Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

Susret u Emausu, roman o Stepincu i patnji hrvatskoga naroda

Uvod. Kad sam oko Uskrsa 2005. god. dobio od prof. dr. don Ante Šarića roman Neveke Nekić s naslovom Susret u Emausu sa zadatkom da ga pročitam i o njemu napišem prikaz za časopis Hrvatska misao, već sam čitao rukopis hrvatskoga vojnika Boška Dragičevića o Blaiburgu i "križnim putevima" hrvatskoga naroda, a domalo pročitao sam za godišnjak Stolačko kulturno proljeće 2005. godine ove tekstove o istoj tematici: Stanislava Vukorepa, Bleiburg i Preživjeli svjedoče (domalo je izišla opsežna knjiga s istim naslovom), dr. Zdravka Dizdara, Bleiburg i "križni putevi" Hrvata i mr. Ive Lučića, Hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, te za pastoralno-informativni list dviju hercegovačkih biskupija Crkvu na kamenu članak dr. don Tome Vukšića s naslovom Hrvatske žrtve iz Hercegovine u Drugom svjetskom ratu, a nešto prije toga istoga autora članak Prepoznavanje mogućih svetaca iz Hercegovine, koji također govori o toj problematici.

Tu su i mnogi drugi tekstovi o istoj tematici, bilo u časopisima bilo u zasebnim knjigama, kao i izvješća u povodu 60. obljetnice Bleiburga. Izvrsno se poklapalo čitanje romana kao literarnog djela s navedenim tekstovima o drugosvjetskoj ratnoj, a pogotovu toj poratnoj problematici vezanoj za hrvatski holokaust, "križne puteve" i Bleiburg, te montirana politička suđenja među kojima stvarno i simbolično mjesto zauzima i suđenje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, koji je inače glavni lik spomenutoga romana, a također se njegovo ime spominje i u nabrojanim tekstovima.

            U meni su se za vrijeme čitanja prelamali razni osjećaji: s jedne strane literarni način pisanja dovodi u stanje jakih emocija vezano za likove Ive i Alojzija, kao i ostalih likova romana, koji proživljavaju propast svoje države i katastrofe svoga naroda, a s druge strane imao sam jasne i dokumentirane tekstove (iz državnih arhiva) o slomu hrvatske države i progonu hrvatskoga naroda. Samo je u Hercegovini poginulo u poraću (manje u ratu) preko 16 tisuća Hrvata, među njima stradalo je 69 svećenika i redovnika, 7 klerika, 4 brata laika, 2 bogoslova i jedna časna sestra, a jedan je svećenik stradao od tifusa kao žrtva ratnog progona. Tko se može uživjeti u svijet toga silnoga mnoštva stradalnika koji su nevjerojatno patili putujući do Bleiburga i nazad, te neprestance strahujući kad će na njega udariti gonič ne samo bičem nego i metkom. A koliko su muke i nevolje doživjeli svi njihovi, o tome se također piše, ali to je nemoguće sve ispisati niti izreći, ta se muka može samo ćutjeti, uostalom kako je to u romanu izvrsno prikazano.

            U mom susjedstvu živjela je udovica koja je sa svojim mužem proboravila samo 4 mjeseca, ostala trudnom i rodila kćer. Muž se nikad više nije vratio, jedino što je po nekom prijatelju poslao svojoj ženi vojničku čuturicu i vojničko odličje i to prije odlaska prema Bleiburgu. To je do nje stiglo. Ona je te drage znakove sjećanja i ljubavi zakopala u zemlju prethodno omotavši čuturicu i odličje da ne bi pocrnjeli u zemlji. Kad je otpočeo Domovinski rat, onda je zamolila svoga unuka da otkopa na onome istome mjestu i to polako dok ne dođe do čuturice i odličja. Kad je njezin unuk to uradio i pohranjeno izvadio van predavši ga svojoj babi, onda mu je ona stavila djedovo odličje oko vrata i dala mu čuturicu da je koristi kao i njegov djed. Nije se udavala nego je odgojila svoju kćerku, koja se udala, rodila četvero djece koja polagano stasaju i već rađaju svoju djecu i kći spomenute udovice stječe unučiće a domalo i praunučad. I život se tako nastavlja, a tragovi nevolja koče njegov razvoj, tragovi ratova susprežu ljudski duh u njegovu uzletu prema visinama i savršenim oblicima ljudskoga postojanja. Rat sa svim svojim kobnim posljedicama u novonastaloj državi nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske, odnosno drugoj Jugoslaviji učinio je neviđene patnje hrvatskom narodu, pa i ostalim narodima.

            Roman likova. Roman Susret u Emausu ima pokretačku snagu u slici iz Emausa na kojoj je prikazan među stotinjak dječaka i dječak Ive Brizić iz Gornjeg Humca s otoka Brača sa svojim bratom Jeronimom, koji će postati svećenik benediktinac, s nadbiskupom Stepincem kad je pohodio prije Drugoga svjetskog rata Svetu Zemlju, glasoviti Emaus i franjevačku gimnaziju. Slika je zagubljena, ali je spisateljica nosi u svome pamćenju. Na motiv slike vraća se vrlo često u svome romanu, jer taj davni susret mnogo je značio i za Ivu i za Alojzija, ali i za pripovjedačicu. Naime, tu su se zagrlile dvije životne sudbine, dvije priče i postat će nerazdvojne do kraja života. "Svake noći dolaze jedan drugome u susret njih dvojica koji su zajedno proveli dane u Emausu i Lepoglavi. Uvijek se ponavlja ista slika: Alojzije polaže ruku na glavu dječaka Ive. Uvijek ta ruka pronalazi dječakovu glavu. Ta se glavica umnožava, odlazi u ono mnoštvo koje je Alojzije sreo u Emausu, dijeli onu toplinu dana i zanosa, obasjava ih isto svjetlo, ista nada. Taj sudbonosni dan u Emausu vezao je ta dva svijeta - velikoga Slugu Božjega, duhovnoga vođu cijeloga naroda, i dječaka koji će proći kroza sve tragične trenutke koje je donijelo crveno carstvo u svojih pedesetak godina. Postali su tako obojica simboli onoga puta kojim su prošli od dana Emausa do Lepoglave" (str. 192).

            Priča o Ivi jest priča o narodu, osobno slikanje, portretiranje lika Ive pokriva portret cijeloga naroda, svu njegovu sudbinu koju je doživio od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske do njezina sloma, a pogotovo kasnije kad je Drugi svjetski rat završio i kad je nastalo nezapamćeno povlačenje hrvatskog naroda i hrvatske vojske prema Bleiburgu da bi se predali savezničkim vojnim snagama i na taj način okončali miroljubivo priču o tome ratu; oni koji su nevini da se puste na slobodu a oni koji su možebitno braneći domovinu učinili bilo kakav zločin da im se pravedno sudi. No, tako nije bilo, nego dogodila se tragedija kako za hrvatski narod i vojsku, tako i za mnoge druge narode koji su bili na strani Njemačke koja je također kapitulirala i imala strašne kazne od saveznika. O tome je napisano podosta zanimljivih knjiga, a jedna je svakako posebna, i to roman Eugenija Cortija Crveni konj i drugi njegovi romani iz toga ciklusa o Drugom svjetskom ratu. Spisateljica je, dakle, u liku Ive orisala tu priču, zatim opisala je svjetovnost, zbivanja na pozornici slomljene države i štošta drugo.

            U liku Alojzija orisana je druga strana zbilje, ona moralna borba za identitet, slobodu, ravnopravnost, moralnost, svetost, duhovnost, što ne znači da svih tih elemenata nije bilo u liku Ive i još nekim opisanim likovima, a pogotovo u kolektivu hrvatskoga naroda koji se borio za svoju zavičajnost, dom, domovinu, identitet, slobodu, ravnopravnost. Te dvije vrijednosti pretaču se jedna u drugu, nadopunjuju, jedna u drugoj se ostvaruju, obistinjuju se: u Ivi kolektivna težnja naroda i sve ono dobro, moralno, čisto i sveto, a u liku Alojzija ono što je doseglo vrhunac duhovnosti, gotovo kao ostvareno Evanđelje, zasade Crkve i cjelokupne kršćanske duhovnosti. No, i u Alojziju je ostvarena težnja hrvatskoga naroda za svojom domovinom. To je pogotovo izraženo na njegovu montiranom suđenju u Zagrebu kad je Stepinac izjavio u svojoj obrani da bi bio ništarija kad ne bi prihvatio volju svoga naroda za samostalnom i slobodnom domovinom, za kojom čezne od 1102. god.

            Ta su dva lika dvije narodne veličine koje simboliziraju sav narod. S ovog gledišta promatrano ovaj bismo roman mogli okarakterizirati kao roman likova koji na pozornici vlastite domovine igraju gotovo zadanu ulogu, i to ponosno, uzdignuta čela, s ljubavlju, herojski, ustrajno, do kraja, do mučeništva. Ive je kasnije otišao u inozemstvo, a Stepinac je ostao patiti u domovini, i to do kraja, do blažene smrti 10. veljače 1960.

            Uz ova dva lika možemo povezati i još neke likove romana. Uz Ivu valja spomenuti njegova brata Nikolu koji je završio na Golom Otoku, brata Jakicu koji je prošao nevolje poratne i preminuo, Tončija koji je također bio hrabar i na pogrebu svoju majku nazvao "hrabrom Hrvaticom" koja je svu nevolju svoje obitelji nosila na svojim leđima i u svome srcu. Uza Stepinca treba vezati negativni i sporedni lik a taj je Slavko, koji je bio zadužen za trovanje kardinalovo u zatvoru. On je opet oličenje svih onih koji su bili protiv velikoga Stepinca, koji su tvorili vlast tadašnje države, jer ne bi jedan mali neznatni lik Slavko ušao u povijest da ga nisu indoktrinirali oni veći. Ovaj je lik u romanu, gledano s literarnoga stajališta, u ulozi da Stepinac naraste u još veću osobnost, jer se nije dao slomiti ničim pa ni trovanjem što je proizvelo tešku bolest. Negativni likovi samo su pomagači da se drama velikana Alojzija okonča trijumfalno. Glavni lik mora biti žrtvom, ali ne samo da je to literarna fikcija, nego ovdje je tu činjeničnost proizvela stvarnost sa svim svojim mehanizmima prisile i torture. Lik se nije dao slomiti, on je stvarnost, povijesnost. On je Alojzije Stepinac, kojega je 1998. godine Crkva proglasila blaženim, a uskoro će uslijediti i proglašenje svetim.

            Roman društva. U pozadini njihovih ispripovijedanih životnih priča buktio je Drugi svjetski rata, izgledalo je to kao neka svjetska klaonica u kojoj je čovjek ubijan nemilice, što svjedoče najnovije knjige o Bleiburgu i Križnim putevima. Bio je to opći svjetski kaos u kojem su se jedva razabirali ljudi, likovi, osobe. Ljudsko dostojanstvo je pogaženo. No, ipak taj i takav rat nije zahvatio i otrovao sve ljude. Likovi kao što su Ive i Alojzije izdigli su se iznad rata i vidjeli su jasno Boga, Božja načela, načela Crkve, zakone koji govore o pravima svih na život i zavičaj. Oni su dominirali scenom i pokušavali su učiniti sve da se stanje promijeni nabolje. Nisu bili pristrani, nego jednako kritični prema svima koji su činili zlo. U tom smislu ovi su likovi postali svijetli likovi koje će trebati u mnogočemu oponašati. Njihova životna priča djeluje na čitatelje katarzično i u naše vrijeme koje je opet bilo obilježeno ratom. Ako se ima u vidu ta ratna drama s mnoštvom poubijanih, raspršenih sa svojih ognjišta, gladnih, bosih, nemoćnih, onda se ovaj roman može nazvati i romanom društva jer opisuje nešto što se događa među ljudima, što je produkt njihove zloupotrebe slobode (sloboština), što je učinak njihovih aspiracija za nekim većim zavičajnim i domovinskim orisištem, nečim tuđim, nečim što pripada drugome i drugima... Opći je to kaos kojemu ni danas ne možemo saznati sve korijene i o čemu ne možemo imati pravu sliku i istinu, a zacijelo možemo ustvrditi da je u svu ovu ratnu dramu umiješan i Nečastivi, jer to ne može biti bez njega.

            Povijesni roman. Budući da je sve to bilo u razdoblju od 1941. do 1946. god., odnosno do preminuća Stepinčeva u Krašiću 1960., a postoje i povijesne reminescencije i na ranije događaje, onda bismo ovaj roman mogli nazvati i povijesnim romanom, jer opisuje povijesne činjenice i likove, te njihovo vladanje, snalaženje i dominiranje ratnom i povijesnom scenom. Pogotovo, mogli bismo ovaj roman nazvati povijesnim što počinje opisom slike iz Emausa od prije Drugoga svjetskog rata, zatim prati biografiju likova, pogotovo Ive i Alojzija, donosi neke zanimljive dokumente, pisma, rasprave. Ta arhivska građa, istina, protkana je literarnim opisom i nije uklopljena u priču kao što to znanstvenik uklapa u svoj prateći tekst s mnoštvom bilježaka pa koliko god je dokumentarnost u literaturi, ipak se sve doimlje kao neka izromansirana, fiktivna literarna priča iza koje je postojao neki normalni životni tijek dok se mogla sabiti u dokumente. No, nije tako. Ti dokumenti u ovome romanu napisani su nervima i krvlju, drhtavim rukama i zebnjom za tadašnjost i budućnost, ali u njima se osjeća i molitva, duh molitve, Duh Božji. Alojzijevo pismo sestri čijeg su sina maltretirali zbog njegova ujaka "zločinca" (među zločince bi ubrojen, pjeva psalmist), ili dokument o svemu što je nova vlast činila Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu u neposrednom poraću ubijajući mnoštvo svećenika držeći se one izreke "udari pastire, raspršit će se i stado", pokazuju veličinu duha koji lebdi iznad sveopće kaljuže i pokušava razriješiti istinom sve gordijske čvorove nastale tijekom rata i u poraću po "križnim putevima" što ih je prošao Ive, odnosno veliki dio naroda, kao i sam Alojzije koji je prošao montirani sudski proces i zatvor u Lepoglavi, te zatočeništvo u rodnom Krašiću, trovanje i na kraju tešku smrt.

            Papa je najglasnije progovorio u obranu nevinih žrtava uopće, a posebice u Drugom svjetskom ratu i poraću kada je proglasio blaženim mučenikom kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa. "Tada je javno pred očima cijeloga svijeta ispravio nepravdu koju su mu nanijele komunističke vlasti namještenim sudskim procesom. U njemu je na svoj način, vratio dostojanstvo i svim drugim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su poput njega bili ubijani, nepravedno osuđivani na teške zatvorske kazne...", pišu hrvatski biskupi u svome pismu u Zadru 11. listopada 2004.

            Način književnoga ostvaraja. Dva glavna lika prikazana su literarnim paralelizmom, ne in continuo, nego s prekidima ali uvijek metodom paralelizma, što je za čitatelja velika olakšica u praćenju događaja koji se kupe oko tih likova. Biografski elementi ispripovijedani su literarno, pokatkad su umješno prožeti dokumentima (pisma, izvješća, fotografije...), narodne tragedije opisane su sumarno i detaljnije u svezi s likovima koji su u povijesnoj zbilji i igri. U romanu imamo predivnih opisa Svete Zemlje, otoka Brača, drugih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dr.

            Na kraju možemo reći da se doimlje da je ovaj roman i roman društva, likova i povijesnih događaja. Mogli bismo dodati da je i roman borbe za prostor da na njemu slobodno živi narod, u ovom slučaju hrvatski, naravno i svi narodi bez obzira na broj, jer tko može zabraniti postojanje nekome čovjeku koga je Bog stvorio i tko drugoga mrzi, mrzi sebe, tko drugoga ubija, ubija sebe. Treba dati slobodu da zvona sa zavičajne crkve slobodno zvone i da se njihova jeka razliježe od Gornjeg Humca do Mirogoja, gdje počiva Ive, te do zagrebačke katedrale gdje zaslužno počiva Alojzije, a sve su sile ondašnje vlasti bile upregnute da se ne pokopa u katedrali. Nisu bili svjesni činjenice: gdje god velikan Alojzije bude pokopan, tamo će grob rasti u svijesti hrvatskoga čovjeka, i da će taj grob postati kultnim mjestom toga ucviljenoga naroda koji je stvorio svoju državu i mučio se da je spasi a onda sve to propalo početkom svibnja 1945. god., te potom za to svoje djelo bio nemilosrdno kažnjen. Žrtva je vrlo velika. No, u katedrali je ipak pokopan ovaj velikan, a srce mu je spaljeno, što je pars pro toto (dio za cjelinu) ovoga hrvatskog i katoličkog velikana. Tu će mu se uvijek hodočastiti. Sve se ovo može pročitati u ovome vrlo zanimljivom romanu.

            U zadnje vrijeme neki pokušavaju raspravljati o tzv. kontroverzama o Stepincu. No, nikakve "kontroverze" o njemu, pogotovo kad se otkriju i mnogi drugi arhivi u njegovu korist, neće moći potamniti ovaj lik. To je na svoj način vrlo dobro pokazao i ovaj neorealistički roman Nevenke Nekić.

free joomla templatesjoomla templates
2017  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.