Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

Korizmeni vjerski običaji


Pepelnica[1] - Čista srijeda. Ovim blagdanom otpočinje korizma, četrdesetodnevnica koja ima pet nedjelja koje se u puku nazivaju ovako: 1. Čista, 2. Pačista, 3. Bezimena, 4. Sridoposna, 5. Gluha. Cvjetna nedjelja ili Cvjetnica jest Nedjelja Muke Gospodinove, kojom otpočinje Veliki sveti tjedan, u kojem su posebno naglašeni Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. Kad kažemo da korizma traje 40 dana, onda mislimo samo na korizmene svagdane, a ne na nedjelje, jer s nedjeljama je 46 dana! Stoga se nedjeljama ne posti ali niti se previše jede. Naš narod kaže: Nedjelja ne da postu na se.

 Na Čistu srijedu strogi je post i nemrs. U narodu postoji izreka: “Čista srijeda - čisti crijeva.“ Za vrijeme svete mise svećenik obavlja čin pepeljanja nad svim vjernicima.

Uoči Čiste srijede, na poklade uvečer, sve se posuđe u kući pralo lukšijom (lug, cijeđ, lukšija). Svrha takvoga pranja posuđa bila je da se s posuđa ukloni svaka moguća masnoća. Nakon pola noći nastupio bi strogi post i nemrs.

Upotreba pepela raširena je u većini starih religija. On se često spominje zajedno s prahom. U Starom Zavjetu na više mjesta u različitim životnim okolnostima spominje se pepeo kao znak krhkosti, prolaznosti, smrti. Job, da bi pokazao kajanje drugima i samome sebi, sjeda u pepeo i posipa njime glavu (Job 42,6 i Jona 3,6). To je obred kojim se svjesno prihvaća patnja, prolaznost i smrt. Ovo znamenje pokore služi kao izraz tuge čovjekove koja je prouzročena nekom nesrećom. Prezrena se Tamara posipa pepelom i Židovi kojima prijeti smrt (2 Sam 13,19). Spomenutim postupkom želi se pokazati kajanje za svoje grijehe i u kakvo su stanje dovedene osobe, ljudi svojim nedoličnim postupcima, grijehom. Job ide dotle da se hrani pepelom (Job 30,19). A Jeremija u 6,26 veli: “Kćeri moga naroda, kostrijet pripaši, pospi se pepelom i nariči!“

Kršćanstvo je već u prvim stoljećima svoga postojanja uzelo pepeo kao znak pokore i obraćenja. Teški grješnici bili su posuti pepelom, obučeni u pokornička odijela i to je znak početka pokore koja će trajati četrdeset dana koliko traje korizma. Pokoncilska liturgija preporuča posipanje pepelom na Čistu srijedu i poziva vjernike na post, molitvu, pokoru i dobra djela. Nazočnim vjernicima posipa se pepeo po glavi u znaku križa izgovarajući riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju“ ili: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!“ (usp. Post 3,19). Posuti se pepelom znači vršiti neku vrstu javne ispovijedi, pokore. Čovjek priznaje da je grješan i tako želi postići Božje milosrđe. Svaki onaj koji tako priznaje svoju slabost, grješnost i tvrdo odluči pripustiti se nekom vidu pokore, pobijedit će grijeh i smrt. Vjernici se ne posipaju pepelom misleći da je time sve svršilo ili da je čovjek samo ništavilo. Čovjek nije ništavilo, niti se vraća u ništa, kako nas uče moderni filozofi egzistencijalizma, čovjek je netko i vraća se nekome, Bogu kako nas uči Crkva.

Pepeo posut po glavi nema nikakve čvrstoće, dovoljan je lagani vjetar da ga odnese. Činom pepeljanja potrebno je da se ljudska oholost skrši pred Bogom i da se prizna ljudska slabost, grješnost. Bog je čovjeka stvorio za život, radost, svetost, a ne za smrt, besmisao. Čista srijeda ili Pepelnica je dan bez odlaganja. Ostaviti sve obveze, poslove i u to vrijeme doći u crkvu na misno slavlje i ponizno pristupiti obredu pepeljanja s čvrstom odlukom da ćemo korizmeno vrijeme provesti u postu, molitvi i dobrim djelima, te tako doživjeti radosni susret s uskrsnulim Kristom. Pastoralni djelatnici trebali bi vjernike pozvati da dođu na Pepelnicu, a budući da živimo u užurbanoj i radno usmjerenoj civilizaciji, omogućit će vjernicima da obave pepeljanje u sljedećoj prvoj korizmenoj nedjelji, i to opet u pokorničkom činu mise.

U ovo vrijeme otpočinju i poljodsjelski radovi i traju kroz cijelu korizmu. Imamo i zanimljivu pjesmu koju bi mladići pjevali kad su radili: Muka gorka Gospodina, kopaj, pobro, do kolina! Rad je sastavni dio života i on je bio neizbježan, a uvijek se znalo uz rad i zapjevati, a u korizmi pokornički.

Korizma - milosno vrijeme. Korizma je razdoblje crkvene godine koje traje četrdeset dana. Kroz to vrijeme svaki vjernik ima priliku moliti, obavljati pokoru, činiti dobra djela kako bi s lakoćom mogao uvidjeti svoj život, ispitati svoju savjest, pokajati se za sve grijehe koje je učinio u odnosu prema samom sebi, braći, svijetu i Bogu. Ako to uistinu i učini u najdubljoj poniznosti i vjeri, onda može slaviti Kristovo uskrsnuće, odnosno najveći blagdan Crkve - Uskrs.

Mnogi vjernici ne misle ovako. Oni se raduju pojedinim crkvenim blagdanima i vremenima, te uživaju u njima držeći ih kao i sve ostale narodne običaje. Tako se za njih nižu godine, lete dani, lete danci kao sanci, prolaze blagdani i na koncu nikakva duhovnoga ploda u duhovnom životu. Čovjek vjernik ostaje nepromijenjen, grješan, shrvan, nemoćan. To nije dobro. Ovakvo postupanje treba osuditi i ozbiljno sve takve vjernike pozvati na promjenu mišljenja o samima sebi i o crkvenim blagdanima i vremenima.

Krist, koji bijaše pravi Bog i pravi čovjek, povukao se u pustinju i tamo živio pokornički u neprestanoj molitvi. Ivan Krstitelj također je proboravio određeno vrijeme u pustinji prije proročkoga nastupa u svom narodu. Pustinja je za njega bila mjesto gdje je vježbao svoj duh i tražio pravu riječ kojom će svakoga grješnika obratiti, oholicu poniziti, silnika umanjiti, lopova učiniti poštenim, lašca istinitim, bogohulnika pravim štovateljem Božjim itd. Bog mu je u pustinji nadahnuo misli, riječi i djela. Pustinja je mjesto samoće, prostor susreta čovjeka i Boga, kutak obraćenja i potpunoga opredjeljenja za život u Bogu po suživotu s braćom ljudima.

Ljudi našega stoljeća sve više gube osjećaj za samoću u ovom pravom smislu. Na žalost, usamljenika ima koji su zbog koječega odbačeni, prezreni i potišteni ljudi. To samovanje posljedica je zatvorenosti ljudi međusobno i pomanjkanja ljubavi. Onaj koji poznaje trenutke samoće u molitvi, taj ima osjećaj za sve bijedne, napuštene i uopće za svu braću i sestre. On ima smisla za pravu riječ, koja otvara obzorja radosti i u ljudski život unosi trenutke sreće.

Upravo je korizma vrijeme kad treba “samovati“ u molitvi i prijateljevati s Bogom. Iz toga i takvoga kršćanskog stava rodit će se velika djela za život svijeta, svakoga pojedinca i naroda. U samoći rađaju se misli, odluke, želje koje će se i odjelotvoriti.

Mogu li kršćani cijeloga svijeta kroz post, pokoru, dobra djela i molitvu tvoriti mir u svom srcu, svojim obiteljima, radnim zajednicama i drugdje ili korizma prođe nezapažena, neproživljena, neprimijećena ili će biti proslavljena kao običaj unutar Crkve? Ne bi li trebalo početi u korizmeno vrijeme graditi civilizaciju ljubavi? Zar nije došao čas da se odričemo samih sebe u kristovskom smislu govora i djela, tj. da živimo ne više za sebe, nego za drugoga?  Nije li vrijeme da počnemo dijeliti kruh svoj s gladnima? Da im omogućimo rad, da ih uputimo kako valja ustrajno raditi, da ih motiviramo za djelovanje i angažiranje. Žalosna je činjenica da mnogi u svijetu, posebice u tzv. nerazvijenim zemljama umiru od žeđi i gladi, a drugi žive u izobilju materijalnih dobara. Međutim, žalosna je također činjenica da mnogi umiru, mnogi se dave, baš zbog obilja, u depresijama, stresovima, slomovima živaca. I jedni i drugi trebaju kruha ljubavi! Dok ne shvatimo poruku korizmenoga vremena, teško da čovječanstvo doživi uskrsnu zoru, tj. potpuno oslobođenje patnje, bolesti, muke, neimaštine, jednostavnije rečeno svega onoga što je vezano uz mukotrpno tijelo i neizmjerni duh.

Konkretno u našoj Crkvi, koja općenito uzevši ne pati od neimaštine niti se uznosi bogatstvom, moguće je i svake korizme organizirati razne akcije koje će pomoći braći u bijedi. U prvom redu poticaje duha molitve, a zatim žrtve i odricanja. Poticaji dolaze od svećenika, koje narod neće odbaciti. Papa Ivan Pavao II. u svojoj korizmenoj poruci Crkvi od 15. listopada 1985. poprilici piše: Naše je doba, poput svakoga drugoga, doba ljubavi. Sigurno ne nedostaju prilike da se ta ljubav živi. Svakoga dana masmediji dopiru do naših očiju i našega srca dajući nam da čujemo tjeskobne i hitne apele milijuna naše braće i sestara koji su manje sretni, koji su pogođeni nekom nesrećom, prirodnom ili prouzročenom ljudima; braća i sestre koji su gladni, ranjeni u tijelu i duši, bolesni, razbaštinjeni, izbjeglice, odijeljeni od drugih i lišeni svake pomoći; oni pružaju ruke prema nama kršćanima, koji hoćemo živjeti Evanđelje i veliku i jedinu zapovijed ljubavi. Na drugom mjestu svoje poslanice Papa nastavlja: “Na ovom početku korizme, vremena pokore, razmišljanja i darežljivosti, Krist ponovno apelira na sve nas. Crkva koja hoće biti prisutnom u svijetu, napose u svijetu koji trpi, računa s vama. Žrtve koje ćete prinijeti, ma kako god male one bile, spasit će tijela i oduhoviti duše, a civilizacija ljubavi neće više biti pusta riječ.“

Dakle, korizma je vrijeme obraćenja od sebičnosti, vrijeme uranjanja u tajne čovjeka i svijeta kroz molitvu, post, pokoru i žrtvu. Ovo je vrijeme milosti za svakoga krštenika, da spasi sebe  po braći, posebice onoj koja su bijedna i željna riječi i djela.[2]

Znakovi korizme. Vrlo je bitno imati u vidu znakove korizme, a ti su: post, pokora i obraćenje, molitva, pobožnost Križnoga puta, Gospin plač, dobra djela, trnovi vijenac, ljubičasti veo.

Post je takva kršćanska vježba i disciplina koja se primjenjuje na korizmene petke, a pomalo i na sve dane tijekom korizme. Na pitanje o postu najbolje odgovara korizmena prefacija: “...ti tjelesnim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, daješ krepost i nagrade.“ Post zanči pobjeda nad slašću i užicima koje zemlja pruža. Ako čovjek ne drži na uzdama svoje tijelo, i ako mu ništa ne uskraćuje, postat će rob užitaka. Oblik posta na Veliki petak zove se “žežinjanje“ ili “sušenje“[3] Post nam pribavlja krepost, postajemo duhovno jači, što je nagrada na zemlji, ali izvan svega na nebesima. Isus je započeo veliko djelo spasenja ljudi četrdesetodnevnim postom u pustinji.

Crkva preporučuje i pripušta postove dobroj volji svojih vjernika. Smatra nas punoljetnima, te potiče da sami, iz osobnih pobuda, shvatimo važnost i korist posta. Ona vjeruje da ćemo svojom slobodnom odlukom posegnuti za postom kojim ćemo se lakše čuvati grijeha i tako postići obraćenje i posvećenje. Raznolike su nakane posta. Ali bi trebala biti uvijek nakana da se čovjek vjere učvrsti u borbi protiv raznih poroka i grijeha i prihvatiti Božje djelovanje, uprisutnjujući Boga u svojoj duši. Doduše, vršenje posta ponekad ima i negativnu odrednicu upadajući u formalizam na koji se okomiše neki starozavjetni proroci.

Za vrijeme korizme naš narod se oblačio što god je skromnije mogao, a žene uopće nisu stavljale nikakav nakit. Ženidba i udaja u korizmi je bila strogo zabranjena. Nije bilo ni djevojačkih i momačkih sijela, niti se pjevala ganaga. Pjevao se samo Gospin plač. Pjevalo se nedjeljom, na putu prema crkvi, i na svetoj misi. Napamet su gotovo svi župljani znali Gospin plač.[4] Ispovijedala bi se sva odrasla čeljad. Zato je svećenik morao odrediti redoslijed ispovijedanja.

Pokora i obraćenje. Bog poziva svakoga čovjeka u zajedništvo sa sobom. Iako se radi o grješnim stvorenjima, Bog očekuje od ljudi pokoru, obraćenje i kajanje kroz cijeli ovozemaljski životni tijek. Obraćenje znači odvraćanje od zla i prijanjanje uz dobro, uz Boga. To je novo usmjerenje cjelokupnoga našeg ponašanja, obnova našega srca. “Obratite se i vjerujte Evanđelju“ (Mk 1,15).

Prvo i najvažnije što treba spoznati o obraćenju jest da ono znači Božju milost. Ono je prvenstveno Božje djelo. Ono je dar, djelo Boga i njegove milosti. Središte kršćanske vjere jest Isus Krist. Zato pokoru vjernika treba uvijek shvatiti kao nasljedovanje Isusa Krista, kao život u Kristu. U krštenju je utemeljena svagdanja pokora (Rim 6,3).

Molitva. Čovjek kao stvorenje ovisno je o svom Stvoritelju i kao takav dužan je uspostaviti veze s Bogom. To znači da mu je potrebna molitva jer je stvoren od Boga i za Boga. Bez molitve čovjek se guši poput ribe koja se nalazi izvan vode. On postaje duhovni prognanik. Čovjek koji se ne moli, premda vjeruje u Boga, stvara svoje idole, bogove. Najgore je kad čovjek izabere sebe kao vlastiti idol, svoje tijelo, svoja osjetila, svoje ideje. Zatvori se u sebe i postaje ovisnik sebičnosti.

Najznačajniji molitveni čin pred Bogom jest poklonstveni. Klanjati se Bogu znači pjevati mu himne duha i srca. Čovjek se klanja pred veličinom koja ga neizmjerno nadvisuje. Postoji molitva koja se naziva zadovoljštinom. To je molitva koja izražava pokornički ili obraćenički pristup Bogu. Svoje pokajničke molitve ne smijemo shvatiti kao neko udovoljavanje Bogu, jer Bogu ne možemo ništa nadodati niti oduzeti. Nama je potrebna naša molitva i zadovoljština za grijehe.

Dobra djela. “Sve što ste učinili jednom od moje braće, meni ste učinili“ (Mt 25,40). Ovim riječima Isus je najbolje pokazao kako se treba očitovati vjera kršćanina. To je put kojim se stiže do konačnoga cilja, Božjega kraljevstva. Bio bi uzaludan naš post, naša molitva, pokora, duhovne vježbe i drugi vidovi pobožnosti kad bismo gledali samo sebe, ako evanđeosku riječ ne bismo pretočili u djela. Kršćanin mora opravdati svoje ime i svoje poslanje. Dobra djela ne smiju biti zaražena egoizmom, grubošću, bezosjećajnošću, pljačkom tuđe imovine, uskogrudnošću, nego ljubavlju, dobrotom, darežljivošću, prihvaćajući svakoga čovjeka kao Božjega stvorenja bez obzira na razlike koje postoje među ljudima.

Pobožnost Križnoga puta i Gospin plač. Prvi Križni put (Via crucis) obavio je Isus Krist. On je na križu bio razapet. Na križu je izdahnuo. Bio je potom pokopan i trećega dana, rano u zoru, uskrsnuo iz groba, te se pojavio živ među svojim učenicima. Četrdeset dana nakon uskrsnuća uzašao je na nebo, odakle je došao među nas ljude na ovaj stvoreni Božji svijet. Na Pedesetnicu ili Duhove poslao nam je Duha Božjega da lebdi nad nama i u nama sa svojom milošću i djeluje po svojih sedam darova.

Kršćani su počeli obavljati pobožnost Križnoga puta u 15. st. iako su oni obavljali svoj životni križni put po uzoru na svoga Gospodina odmah nakon njegova uzašašća na nebo. No, zahvaljujući dominikancu Alvaru iz Cordobe mi smo dobili molitvenu formu za Križni put. On je tu praksu uveo u Europi u 15. st., a ona je postojala u Jeruzalemu i odranije. Papa je odobrio ovu praksu u 17. st., a glavni su joj nosioci franjevci, koji su stekli privilegij blagoslivljanja postaja Križnoga puta u suglasju s mjesnim biskupom.

Broj postaja bio je najprije 7, a potom se ustalio broj 14. Neki danas dodaju i 15. postaju, a to je Kristovo uskrsnuće. Evo naslova pojedinih postaja: 1. Pilat osuđuje Isusa na smrt, 2. Isus prima na se križ, 3. Isus pada prvi put pod križem, 4. Isus susreće svoju Majku, 5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, 6. Veronika pruža Isusu rubac, 7. Isus pada drugi put pod križem, 8. Isus tješi jeruzalemske žene, 9. Isus pada treći put pod križem, 10. Isusa svlače i napajuju žučju, 11. Isusa pribijaju na križ, 12. Isus umire na križu, 13. Isusa skidaju s križa i polažu Mariji u krilo, 14. Isusa polažu u grob.

Naše razmišljanje o Kristu, njegovu životu i djelu, a posebno o samome Križnom putu u svezi je s pojedinom postajom, odnosno sa svim postajama i izvan toga. Meditaacija može biti veoma široka, molitve raznovrsne i sve to uz pjevanje Gospina plača, te naše stare pobožne lamentacije, tužaljke. Pa i krunica, koju molimo s Gospom, tako je sastavljena da se razmatra cijeli Isusov život i djelo kroz četiri otajstva: radosno, otajstvo svjetla, žalosno i slavno.

Nije isto obavljati ovu pobožnost u kući, u crkvi i na nekom brdu. Za izlazak na brdo potrebno je uložiti veliki napor. Kod nas u župi Vinici nalazi se vanjski kameni Križni put u Šiškama (i Subašićima), a pokraj toga Križnog puta podignuta je mala kapelica u čast Gospi a ispred nje je oltar na kojem se, nakon obavljene pobožnosti slavi misa.

Križ koji se nosi na brdo od postaje do postaje obično je ikonografijski znak, tj. ima na sebi natpis INRI (Jesus Nazarenus Rex Judeorum - Isus Nazarećanin Kralj židovski), dva koplja, čavle, čekić, kliješta, trnovu krunu, Veronikin rubac s utisnutom u nj Kristovom kravamom trnjem okrunjenom glavom, minijaturnu haljinu koja nas podjseća na onu Isusovu nešivenu haljinu za koju su vojnici bacili ždrijeb, ljestve, konopi, bič, trsku sa spužvom natopljenom octom i stilizirani pijetao. Sve su to rekviziti koji su služili za Isusovo razapinjanje na križ na brdu Golgoti.

Najstariji hrvatski Gospin plač zabilježio je 1471. god. u svojoj pjesmarici Matija Picić. Svoje ishodište plačevi imaju u spisu sv. Anselma, biskupa u Engleskoj. Vrlo su poznati Gospini plačevi starih rukopisnih pjesmarica u Primorju i Dalmaciji. Isto tako Gospin se plač proširio u Bosnu zahvaljujući knjigama fra Matije Divkovića. Nalazimo ga u djelima fra Tome Babića i fra Petra Kneževića u Dalmaciji, zatim fra Ivana Velikanovića u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju na štokavštini i ikavštini. U pjesmarici Zagrebačke biskupije Cithara octochorda ima Gospin plač na kajkavštini. U Humskoj Zemlji i Bosni ova lamentacija pjevala se u svakoj katoličkoj kući i u raznim prigodama, a napose među hodočasnicima i čobanima. Dakle, večeri su tijekom korizme uvijek bile obilježene ovom pjesmom koja opisuje trenutke Gospina bola za Isusom, što je vjernicima bio poticaj i pobuda na poistovjećivanje s Majkom Božjom

Križ s trnovom krunom. U našim crkvama priređuje se drveni križ s ispletenom trnovom kruno koji se stavlja ispred oltara ili negdje drugdje u crkvi. Tu je i ljubičasto platno i ljubičasta svijeća.

Ljubičasti veo. Običaj je da se na Gluhu nedjelje sva raspela u crkvi prekrivaju ljubičastim velom. To je zato da nas se opomene kako ne smijemo zaboraviti strašne patnje što ih Isus podnese za nas na križu i da razmišljamo kakva bi naša zemlja izgledala bez Isusova križa, njegove prisutnosti među ljudima. Kad se ljubičasto platno skida na Veliki petak s raspela, razmišljamo o neizmjernoj Isusovoj ljubavi prema čovjeku i ljudskoj bijedi koja se poigrava s Isusom i izruguje ga, a on nijemo šuti i moli: Oprosti im jer ne znaju što čine.

Ovaj naš kraj oduvijek je bio poljoprivredni i stočarski. Gotovo svaka kuća je imala jednu ili dvije krave, malo ovaca, pokoje krme, nešto kokošiju, obvezno konja ili par konja, vola ili dva vola... Bogatiji ljudi imali su više ovaca, konja... Uglavnom se jela isključivo domaća hrana, a glavni prehrambeni proizvodi bili su kukuruz, raštika, mlijeko, sir, maslac, jaja... Radilo se mnogo, ali se i postilo od jela. A je li se postilo od svega ostaloga? Od Glušne nedjelje do Cvjetnice traje tjedan protiv psovke. Tada se moli i razmišlja o tome poroku našega naroda.

 

O psovanju i psovkama i borba protiv toga zla

 

Od 2007. god. oživljena je praksa da se od Glušnice, tj. 5. korizmene nedjelje do Cvjetnice ili Nedjelje Muke našega Gospodina Isusa razmišlja o fenomenu psovke i moli na nakanu da bi se suzbilo psovanje Boga i svetinja kako u našem hrvatskom vjerničkom narodu tako i svugdje u svijetu.[5] Obveza je svih nas da redovito razmišljamo o toj pogubnoj činjenici i da se molimo na tu nakanu. Posebno valja pokatkad u propovijedima spomenuti zarazu i pogibeljnost psovke, ali i u svim ostalim pastoralnim oblicima rada: katehezama, susretima djece, mladih, obitelji, u pripremama za sakrament svete ispovijedi, u ispovijedima itd. Poželjno je porazgovarati u susretima s vjernicima o činjenici psovanja, te uvidjeti na koji način o tome oni razmišljaju, a sve to sa željom da se širi ozračje novoga duha koji ne trpi psovanje.

Odrednica psovanja. Psovku možemo definirati ili odrediti kao verbalno iskazivanje pojedinim ružnim i nedoličnim riječima svoga bijesa, mržnje, srdžbe, ljutnje na Boga, sveto općenito i svete predmete, zatim na sebe samoga, bližnjega svoga i na prirodu koja nas okružuje. Dakle, iskaz nijekanja i vrijeđanja svega što jest, što postoji od svih bića do samoga vrhovnoga bića Trojedinoga Boga, koji je punina jednote, svetosti, dobrote, ljubavi, ljepote. Sve se to čini iz teške srdžbe kao da je svatko kriv psovaču, te on na sve prosipa izljev svoga bijesa. Psovanje je čin izgovaranja psovki.

Razvrstavanje psovki. Psovke možemo razvrstati na mislene, izgovorene u sebi i izgovorene u javnosti, zatim napisane i prepričavane.

Mislene psovke jesu one unutarnje opsesije koje nas nukaju na psovanje i proklinjanje, ali mi se protiv njih borimo intenzivnim molitvenim životom i razmišljanjem o tome da nam je dužnost Bogu iskazivati hvalu i slavu, a ne bogohulu, psovku svakovrsnu, ruganje i ruženje svetoga, nagrđivanje osoba, stvari i predmeta, pojava i činjenica iz svega stvorenoga svijeta. Pozivamo se na Biblijske tekstove o tome, kao i na svetačka razmatranja o svetome.

Izgovorene psovke u sebi jesu takve psovke koje su verbalizirane i odjeknule su u našoj psihi i našemu duhu kao u pećini. U nutrini je grmjelo, a djelomice se vani vidjelo i čulo.  Psovke i sva zla u svezi s njima pogibeljnu su za dotičnu osobu, ali postoji opasnost da jednom unutarnja grmljavina uma i srca, duha i duše, odjekne i vani, te je onda grijeh veći jer ima odrednicu sablazni, o kojoj govori Isus u prispodobi s djetetom i drugdje.

U ovom kontekstu valja se sjetiti Isusova govora o unutarnjoj svjetlosti, što bi nam trebalo biti smjerokazom života u duhu i čuvanja duha i duše, uma i srca od zaraze svakoga grijeha, a na poseban način psovke. "Svjetiljka je tijelu oko. Ako ti je, dakle, oko bistro, cijelo će ti tijelo biti svijetlo. Ako ti je, naprotiv, oko nevaljalo, cijelo će ti tijelo biti tamno. Ako je, dakle, svjetlost što je u tebi, tamna, kolika će istom tama biti" (Mt 6,22-23). Oko je vidljivi dio mozga i svega unutarnjeg svijeta koji je čovjekov svemir. Na oko mnogo toga ulazi i smješta se u unutarnje prostore. Ono što je zlo, pa makar ga mi ne činimo, a ušlo je kroz oko, i ono je negdje u nama smješteno, te će jednom djelovati negativno na naše ponašanje, pa i na psovku, jer smo slabi, jer smo propustili zlu da uđe u naš unutarnji svijet. S tim se valja pozabaviti meditacijom i učenjem o zlu, jer ga se na taj način može zaustaviti u ekspanziji. Najbolji način jest molitva iz nutrine, iz srca. "Ili uzmite: dobro stablo, i plod mu je dobar. Ili uzmite: trulo stablo, i plod mu je truo. Ta, po plodu se stablo poznaje. Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta, iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi kažu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi" (Mt 12,33-37). Ovaj se evanđeoski tekst savršeno uklapa u ovo razmatranje o unutarnjoj i vanjskoj psovci.

Psovke izgovorene u javnosti najčešće su predmetom naših rasprava, propovijedi, kateheza, napisa i sl. Razlog tome jest njihova razornost odnosa s Bogom i bližnjima, zatim sablaznost i sablasnost. Ovdje se prisjetimo onoga evanđelja u kojem Isus govori o sablazni. "Onome, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene, bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku" (Mt 18,6). Dalje, Isus kaže da je teško onome po kome dolaze sablazni. Bolje je čovjeku biti bez ruku, nogu, očiju jer će ući u svijet radosti, svetosti, dobrote, sjedinjenja s Bogom, ljepote, ljubavi. Onaj tko sablažnjava, njemu je predviđen "pakao ognjeni", tj. tama, zasljepljenje, apsolutna smrt (usp. Mt 18, 7-9). Sablazni dolaze i po svim ostalim grijesima, a ne samo po izgovorenim psovkama.

Vanjske psovke, dakle, one koje teku iz srca i uma, preko jezika i usana u javnost, mogu biti raznovrsne. Najprije to su psovke protiv Trojedinoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga, svih svetinja nebeskih: anđela, arkanđela, svetaca i svetica, Gospe, neba, raja; svih svetih činjenica: otkupljenje, posinjenje, slavljenje, moljenje, vjerovanje, duhovnost, molitva, meditacija...; zatim protiv svih svetih stvari, protiv svih posvećenih stvari i predmeta (križ, raspelo, crkva, Biblija, krunica, molitvenik, kalež...). Tu su psovke protiv neba i zemlje, protiv svih stvorenih bića: sunce, mjesec, zvijezde, zrak, voda, vatra... i svih bića što ih ljudi proizvode i posvećuju za svakidašnju uporabu u životnoj liturgiji i svetoj liturgiji. Umjesto pjevanja i moljenja onih psalama koji veličaju Boga i čovjeka, stvoreni svijet i djelo Božjih i ljudskih ruku, čovjek se spusti na najnižu intelektualnu razinu, na razinu bića bez razuma, tj. životinja, i onda riga, bljuje, odašilje munje i strijele protiv svega svetoga. Posvema se izgubi u svemiru, zaboravi svoju uzvišenost i svoje dostojanstvo: Pa što je čovjek da ga se spominješ i sin čovječji te ga pohađaš? (Ps 8). Najmanji je čovjek kada psuje i kada griješi. On potire svoju moć, navlači na sebe kuću zla i mržnje u kojoj su sabrane sve ljudske psovke i gadosti. Takva psovka djeluje razorno i na onoga psovača kao i na onoga tko to sluša ako se ne usprotivi svojim stavom i molitvom Duhu Svetome da psovača i sebe osobno Bog takne u srce i obrati, te da više ne psuje svetinje.

Napisane psovke jesu one u tisku, na radiju i televiziji, na internetu, u beletristici... Kao što je svako pisanje, slikanje, prenošenje glasa i govora vezano za život, ono je oponašanje, imitiranje, mimezis života, tako u taj svijet umjetnosti ulazi i psovka što je dokument da ona postoji kao što postoji svako drugo zlo. U medijima pisanim i elektroničkim mi vidimo, primjerice, zlo ubijanja čovjeka, a tako vidimo i čovjeka koji psuje. Trebamo kritizirati čovjeka koji psuje, i to javno i za televiziju ili za radio ili to piše, što je dvostruko veći grijeh jer mediji to brzo prenose, šire i čuvaju, pa kad god se ponavlja snimljeno ili se to zapisano čita, onda se pošast psovke širi. Treba se protiv svega boriti odlučnim sredstvima, a najbolja je istinska molitva i meditacija, razmatranje svetopisamskih tekstova o svemu tome.

Valja nešto reći i o prepričavanju psovki. To je slično ovome maloprijašnjem govorenju o fenomenu zapisanih ili snimljenih psovki. Naime, svakim novim iskazom, a poglavito pred djecom i nevinim osobama, strahobnost psovke, tj. rike pakla, grmljavine iz pećine zla, širi se i negativno djeluje na okružje, na ekologiju duha kako kaže papa Benedikt XVI. Kao što naše smeće i otpad djeluju na zagađenje okoliša u kojemu živimo, tako i psovka utječe na ekologiju naše duše. Inače riječ ekologija dolazi od hrvatske riječi okoliš, da se našalim.

Mi smo u opasnosti prepričavanja psovki u svakidašnjem govoru. Neke psovke ne izreknemo do kraja, ali dademo naslutiti o čemu se radi ili ih zamijenimo rimarijskim stilom s nekom drugom riječju tipa Bog - rog, fratar - vratar, bob - pop, vrag - trag... Ili izgovorimo samo dio riječi, i to završni, sufiksalni dio ili gramatikalni nastavak. U novije vrijeme dolaze i kratice na red kao svojevrsne aluzije na neke forme psovki. Sve ovo pokatkad može proizvesti među ljudima vražji smijeh, kao i ružni vicevi.

U književnosti se proučavaju psovke, zakletve i kletve kao svojevrsne sitne literarne stilske forme, jer u njima funkcionira jezik sa svim svojim ustrojem. Ništa to ne smeta nama, jer mi kršćani imamo izoštren stav prema psovci. Mi ćemo je nijekati, boriti se protiv nje kao i protiv svakoga drugoga zla.

Ovdje bih rekao koju riječ o psovkama koje izgovaramo u blagoj formi i tepajući. Njihov učinak je također velik jer širi prostore psovanja iako pokatkad radi dobre komunikacije te psovčice mogu i valjati jer stvaraju dobar ugođaj. Pogotovo roditelji ovako psujuckaju svojoj djeci, misleći da to nije grijeh.

Srdžba kao izvor psovanja. Srdžba je temeljni pokretač na psovanje. Poslušajmo što kaže Isus o srdžbi, a s tim u svezi i o psovci: "Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića" (Mt 5,21-25).

Ne samo da je srdžba izvorom psovanja, nego je ona izvorom i mnogih drugih zala. Ovdje u ovome evanđeoskom odlomku Isus donosi neke riječi, kao što su glupan i luđak, što su ih ljudi njegova vremena govorili u trenucima bijesa, srdžbe, mržnje. Naravno, da osoba kojoj se govori nije glupa, niti je luda, ali mi joj pripisujemo ta svojstva da bismo joj se osvetili, da bismo je ponizili u njoj samoj, pred sobom i pred drugima, pogotovo pred drugima.

 

O psovci

 

1. Tkonanebopljuje, naobrazmupada.

2. Tko na Boga psuje, na obraz si pljuje.

3. Mahnit pas i na zvijezde laje.

4. Psovački jezik u paklu je iskovan.

5. Psovačko grlo đavao podmaziva.

6. Psovač – vragu brat,a bratu vrag.

7. Tko mazne po psovačkim ustima, ruka mu se posvetila.

8. Psovačka usta – vražja trublja.

9. Psovač je izučio pasju školu pa na sve laje.

10. Pseto će i na cara zalajati.

11. Svaka zmija ima svoj ujed,a čovjekov je najljući.

12. Bogopsovac nije nikad dobrim svršio.

13. Čovjek prost prosipa psost.

 

Zle želje - prokletstva

 

Objelodanjujemo nekoliko zlih želja i prokletstava što je nikolo u narodu da se na to podsjetimo i da se svih zlih želja i prokletstava odreknemo. Svaka od ovih izreka ima svoju pozadinu nastanka i o svakoj se može napisati kraća priča.

 

1. Kosti mu se iz zemlje izvratile!

2. Kosti mu se u grobu prevrnule.

3. Turci te isjekli, vuci te izjeli!

4. Bog mu se duše ne uplašio.

5. Cigani ti kostima kruške tresli!

6. Vrag ti vuha proderil! Kaj ne čuješ?

7. Bog im dao pasju slogu i konjski blagoslov.

8. Zlo te smelo, ciganski sine.

9. Grom ti mozak razvalio!

10. Bog te stvorio, ja ću te rastvoriti.

11. Fuj te budi, pajcek vušivi.

12. Šišmiši ti u vlasima gnijezdo načinili.

13. Od kože ti dude pravili, a ti uz njih tancao!

14. U luli sjedio, kroz kamiš noge pružio.

15. Grobnica te dočekala!

16. Vuk ti kosti oglodao!

17. Noktima zemlju orao, zubima kamen glodao!

18. Bijeda te spopala.

19. Tri ga jada smela! Jadi ga ponijeli.

20. Koliko hljeba pojela, toliko jada imala.

21. Nenadano te grdilo snašlo!

22. Guba te gubala. Poganac te pinuo!

23. Koje oko zaplakalo, ono ispalo!

24. Udri, Gujo, usahla ti ruka!

25. Desno ti oko iskočilo, kojim si me namotrio!

26. Mramorom se mramorila, kamom se kamenila.

27. Ostanila se kao ljuti kamen! U kamen se nastanila!

28. Vuk mu put presjekao! Izjeli ga vuci!

29. Ljubila ga među oči guja, a crna ga zemlja zagrlila. (Kletva prevarene djevojke).

30. Zemlja te progutala, a more te izbacilo!

31. Ne smirio se ko kolo mlinsko!

32. Ubio te Božji trijes! Ubio ga suhi grad.

33. Sjeme mu se zatrlo! Ime ti poginulo!

34. Prokleto mu pleme i koljeno!

35. Crn ti obraz! Ovranila ocu obraz.

36. Stigle te kletve materine!

37. Prostrijelila ga suha munja iz vedra neba!

38. Mrtva mu zemlja kosti iznijela, a vrane mu ih u pećine prenijele!

39. Tko izdao, izdalo ga ljeto! Bijelo mu žito ne rodilo! Stara ga majka ne vidjela! Njim se mila sestra ne zaklela.

40. Vino ti se na rane prolilo!

41. Ako pravo ne rečeš, sine, da Bog da te moja hrana gubala i na ljute rane izlila i na ovom svijetu pristupišta ne imao!

42. Krv platio na svom domu!

43. Rđa te ubila! Rđom kapao dok mu je koljena.

44. Sveo te Bog i Božja vjera.

45. Što to uradi? Da od Boga nađeš.

46. Tko ovo uze? Ubio ga živi Bog.

47. Što ne vidiš? Boga ne vidio!

48. Porazila te Mati Božja.

49. Duša ti raja ne dopala!

50. Namučio se živih muka!

51. Skraćalo mu se, da Bog da!

52. Ne bilo te u sretnome raju!

53. Da Bog da, zmije rađala!

54. Koga kletva materina stigne, bolje bi mu bilo da ga samrt digne.

55. Teške li su kletve djevojačke: kad uzdiše, do Boga se čuje; kad zakune, sva se zemlja trese; kad zaplače i Bogu je žao; kad uzdahne, grm i trava sahne; kada cvili i Bogu se smili...

 

Slika 1. Paljenje prošlogodišnjih posvećenih maslinovih grančica da bi se dobio pepeo za pepeljanje na Čistu srijedu ili Pepelnicu

Slika 2. Umivaonik s cvijećem za umivanje ujutro na Cvjetnicu

Slika 3. Išarana uskrsna jaja - simboli života i uskrsnuća

 

 


[1] Riječ pepelnica dolazi od pepela koji se pravio od maslinovih grančica prošlogodišnje Cvjetnice. Pepelnica je pučki naziv blagdana kojim otpočinje korizma, a službeno se i liturgijski zove Čista srijeda. Tada se vrši pepeljanje u znak prihvaćanja korizmene pokore. Međutim, postoji riječ pepelnica koja se odnosi na bolest koja u počecima ljeta zahvaća vinovu lozu i mora se liječiti raznima načinima. Osim toga, neki brkaju uporabu riječi pepelnica s riječju pepeljara, s kamenom, metalnom ili staklenom posudom u kojoj se otresa pepeo od cigara i cigareta i u koju se odlažu opušci.

[2]IlijaDrmić, Crkvanakamenu, 2/1986., str. 2.

[3] Žežinjanje je riječ koja dolazi iz latinskoga jezika od riječi jejunare, koja znači strogi post cijeli dan i noć s molitvom 33 Isusove krunice. Drugi način je sušenje koje se sastojalo u tome da se ujutro pojelo dva zalogaja kruha i na podne se jelo do sita posne hrane.

[4] U Mijakovu Polju pronašao sam u kući Milice Perković lijepo prepisan Gospin plač u bilježnici. Prepisala ga je prije 40 godina upravo spomenuta Milica koju sam zatekao u korizmi 2008. god. povodom ispovijedi bolesnika i nemoćnika kako čekajući svećenika skupa s Anicom Perković “kanta“ ovaj plač.

[5] Biskup Ratko Perić, "Molitvom, pokorom i propovijeđu protiv bogohulne psovke", Službeni vjesnik, biskupija Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, 1/2007., str. 33; Don Srećko Majić, "Peta korizmena nedjelja: zadovoljština protiv psovke", Službeni vjesnik, biskupija Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, 1/2007., str. 34-35.

free joomla templatesjoomla templates
2017  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.