Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

Vrijeme za sjeme

 Slavo Antin Bago napisao je knjigu s naslovom Vrijeme za sjeme, u kojoj se nalaze dvije pripovijesti: Virska korida i Sjeme domovine. Iako će svaki čitatelj ovih pripovijesti s lakoćom ući u trag njihovih značenja, ipak je potrebno reći nekoliko riječi prije samog čina čitanja i razmišljanja o njima.

            Pripovijest Virska korida napisana je u srpnju 1989. god. i to u rodnom mjestu samoga autora Čitluku. Pisac ju je stavio u ladicu među ostale svoje spise smatrajući da treba još čekati vrijeme njezina objelodanjivanja. Možda je u pitanju piščeva svojevrsna sumnja u snagu vlastitog djela ili opći nedosluh prema književnoj snazi koja je u njoj očitovana. Svakako, priča je s drugim tekstovima našeg pisca došla u ruke prof. Stjepanu Galiću, koji je u njoj prepoznao književni damar i veliku vrijednost.

Prepisao ju je nekoliko godina kasnije i oblikovao za objelodanjivanje, ali kao da ni tada još nije bilo dostatno volje za njezinim pojavkom u našoj javnosti. Tek prošle 2000. godine kad je Stjepan Galić prihvatio pisanje monografije o župi Vir s naslovom Vir - nepresušno vrelo, Povijest župe sv. Jure u Viru (1871.-2001.), koja se nalazi u posuškom kraju i dekanatu, odakle su rodom i jedan i drugi, rodila se ideja da u tu monografiju uđe i Bagina pripovijest, koja govori o bodu bikova u Viru kao i o mnogim drugim zanimljivostima vezanima za taj kraj i za cijeli hrvatski narod. I zaista ušla je ta priča u tu knjigu i to u odjeljku Izbor iz zavičajne književnosti. Stala je uz bok velikih hrvatskih književnika iz tog kraja, kao što su fra Graga Martić, fra Ante Karačić, fra Franjo Čuturić, fra Vlado Lončar i dr. S radošću su je pročitali Virani i ostali Posušaci, a uvjereni smo da će je pročitati i mnogi drugi do kojih dopre spomenuta knjiga. Mišljenja smo da će pogotovo u ovoj knjizi biti još čitanija i da će dobiti pravo svoje mjesto u hrvatskoj prozi.

            Najbolja prigoda za čitanje ove pripovijest jest proslava Dana domovinske zahvalnosti koja se slavi 5. kolovoza u Viru večer prije svetom Misom kao što se uobičajilo i u Kninu i drugdje pa tako će biti i kod nas kako se dogovorno odlučilo, te sutradan polaganjem vijenaca na groblju pokraj spomenika žrtvama ratova iz župe sv. Jure u Viru što je čin za sebe kojim se očituje domovinska ljubav, stav prema poginulima za Domovinu i slobodu, te politička opredijeljenost. Nakon toga slijedi razdragana pučka zabava u čijem je središtu bod bikova.

            Druga pripovijest s naslovom Sjeme domovine bila je također kod spomenutog prof. Galića, a radnja ove priče seže u 1958. god. kad je komunizam bio u punom zamahu dok je pisanje pripovijesti bilo 1986. god. opet u Čitluku kod Posušja. On ju je tek pročitao i o njoj razmišljao čekajući da mu sam autor nešto rekne o tiskanju. No, možda bi to vrijeme za tiskanje trajalo još da se nije priča o Virskoj koridi pojavila u spomenutoj knjizi o župi Viru. Kad se osjetilo da je i ova pripovijest istog književnog damara, odlučeno je da se te dvije priče objelodane u zasebnoj knjizi s navedenim naslovom i s odgovarajućom kritičkom obradom i prosudbom. I upravo to sada činimo s najvećim duhovnim zadovoljstvom, ne da bismo izišli u susret piscu nego da bismo obogatili svoj narod i sve one koji vole književna djela. To što pripovijesti nisu objelodanjene u onom vremenu kad su i napisane, a to bi bilo mnogo bolje i učinkovitije, nije kriv autor. Možda je tome kriva sveopća književna klima kod nas, koja je određena izdvajanjem novca za tiskanje samo nekih književnih djela! Ima tu i drugih problema koji su vezani i za slobodu tiskanja ovakvih književnih uradaka u onodobnom društveno-političkom uređenju. Tko bi to bio sposoban i moćan tiskati knjige koje govore protiv komunizma i socijalizma, i to na ovaj način na koji govori naš pisac Bago?! Da se kojim slučajem i pojavila u tom sustavu jedna od ovih pripovijesti, autor bi bio osuđen na koju godinu zatvora, kao i izdavači i ostali priređivači. Sustav je bio u sebi vrlo jak i dosljedan. Pojavila se tek pokoja knjiga koja je u dubljem značenju bila i kritika ondašnje vlasti i društvenog uređenja, ali, očito, nije tako shvaćena, pa su pisci i izdavači dobro prošli. Danas se oni time ponose što su tiskali takve knjige u tom sustavu. Primjerice, Ranko Marinković izrekao je žestoku kritiku komunizma i socijalizma u svojoj glasovitoj Gloriji, ali se u to doba svima doimalo da je to kritika Crkve i religije a ne komunizma koji manipulira ljudima od vrha do dna piramide vlasti i ustroja društva. Danas se kaže da je to zamišljeni crkveni milje kojim se iskazala potpuna istina o društvu i ondašnjoj vlasti. Hoće li to biti baš istinito do kraja, ostaje kritičarima da razjasne. Svakako, nešto tu ima što miriše na kritiku komunizma koji je namještao žive figure da govore i rade ono što im sveopća glava naređuje. Glorija je metafora sustava a to što je upotrijebljena crkvena ambijentalnost, pokazateljem je da je bila nesloboda piščeva i svih ostalih da se upotrijebi prava društveno-politička ambijentalnost. Crkva je zbog toga patila ali je na kraju svega ostala čistom kakva je i bila bez obzira na vlastite pojedince koji su je i tada pokatkad grdili. Mogli bismo u ovom smislu govoriti i o djelima Meše Selimovića, pogotovo o njegovuDervišu i smrti kao i o Tvrđavi, koja su prošla cenzuru zahvaljujući dubljem filozofsko-teološkom promislu.

            Što je to zanimljivo u ovim dvjema pripovijestima našega pisca Slave Bage? U prvoj pripovijesti uranjamo u prošlost koja je obilježena pučkim spektaklima kao što je bod bikova i sve ono što je vezano za taj ritual. Iz te pripovijesti iskrsavaju i likovi i simboli (Sivonja i Vilaš) koji označavaju nutarnju čežnju hrvatskog naroda za svojom slobodom u svojoj državi. Sivonja i likovi uza nj pokazuju tu stvarnost, a Vilaš i nekolicina likova pokazuju nakaradnost ondašnjeg sustava u kojemu je hrvatski čovjek patio i čeznuo za slobodom. Na kraju te priče nagoviješteno je novo nadolazeće vrijeme u kojem će hrvatski narod biti slobodan i svoj na svome. Druga pripovijest govori o sjemenu domovine koje polagano zrije u tvrdoj duši i tvrdoj zemlji. Kad će ono proklijati, nikome nije poznato, ali da će proklijati u stabljiku slobode i Domovine, posve im je jasno. No, Domovine koja rađa, hrani, odijeva i odgaja svoje sinove i kćeri za velike ideale života i smisla. Dijalozi u priči nisu krležijanskog tipa da se bruse i oštre do usijanosti i tragične varnice, nego su oni u sebi puni tog naboja i tragičnosti koju svi sugovornici osjećaju i kolektivno potiskuju jer je opće okruženje drukčije i suprotno onome što oni iskonski žele i što im po pravdi i pravu pripada, a to je domovina i sloboda! Jeka tih dijaloga i njihova nutarnja nabijenost osjećajnošću i čežnjom za domovinom očitovala se u Domovinskom ratu (1991.-1995.), a nažalost danas je opet dobrano potisnuta kao da to nije sveopće dobro. Dok drugi narodi imaju to što mi želimo, nama se to isto osporava. Latinska poslovica: Idem non est idem - Isto nije isto, ovdje posve odgovara. Stoga je ova priča vrijedna i u svom sadržaju i u svom načinu pripovijedanja, i to ikavicom u našem posuškom selu. Sve je to pars pro toto - dio za cjelinu hrvatske unutarnje opravdane jeke. Dakle, i bod bikova i priča o sjemenu domovine govore o istome a na različite literarne načine. Prihvatimo ih kao svoje, a one su i sveopće ljudske priče!

free joomla templatesjoomla templates
2017  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.