Kod Gospe Remetske, naše Odvjetnice

Napisao/la don Ilija Drmić
Hitovi: 1598

U petak 1. svibnja 2015., kada je proslava sv. Josipa Radnika i sveopći Dan radnika, uputio sam se iz Vira nakon slavlja svete mise u 9 sati s đakonom don Damirom Pažinom u Zagreb radi krizme moje drage sestrane Anamarije Gale. Putovali smo preko Knina, što je za mene uvijek radosno sjećanje na moja prijašnja brojnija putovanja u Zagreb, osim za vrijeme Domovinskoga rata kada se prometovalo uzmorjem i morem da bi se stiglo do grada svih Hrvata Zagreba. Stigavši ovoga puta u hrvatsku metropolu, odmah sam se uputio u Remete, svojim dragim karmelićanima, gdje sam sudjelovao u večernjoj svetoj misi koja je bila priprava za sutrašnju krizmu, što je veliki pastoralni događaj u ovoj zagrebačkoj župi Majke Božje Remetske. To je bio i početak svibanjskih pobožnosti, pa sam ovu misu namijenio za sve potrebe svojih župljana u Viru preporučivši ih sve Gospi Remetskoj, koja je naša Odvjetnica. Potom sam bio gostom u samostanu otaca karmelićana s kojima sam večerao, te razgovarao o nekim događajima i sjećanjima na Karmel sv. Ilije u Bušku blatu, u mome rodnom k/raju, napose s priorom p. Zlatkom Pletikosićem. On je kao mladomisnik svojevremeno u vrijeme moga župnikovanja u Vinici predvodio trodnevnicu u povodu proslave Male Gospe.

Njemu je to bio prvi nastup, a meni veliki Božji dar za župu. Nakon ovoga razgovora ugodnoga otputovao sam svojoj sestri Matiji Maci i zetu Boži Gale u Kostanjevec kao i svima njihovima, što pripada ovoj župi sa sjedištem u Remetama. U kući sam zatekao mnogo gostiju. Razgovor s njima, kao i s tetkom Stanom i tekom Nikolom Gale trajao je do ponoći. Odavno se nismo vidjeli, pa smo s oduševljenjem pripovijedali o proteklome vremenu i bremenu. Sutradan treba na vrijeme ustati, spremiti se i otići u Remete na svetu misu i svetu krizmu, koju će primiti stotinjak krizmanika, a među njima i Anamarija, kćerka moje sestre i moga zeta, koji osim nje imaju i četiri starija sina, što su dobrano stasali u svome životu.

            I bi tako. Sutradan odvezoh se dobro poznatom prometnicom u Remete. Tuda sam pješačio kao sjemeništarac na Šalati, a kasnije se vozio automobilom, napose u vrijeme mojih dolazaka u ime Crkve na kamenu za svećenički Tjedan i Tečaj na Šalati, kao i drugim zgodama. Navrla su mi sjećanja i večer prije i toga dana, 2. svibnja. Misli su letjele na one prve moje korake od sjemeništa do Remeta, kao i na mnoge drage osobe moga roda. I to je nezaboravno u mojoj svijesti. Posebno me je oduševljavao pejsaž, te duhovna oaza u kojoj svoju zemaljsku melodiju pjeva naša Gospa Remetska pozivajući i nas da joj se pridružimo svojim glasom.

            Bilo je lijepo vidjeti krizmanike obučene u bijele haljine ispred samostana i crkve. Tu je pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski, svećenici iz Remeta i moja malenkost. Svi smo obučeni u crvene misnice jer je taj dan za ovu župu Dan Duhova. Vjernicima i svima nama prigoda da obnovimo svoju  vjeru i svijest o sedam darovanih Duhovih darova, te da se priupitamo kako smo ih koristili ili kako se uopće s njima služimo u ovom životnom putovanju. U procesiji, mimohodu došli smo u crkvu. Moje su oči bile i ovom zgodom obradovane otkrivenim slikama, koje u ono davno vrijeme srednjoškolskih mojih dana nisu bile otkrivene i oslobođene žbuke i muke skritosti. Danas su one, unatoč bljedoći, sjale u mojoj svijesti i mašti. Taj slikar Ranger oživio je i ponovno govori sa zidova ove barokne ljepotice, koja je već dugo u uređivanju, kao i njezin okoliš gdje dolazi mnoštvo puka za Veliku Gospu. Misno slavlje proteklo je u pjesmi i riječi, kao i sama krizma, veoma brzo. I sada mi u glavi bruje tonovi, zvukovi, glasovi, dragi glasići krizmanika, ama baš sve, te me neprestance bogati novim gledanjem toga svetišta u dijelu Zagreba, čiji su redovnici dospjeli i do moga rodnog zavičaja predvođeni o. Jakovom Mamićem, rodom sa Zidina, sela u istome tome buškoblatskom k/raju. Tko ne bi zahvaljivao od radosti Bogu na svim darovima što ih primamo i kao pojedinci i kao narod? Ja sam bio zahvalan toga dana u Remetama. I iz zahvalnosti pletem ovaj svoj vjenčić u svome Viru kao uspomenu i čestitku krizmanicima i svemu onome puku predvođenu bosonogim karmelićanima. No, uz ovo dosada ispisano, evo barem kratke sličice o Remetama, u kojima bijah bio toliko puta.

            Povijest Remeta. Vraćamo se u 13. st. Tada su u današnjim Remetama bile šume i oranice, te pokoji vinograd. Možda je ponegdje bila koja seljačka kućica. Uglavnom bijaše nenaseljen i pust kraj. Baš u takvom kraju zaželio je redovnik pavlin Iskvirin, po narodnosti Hrvat, osnovati samostan pavlina. Bilo je to godine Gospodnje 1272. Zemljište za samostan i crkvu dobio je Iskvirin od Miroslava Hrčuka, a sve potrebite dozvole od crkvenih i državnih vlasti u Zagrebu, te svoje redovničke zajednice u Ugarskoj. Pavlini su se već 1244. god. nastanili u Dubici, gdje im je vojvoda Koloman sagradio samostan. I otada otpočinje povijest pavlina u Hrvatskoj, redovnika koje je osnovao sv. Pavao Pustinjak. Oni će biti sve do ukinuća pavlinskog reda 1786. god. vjerski i kulturni djelatnici u sjevernim krajevima Hrvatske, ostavit će brojne tragove svoje djelatnosti, o čemu se u zadnje vrijeme obilato raspravlja i piše.

            I naziv Remete vezan je za ove redovnike, odnosno za njihov način pustinjačkog života. Janko Barle u svojoj knjizi o Remetama doslovce kaže: Novi samostan zgodno su prozvali Remete od grčke riječi “eremos”, što znači na hrvatski “pust”. Ni ostali tumači ne odstupaju od ovakvog tumačenja, a najznanstveniji je Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku.

            Bilo bi vrlo zanimljivo osluhnuti, prema povijesnim zapisima, način i oblik života ovih redovnika, ali to bi nas daleko odvelo. No, može se reći da su često molili i razmišljali. Budili su jedni druge psalmima i poslije ponoći, te bi zajednički nastavljali pjevati i moliti do zore, a potom bi odlazili na posao. Postupno su gradili i proširivali svoj samostan i crkvu koju su posvetili Mariji u čast. U Remetama oni nisu bili župnici, jer ne bijaše uspostavljena župa u to vrijeme. No, oni su dijelili sakramente vjernicima i obavljali razne druge vjerske obrede s pukom. Posebno su štovali ”Odvjetnicu Hrvata” i tako su stvorili jedno od najstarijih marijanskih svetišta kod nas.

            Iako su ovi redovnici bili u zaklonici od mnogih krupnih povijesnih zbivanja na hrvatskom tlu, u prvom redu ratnih, ipak su i oni ušli u povijest i kao mučenici, te su tako sudbinski vezani uz hrvatski narod. Turci su u nekoliko navrata napadali Remete, a najteži nasrtaj bijaše 1591. god. kada su ovi silnici orobili njihov samostan i pod zapovjedništvom Hasan-paše odveli dvanaest pavlina i kod Vugrovca ih povješali. U franjevačkom samostanu u Cerniku nalazi se izvorna slika koja prikazuje ovaj krvavi prizor, a za remetsku crkvu 1913. god. ovu sliku je preslikao Kokotović.

            Nažalost, stranac i tuđin uvijek navaljivaše na nedužni hrvatski narod, na njegove vođe i duhovnike. Turci su zacijelo bili najgoropadniji, a za pavline ništa manje ne bijaše žalosna odluka Marije Terezije (1740.-1780.) i sina joj Josipa II. (1780.-1790.) o ukinuću Reda 1786. god. Dogodi se to u 18. st. koje se odlikuje prosvjetiteljskim idejama i radom. Nestalo je u Hrvatskoj ”bijelih fratara” - tih vrijednih pavlina, koji su nekoliko stoljeća nosili vjerski i kulturni život među Hrvatima. Vrata su njihovoj djelatnosti zatvorena, ali povijest nije prestala. O tempora, o mores!

            Remetska župa. Da bi Remete otpočele novim životom nakon prestanka djelovanja pavlina, otpočelo se razmišljati o osnivanju župe čije bi sjedište bilo u bivšem pavlinskom samostanu, odnosno njihova crkva bi postala župnom. Tako se i dogodilo za vrijeme zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca. On je uspostavio i proglasio župu u čast B.D. Marije 12. listopada 1812. Vodstvo župe povjereno je dijecezanskom svećenstvu.

            Zagrebački biskupi (M. Vrhovac, A. Alagović i J. Haulik) neće imati previše osjećaja za pavlinski samostan, tj. oni će mu uvijek nešto oduzimati od njegove izvornosti (srušeno je istočno krilo samostana, polovica sjevernog krila i Korvinova kula itd.). No, to rušenje i preuređivanje samostana nadmašio je potres 1880. god. Sve je tada bilo u velikoj ruševini. Slike glasovitog pavlina Ivana Rangera doživjet će nezapamćenu sudbinu. Obnova crkve i samostana događat će se postupno, sve će s vremenom dobivati prvotniji sjaj. I slike sa zidova će progovoriti, samo se treba strpjeti i čekati vremena kad će 1959. otpočeti svoju djelatnost opet redovnici, ali ne pavlini nego bosonogi karmelićani.

            Remetski karmelićani. Dolazak pavlina u kraj koji se prema njihovom pustinjačkom načinu života prozvao još u 13. st. Remetama ima nešto bajkovitoga, dok uz dolazak karmelićana ne možemo u mašti stvarati nikakvu sliku koja bi bila nalik na nevjerojatnu priču. Karmelska se zajednica zatekla u Somboru, a odatle su željeli proširiti svoju djelatnost na dijelove naše domovine Hrvatske, a posebice u gradu Zagrebu. God. 1940. o. G. Tomo Stantić pohodio je zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i s njim u dogovoru kupio zemljište za budući karmelski samostan u Zagrebu. Poslije rata nastale su dvije prilike. Kupljeno zemljište je nacionalizirano i njime sada prolazi autocesta Zagreb - Ljubljana. Trebalo je učiniti nešto drugo da bi ovi redovnici došli u Zagreb. Nadbiskup Stepinac je pronašao rješenje: dati pavlinski samostan s crkvom karmelićanima, ali poslije smrti župnika Leopolda Rusana. Tako se i zbilo. Da ne spominjemo sve detalje, možemo reći da su karmelićani prisutni u Remetama od 1959. god. Pravu svoju pastoralnu djelatnost razvijat će od 1963. god., točnije od 2. kolovoza te godine kada je preminuo dobri i plemeniti svećenik Leopold Rusan.

            Karmelska zajednica će preuzeti vodstvo župe, a uz to smjestit će u ”ostatke ostataka” pavlinskog samostana provincijalat, sjemeništarce i bogoslove. S vremenom se broj redovničke braće povećavao, pa je trebalo stvarati prostor za život u postojećoj samostanskoj zgradi. No, i to je bilo malo, pa su u vrijeme uprave zajednicom o. Jakova Mamića sagradili novu samostansku kuću na temeljima bivše gospodarske zgrade, a potom su otpočeli gradnju pavlinskog samostanskog krila prema starim narisima.

            Gradnja je u tijeku. Ovim redovnicima gradnja nije omela pastoralnu i drugu djelatnost za koju se uza sadašnjeg provincijala o. Zdenka Križića brinu župnik Josip Orešković, zatim o. Ilija Tipurić i o. Tadej Perica i dr. Valja reći da je u njih pastva cjelovita i učinkovita za sve one koji žele s njima ostvarivati svoj kršćanski i ljudski život. Osim toga pod vodstvom o. J. Mamića djeluje u njihovim samostanskim prostorijama i Institut za kršćansku duhovnost, koji kao nastavna visokoškolska ustanova nastoji predavanjima, vježbama, obvezatnom i preporučenom literaturom, te raznim tečajevima omogućiti sustavno i temeljito poznavanje duhovnog bogoslovlja i kršćanske duhovnosti. Također su nastavili živo slavljenje B.D. Marije po uzoru na pavline.

            Da bi pastoralna djelatnost bila još učinkovitija, ovi su redovnici osnovali i nekoliko podružnica u kojima uza slavljenje sakramenata obavljaju i vjersku pouku za djecu i mladež. Sve se to događa i u župnom središtu. Vjernici ove župe svih uzrasta i staleža obuhvaćeni su pastoralnom skrbi, a mladež, iako se ne okuplja u nekom izrazito velikom broju, naglašava da im je u Remetama najljepše!

            Ova je župa doživjela svoju obnovu dolaskom brojnih obitelji iz Bosne i Hercegovine, kao i mnoge druge u koje su se oni nastanjivali. Uza sve ove ukratko spomenute djelatnosti treba reći da je i stari samostan pavlina (sada pravno karmelićanski) i crkva u iščekivanju konačne obnove što već godinama traje. Ne zaboravimo ni to da će slike Ivana Rangera progovoriti svima koji vole ne samo umjetnost, nego i svoju povijest! A Marija “Odvjetnica Hrvata” zagrlit će naš hrvatski narod u novoj slobodi duha.