Uskrsni običaji

Uskrs je najvažniji kršćanski blagdan koji se slavi na uspomenu uskrsnuća Isusa Krista. Da bi taj blagdan bio što dostojnije proslavljen, Crkva je već u prvim stoljećima svoga postojanja uvela praksu da se pokorom i molitvom kroza pet korizmenih tjedana i Veliki tjedan prije Uskrsa dostojno sprema na proživljavanje trpljenja, mučenja, smrti i uskrsnuća Isusova.

  Cvjetnica. Veliki sveti tjedan otpočinje Cvjetnicom, a ova se nedjelja otpočinje ovim pučkim obredom: umivanjem u cvijeću. Cvijeće se ubere dan prije, i to ljubičice, jaglaci i cvijet drijenka, što se potopi u lavoru vode ili u nekoj posudi koja se u obrubu okiti zelenilom, te se blagoslovi i stavi na prozor uz priču djeci da će se u noći u ovome cvijeću i vodi umiti najprije anđeli, a sutradan u uskrsnom jutru i sva djeca i ostali ukućani. Kod djece to bi proizvelo veliku znatiželju kao i u povodu sv. Nikole koji im donosi darove i stavlja ih u njihovu obuću. Simbolika cvijeća je velika a poglavito u vodi. Jedna od poruka jest da valja oprati dušu u anđeoskoj vodi i cvijeću, te slaviti Uskrs. Evo jedne molitvice za vrijeme umivanja: Umivam se, dragi Bože, u cvijeću,/ i molim te za svoju sreću./ Molim se svom anđelu čuvaru,/ koj se umi u cvjetnoj vodi,/ da me, Bože, ljubav preporodi.

Poslije toga odlazilo bi se na nedjeljnu misu, u crkvu. Obično bi domaćice sa sobom nosile maslinove grančice, a ponegdje i svi ostali članovi obitelji, u spomen na svečani ulazak u Jeruzalem. Za vrijeme mise blagoslove se maslinove grančice i odnose svojim kućama, u štale i na groblja. One se ostavljaju na posebno vidno mjesto i tu ostaju do sljedećega Pokladnog utorka kada se te sasušene maslinove grančice spaljuju, a svećeniku njihov pepeo koristi za pepeljanje na sljedeću Čistu srijedu.

Na Cvjetnicu obavljaju se procesije s maslinovim grančicama u ruci i pjevanjem određenih psalama i himana koji vjernike podsjećaju na svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, koji nije bio ni na konju ni u sunčanoj kočiji, nego na magaretu, što je znak skromnosti, poniznosti.[1]

Veliki četvrtak je uspomena na Posljednju večeru Isusa Krista sa svojim apostolima. Veliki četvrtak naziva se i Dan radosti (Dies gaudium), jer je Krist ustanovio sveti red i svetu misu. Toga dana prije podne slavi se misa u katedralama, a navečer u župnim crkvama, i to Misa Večere Gospodnje za vrijeme koje svećenik pere noge apostolima župe po uzoru na Krista koji je oprao svojim Apostolima noge i tako očitovao čin poslušnosti i služenja.

Od te večeri zvona ne zvone do uskrsne mise i na Veliki petak i Veliku subotu ne slavi se misa, nego se obavlja u večernjim satima u Veliku subotu bdijenje a potom slijedi uskrsna misa.

Na Veliki četvrtak obvezno se za večeru kuha zelje. To je najčešće divlje zelje s malo pomiješanog luka i prase, naravno bez mesa, začinjeno uljem. Vjernici mole uobičajene molitve za taj dan, svatko pojedinačno, a večernja zajednička molitva svih ukućana je obvezna.

Veliki petak je dan Isusove smrti na križu i njegova ukopa, pa je taj dan, prema vjerničkom shvaćanju, jedan od najvećih u crkvenoj godini. Crkva ga nije propisala kao zapovjedni blagdan, ali narod ništa ne radi o zemlji, jer tada u njoj počiva izmučeno Isusovo tijelo. Običaj je da se toga dana poslije podne pomogne obrađivati zemlja iznemoglim starcima i udovicama. To se smatralo dobrim djelom kršćana da pomognu svome bližnjemu koji je u potrebi.

Na Veliki petak, Dan suza (Dies lacrimarum) ide se u crkvu da se prisutstvuje kantanju Muke Isusove i ljubljenju križa. To je dan skrušene molitve. Pored ostaloga običaj je da svatko izmoli 33 Isusove krunice. Toga dana je strogi post, pa se jede bakalar ili koja druga riba. Vjernici toga dana iz pokore “suše“, jedu suhoga kruha, maslinova ulja i luka, te piju obilno crnoga vina, jer se vjeruje da se popijeno crno vino toga dana pretvara u krv.

U susjednim dalmatinskim krajevima običaji čuvanja Svetoga groba su dotle razvijeni da ih se može promatrati kao crkvene drame, a Križni put na otvorenom zapravo je pasionska igra.

Na Veliki petak boje se i šaraju uskrsna jaja. To je prastari običaj svih kršćana u svijetu, kao simbol života i preporađanja.

Velika subota ili Bijela subota je dan koji se slavi u spomen Isusova počivanja u grobu. Dan šutnje (Dies silentium). Do navečer se posti i ne radi se o zemlji. Na Veliku subotu nosi se nekoliko obojenih jaja i nešto od drugoga suhoga jela u crkvu na blagoslov, te zvona s ovna, vola, krave, konja... I taj dan je dan skrušenja i molitve. Večernjom vigilijom i misom otpočinje se slaviti najveći katolički i kršćanski blagdan Uskrs. Zvona na tornju i mala zvona u crkvi kod oltara ne zvone od večeri Velikoga četvrtka pa do misne pjesme Slava. Dotle se u crkvi upotrebljava čegrtaljka, koja se pravila od drveta, a okretanjem osovine čegrtaljke zupčanik je dodirivao zupcima jezičak i tako se stvarao zvuk.

Uskrs se slavi na uspomenu uskrsnuća Isusa Krista iz groba. Uskrs uvijek dolazi u prvu nedjelju koja pada nakon punoga mjeseca, i to poslije proljetnoga ekvinocija, odnosno ravnodnevnice 21. ili 22. ožujka. Tako je Crkva uvela slavljenje Uskrsa kao pomičnu svetkovinu koja ne može biti prije 22. ožujka, niti kasnije 25. travnja. Ukućani ustaju toga dana ranije nego obično. Muška čeljad: dječaci, momci i oženjeni ljudi prilaze jedni drugima već u rane jutarnje sate, čestitajući jedni drugima Uskrs i tucaju se obojenim jajima. Domaćica za doručak priredi kuhano jelo, pored suhoga jela kojeg je nosila jučer na blagoslov u crkvu. Pošto ukućani posjedaju za stol, koji je dekoriran suhim cvijećem, graničaca s obješenim jajima, obavi se uobičajena molitva, a zatim Vjerovanje. Prije početka drugoga jela, svi prisutni uzmu od izdrobljenoga blagoslovljenog jela, a potom nastavljaju s doručkom. Kada dođe vrijeme, gotovo sva kućna čeljad, koja nisu spriječena, idu u crkvu. Po selima sve oživi od pjesme, svirke i veselja. Nakon korizme, sav narod osjeća neopisivu radost koju je donio Uskrs. Poslije mise, kada se izađe iz crkve, nastavlja se s čestitanjima, tucanjem jajima, pjesmom,[2] svirkom, igrom i veseljem.

Znakovi Uskrsa. Znakovi uskrsne radosti jesu: uskrsni oganj, uskrsna svijeća, uskrsni hvalospjev, uskrsna služba riječi, uskrsni krsni zdenac s blagoslovljenom vodom, uskrsna jaja i blagoslov jela.

Uskrsni oganj. Ognjište je simbol obitelji i zajedničarskoga života roditelja, djece i ostalih članova. Ondje gdje tinja oganj, tu je prisutan život. Hladna je kuća prazna. Bog je izabrao oganj kao znak svoje prisutnosti. On otkriva Mojsiju svoje ime u plamtećem grmu: “Ja sam onaj koji jesam“ (Izl 3,2). Grm gori, a ne izgara, označava Božju vječnost i njegovu neograničenu ljubav kojom ljubi svijet i čovjeka. U obliku ognja na Sinaju Bog govori narodu. “Brdo Sinaj zavilo se u dim, jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj“ (Izl 19,18). U uskrsnoj vigiliji svećenik blagoslivlja oganj pred crkvom. To je drag obred. Pun je tajnovitosti i mistike. Od toga blagoslovljenog ognja pali se Uskrsna svijeća, slika Krista “svjetla od Svjetla“. Svijeća je znak ljubavi i svetih želja što pobuđuju kršćane u zemaljskom životu na ljubav i dobrotu. “Posveti ovaj novi oganj i daj da nas ovi vazmeni blagdani tako ražare nebeskim željama“, moli se u blagoslovnoj molitvi ognja. Taj oganj pred crkvom u predvečerje ili u dubokoj noći podsjeća nas na Božju ljubav koja mora razveseliti naša srca i širiti se na cijeli naš život, na međuljudske odnose i na naš svakidašnji život i rad.

Uskrsna svijeća. Svijeća nas prati poput kakva znaka čitavoga života, od krštenja do smrtne postelje, ali nam najviše govori kod svečanosti uskrsne noći. Tko sudjeluje na obredu uskrsnoga bdijenja, mogao je vidjeti kako se svijeća pali od blagoslovljenoga ognja, znaka Božje prisutnosti. Svećenik ili đakon, unosi zapaljenu Uskrsnu svijeću u mračnu crkvu i pri tom tri puta kliče pjevajući: “Svjetlo Kristovo“, a vjerni puk odgovara: “Bogu hvala!“ U tom trenutku svijeća označava Spasitelja, svjetlo svijeta što naša mračna srca zapaljuje, osvjetljuje. Od njezina svjetla pale vjernici svoje male svijeće. Očit znak da je Krist pobjednik nad svakom mrklinom, mrakom, jer je nadjačao smrt i grijeh. Svjetlo postaje znak novoga života. Svijeća se postavlja na svijećnjak. Bit će paljena četrdeset dana na spomen Kristova prebivanja na zemlji od svoga uskrsnuća do uzašašća. Od ove svijeće pale se svijeće krštenika za vrijeme krštenja.

Uskrsni hvalospjev. Uskrsna svijeća nastala je, kako se pjeva u uskrsnom hvalospjevu, od pčelinjega i ljudskoga rada. Taj hvalospjev nije ništa drugo nego pobjednička popijevka. Slavi Kristovu pobjedu i pobjedu njegova Svjetla u svijetu. Poziva nebo i zemlju da slavi Božje milosrđe. Hvalospjev nabraja razlog zahvale. Bog je ispunio obećanje iz prošlosti. Sadašnjost se nadovezuje na prošlost i nadvisuje je veličinom. Hvalospjev postaje molitvom. Moli: Da se ova svjetlost i dalje širi po svijetu, da sačuva u radosti puk, svećenstvo, papu, biskupe i državne poglavare.

Uskrsna Služba riječi. Čitanja donose temeljne istine vjere. Pripremaju proslavu našega krštenja i naše ukorijenjenosti u Krista. Nekada je bilo dvanaest čitanja. Najnovija pokoncilska liturgijska uredba Svetog tjedna određuje sedam čitanja iz Staroga Zavjeta, među kojima mora biti izvještaj o Izlasku iz Egipta i prijelaz preko Crvenoga mora. Poslije čitanja uvijek je poslanica i evanđelje. Od ove riječi mi kršćani živimo. To je naš duhovni kruh.

Uskrsni krsni zdenac: znak smrti i uskrsnuća. Čitavo bdijenje ima usmjerenje prema ovom obredu. Vrhunac svečanoga bdijenja jest krštenje novokrštenika. Preporođeni milošću po prvi put bit će sjedinjeni s ostalim vjernicima da sudjeluju u svetim tajnama i svojom vjerom u uskrsnuće, te postaju svjedoci Isusovih svetih tajna. Od starine su se krstili katekumeni u vazmenoj noći. I danas je to najprikladniji čas krštenja odraslih, a preporučuje se i krštenje djece. Krsna služba, prema obredu, započinje litanijama Svih svetih, što nam nadaje misao o ulasku u nebeski Jeruzalem sa svetima, nastavlja se blagoslovom vode u krsnom zdencu, te slijedi krštenje, a potom je obnova krsnih obećanja katekumena i svekolikoga vjernog puka i završetak je škropljenje blagoslovljenom vodom. U posvećenu vodu uranja se Uskrsna svijeća tri puta u znak ucjepljenja u Krista, u njegov život i njegovu smrt, te slavno uskrsnuće.

Uskrsna jaja i blagoslov jela. Ponegdje je običaj da se odmah u toj uskrsnoj liturgiji blagoslove i uskrsna jaja i ostala hrana. No, svakako se to obavlja na uskrsnim jutarnjim svetim misama. Donošenjem raznih vrsta jela na blagoslov očitujemo svoju zahvalu Bogu za sve darove kojima je obdario ovu našu zemlju i nas same. Jaje je posebno u središtu hrane, jer je znakom života i rađanja. O tome postoje mnoge pučke priče i zanimljivi pučki običaji, koji se razlikuju od kraja do kraja. Ukrašavanje jaja prava je umjetnost slikanja.

Ono što nas najviše privlači na ovu liturgijsku službu u svetoj uskrsnoj noći jest Krist. On je patio, bio razapet na križ, umro, pokopan i trećega dana u zoru uskrsnuo. Njegov put je i naš put kroz ovozemaljski život. Stoga nam i liturgija dočarava s jedne strane tamu života, a s druge neopisivu uskrsnu radost. Svi ovi liturgijski znakovi, što smo ih kratko opisali, imaju upravo tu svrhu. To je jezik znakova ili simbola u liturgiji kojim se poručuju velike misli o životu ovdje i sada, te o prekogrobnom životu gdje je naš uskrsli Gospodin.

Uskrsni ponedjeljak i Emaus. Uskrsni ponedjeljak sada više nije zapovjedni blagdan, ali ga naš narod slavi. I toga dana traje uskrsno veselje, tuca se jajima, igra se, pjeva i veseli. Nedjelju koja dolazi nakon Uskrsa narod naziva Mali Uskrs. Toga dana kao da se intenzivno nastavlja uskrsno slavlje i uskrsno veselje. Poneko, naročito dječaci, tucaju se preostalim jajima od Uskrsa.

U ovome razdoblju priređuju se izleti u prirodu ili neko svetište i nazivaju se Emaus. To je povezano s onom dvojicom Isusovih suputnika koji su putovali u svoje selo Emaus. Njima se pridružio uskrsli Isus, razgovarao o svemu što se dogodilo u svezi s njim, te im je iščeznuo kad je izmolio blagoslovnu molitvu prije blagovanja u kući jednoga od dvojice pouskrsnih putnika.

Lijepo glasi armenska poslovica. Sin pita oca: Oče, koliko ćemo još trpjeti ovakvo siromaštvo? Otac odgovara: Četrdeset dana. A onda? Naviknut ćemo se. Naša korizmena trapljenja traju 40 dana, a potom slavimo Vazam (od glagola vzeti - uzeti; Krist je uzet kroz tri dana iz patnje, smrti, groba i zemlje u nebo), odnosno Uskrs. Korizma nam dođe kao vrsta duhovnih vježbi, pa kad se naviknemo živjeti čestito kroz 40 dana, onda poslije samo nastavimo zakonom navike.

 


[1] Na Bliskom istoku postojao je običaj kod mnogih naroda, a proširio se i na Zapad, u svezi s dočekom kralja i njegove pratnje. Tom bi zgodom djeca prosipala cvijeće ili kakve grančice zimzelenih stabala kuda bi prolazio kralj uz pjevanje pjesama u čast kralju i njegovoj pratnji. Takav detalj imamo opisan u staroj indijskoj Pjesmi o kralju Nalu koji se oženio s lijepom Damajantom, a potom je od nje pobjegao nakon što je izgubio na kocki svoje kraljevstvo. No, njegova žena ostala je vjerna svome mužu kralju prošavši mnoge zamke i izazove da ga se odrekne i da se uda za drugoga. Dok je ona tako patila i odbijala prosce, strpljivo čekajući svoga kralja i vjerujući da će se on vratiti, kralj Nal je učio nove vještine koje su mu vratile izgubljeno kraljevstvo. Nakon toga pronašao je svoju voljenu ženu, te skupa s njom na sunčevoj kočiji došao je u glavni grad svoga kraljevstva, gdje su ga dočekali s popijevkama, s cvijećem i grančicama kojima su škropili put kojim su prolazili.

[2] Običaj tucanja jajima, koja mogu biti obojena, išarana i čista, shvaćen je kao svojevrsni oblik igre koja je podugo trajala, a u njoj su posebno uživala djeca. Jaja bi suparnici uzeli i malo oprobali tvrdoću a ujedno provjerili radi li se o pravom skuhanom kokošjem jajetu. Onda se govori tko će leći, a tko će tući. Jaje se drži u šaci tako da protivnik ne može udariti sa strane i razbiti ga nego samo u vrh jajeta. Čije se jaje razbije, ujedno se i uzima te se kasnije oguli i pojede s malo soli. Postupak se ponavlja s drugim jajetom. Postoji još jedna igra koom su se zabavljala djeca, a zove se koturanje jaja,koja se sastojala od sljedećega: treba biti više igrača koji imaju podosta skuhanih jaja, koja su ujedno i išarana raznim motivima; jaja se koturaju kao u balotanju i tko najviše porazbija jaja, taj je pobjednik i nosi sva jaja kući i potom ih jede s drugima.

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.