TERET I MILOST STAROSTI

            Ako pratimo tisak svjetovnog pa i duhovnog sadržaja, rijetko ćemo naići na članak koji odiše sadržajem starije populacije. Činjenica je, stariji mnogo više čitaju nego mlađa i srednja generacija. Svojim angažmanom, kupovanjem i čitanjem raznih listova i časopisa zadužuju uredništva da se nađe pokoji članak i o starijoj populaciji.

            Ovo razmišljanje ima za cilj da podsjeti starije da nisu zaboravljeni i da im pomogne kako provoditi dane svoga života u radosti i veselju unatoč brojnim problema i poteškoća svakidašnjeg življenja.

            U starije doba starosti, u vremenima Biblije, kad se starost smatrala povlasticom, kad su starci i starice imali više ugleda i više cijenjeni i poštivani u obitelji i društvu nego danas. U naše doba prevladava mišljenje: starci u kut. Svijet potrošnje i tehnike učinio ih je beskorisnima, suvišnima, nepotrebnima u društvu, pa i vlastitoj obitelji. Više nisu produktivni pa malo znače. Mirovinu im daju kao milostinju, kao da to oni nisu zaslužili, što se posebno očituje u zemljama tranzicije, posebno kod nas.

 

            Društvo smatra da je za njih sve učinilo kad im je podiglo staračke domove. Sinovi misle da su im dali sve ako su ih u dom smjestili, jer im je tu "lijepo i udobno". A što starci i starice u srcu i duši osjećaju izbačeni iz obiteljskog kruga, daleko od djece i unučadi? Tko više na to misli? A što reći o onima brojnim starim osobama, koje osamljene, napuštene pate po selima dok im djeca provode život u gradovima u radu ili nečemu drugome?!

Ako je koji stariji, a živi u obitelji sa sinom i nevjestom, unucima i tu se osjećaju osamljenima, jer se s njima razgovara ili im se dopusti izreći koja riječ samo kad to treba. Dakle, imaju pravo glasa kad su izbori ali nemaju prava govora. Ponekad izostaju i pozdravi. Ili još gore: doživljavaju poniženja od svojih najdražih, od onih kojima su život dali: "Šuti stara, stari, što ti znaš, vaša su vremena prošla?!"

            Ovog momenta, dok ovo pišem, pade mi na pamet jedna pobožna starica, majka koju sam često ispovijedao, posjećivao. Prvi put kad sam je došao ispovjediti, našao sam je u "špajzu" kuće. Kućetina na dva kata, s brojnim namještenim sobama. Kad sam upitao njezina sina, zašto mu majka prebiva u špajzu, odgovorio je: "Tu zalaze samo naša čeljad, majka kašlje, slabo čuje, pa kad prijatelji i gosti dođu da nam ne smeta." E, moj prijatelju, da li ti je smetala kad te dojila, gojila, kad nije spavala noćima zbog tvoga plača i kašlja?! Nemoj tako. I bolesnu majku smjesti u najbolju prostoriju ove svoje goleme kućetine ako želiš imati Božji blagoslov. Ušutio je njezin sin i ostao bez riječi. I ja sam izišao samo s pozdravom zamišljen, kako su ljudi nezahvalni onima koji su najviše za njih učinili. Kako će taj sin biti zahvalan Bogu ako nije svojoj rođenoj majci?!

            U kućama siromaha, koje su mnogo manje, bez luksuznog namještaja i u kojima nema kućnih pomoćnica, starci se lakše podnose i uživaju veću ljubav. U siromašnim obiteljskim domovima veća je vrijednost čovjek kao stvorenja Božjega nego skupocjeni namještaj. Oni radije gledaju i dive se živim stvorenjima s kojima se mogu družiti i razgovarati nego sve blago i bogatstvo doma koje nijemo šuti.

            Starci i starice ovako razmišljaju: Mi ne želimo biti iskorijenjeni iz svoje zemlje, otrgnuti od svojih polja, planina i svoga mora pa biti zatvoreni u betonski grad i stan. Mi se osjećamo kao da smo osuđeni na smrt bez obiteljskog zavičajnog zraka. Mi želimo umrijeti gdje smo živjeli, ljubili, patili.

U svijetu jurnjave osjećamo se dvostruko starijima jer smo na periferiji korjenitih promjena što potresaju svijetom. Danas čovjek kroz deset godina proživi i doživi više nego nekoć kroz četrdeset. Mi ne želimo svijet vraćati unazad. Mi ne zahtijevamo da svijet bude onakav kao u naša vremena, bilo bi ne samo nepravedno nego i smiješno. Mi želimo miran kutak na našem planetu u kojem ćemo sretno završiti svoj životni tijek i vijek. Ponekad se pitamo: Zar zbilja mi stariji nemamo ničega što bismo mogli dati mladima? Mi stariji vjerujemo da imamo pravo reći mladima neku svoju nenametljivu i nezamjenjivu riječ. Mi se ne mirimo da posve budemo beskorisni. Mladi misle da oni nisu nikakva prijelazna dob, dob iščekivanja, ne bi li jednako trebalo prihvatiti da ni starost nije prijelazno doba, doba nestajanja, skončanja.

            Ako ljudi nisu sposobni, niti spremni, otkriti poruku što ih stariji daju svijetu, lako može doći do sotonske napasti te se dođe do stadija najopakijeg zločina, uklanjanje života eutanazijom svih onih koji nisu od koristi društvu napretka i potražnje. Nažalost, u naše vrijeme neke države ozakoniše eutanaziju i mnogi bolesni, stariji nestaju s lica zemlje prije nego ih Bog pozove na vječno prebivalište. Takvim nečasnim i nemoralnim, zakonom čovjek se stavlja iznad Boga, kao jedinog gospodara života.

            Starac i starica koji se gase pod teretom godina poput svjetiljke kojoj ponestaje ulja, bez plača, može pomoći drugima da pobijede životnu tjeskobu i strah od smrti. Oni nam poručuju da smrt nije razočaranje, nego novo vrijeme u istom životu koji se nastavlja. Svijet bez djece bio bi star i žalostan, ali svijet bez starijih bio bi svijet alijenacije (otuđenja) i svijet samoubojstava.

            Starac nas u svakom času može podsjetiti da se može razgovarati s prirodom i ne osjetiti se sam, da postoji vrijeme. Stoga sat ne otkucava, vrijeme koje nema kraja. Oni nam govore da ljubav nije plod određenog doba, nego sveopće bogatstvo koje nadjačava svako vrijeme, pa i samu smrt. Ljubav je vječna jer je Bog vječan. Starijim preporučujem da prime srcu neke savjete.

            Starije osobe ne smiju jednostavno zatvoriti oči pred činjenicom i smatrati da su još uvijek mladi. Neka ne zavide mladim ljudima na njihovoj mladosti i životnim uspjesima. Budite im vi ohrabrenje u životnim borbama. Neka stariji ne žale za izgubljenim oblicima života, nego neka razvijaju novi smisao za posljednji dio života. Ne valja vraćati se samo u prošlost, što i kako je bilo i kako se živjelo, nego neka gledaju u budućnost. Treba biti aktivan prema svojim mogućnostima u ostvarenju boljitka svojih obitelji, društva. Mnogi su ljudi izveli velike stvari u starosti (Sofoklo, Kant, Michelangelo, Verdi i drugi). Zato se u starosti ne smijemo prepustiti nekoj nostalgiji ili pesimizmu, obeshrabrenju i čekati samo konačni ovozemaljski tijek. Treba se okrenuti prema radu, čitanju, pisanju, rekreaciji, druženju, međusobnom pomaganju, zajedničkoj i osobnoj molitvi...

            Da razbiju strahobni osjećaj samoće, neka se vežu sa svojim bližnjima, neka im nastoje pomoći prema svojim mogućnostima. Neka produbljuju svijest o Božjoj nazočnosti - kroz molitvu i razmišljanje, slaveći Boga u misnoj žrtvi. Neka se ne zaboravlja da starost nije svršetak, nego početak, osvit života koji nikad ne prestaje. Stariji moraju odbaciti osjećaj da su beskorisni, nepoželjni, teret za druge. Nije poželjna molitva starijih ovog sadržaj: "Bože moj, daj mi smrt kako ne bih pao/la na tuđe ruke."

            Dragi moj prijatelju! Ruke tvoje djece nisu tuđe ruke. To su tvoje ruke, jer bez tvojih ruku ne bih bilo njihovih. Tvoja djeca imaju dužnost da budu vama vaša ruka, vaša noga, kad vaše ruke i noge onemoćaju. Vaša djeca trebaju biti poput anđela koji nam posuđuju svoja krila kad naša onemoćaju, kad ne mogu letjeti.

            Neka se vine molitva iz naših srdaca: Isuse, učini da nam starost ne oduzme pravo na ljubav i na društvo. Ne dopusti Isuse da sebe smatramo nevrijednima, beskorisnima nego budi s nama i prati naš korak sve do onog časa kad nas pozoveš k sebi.

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.