipe Perkov napisao je: “U posljednje vrijeme ponovno se budi svetište. Tako velik broj hodočasnika i danas gravitira tu, počevši od Knina, Biograda pa sve do Solina. Dovoljno je napomenuti da se posljednjih godina na svetkovinu Velike Gospe okupi između 25 i 30 tisuća hodočasnika, i ta brojka iz godine u godinu raste. Posebno je zanimljivo da se povećava broj misa, jer kada hodočasnici dođu, oni se žele ispovjediti, pričestiti i dati misu za svoju nakanu... Ovdje se događa nešto što nije običaj u našim krajevima, a to je paljenje svijeća. Na hodočašću za svetkovinu Velike Gospe potroši se do tisuću kilograma voska.“ Ove riječi potvrdio nam je i sadašnji župnik i voditelj svetišta don Ante Omazić. On nam je pripovijedao o povijesti, što smo djelomice ovdje i zapisali, a i o crkvenim zgradama počevši od župne crkve Gospe Vrpoljačke oko koje se grade zgrade u kojima će se razvijati pastoral župljana i hodočasnika, zatim prostor za vanjski oltar s kojega se vidi šuma pinija i mare nostrum, naše more Jadransko. Sve smo s vjerničkim i hodočasničkim osjećajima to pratili, gledali i motrili, a na kraju slavili smo i svetu Misu u Gospinoj crkvi na sve svoje nakane i nakane ove župe i svetišta. Doputovali smo uz more, a otputovali smo iz ovoga svetišta autoputom. Skrenuvši s njega kod Biska, prošli smo krajem kuda su hodali glagoljaši, nekad i danas, noseći Evanđelje i glagoljicu kao hranu svome stadu. Izbili smo u Cistu Provo, gdje je Bosnićev brončani kip u čast bl. Alojziju Stepincu, zatim pokraj Vinice gdje je spomenik u čast glagoljašima što su po Bosni i Humu/Zahumlju pronosili svjetlo vjere, te kroza Studence u Podbilu i Vir, gdje isprekidano vezem ove retke s ugodnim sjećanjem na Vrpolje i s molitvama Gospi Vrpoljačkoj za sve župljane Vira, Podbile i Podzavelima gdje god da jesu, za pokojne i žive.

            Vir, 22. travnja 2015.                                                        don Ilija Drmić