Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

Obraćenje sv. Pavla i naše stalno obraćenje

S blagdanom sv. Petra i Pavla ove godine, 29. lipnja 2008., započela je Pavlova godina kojom Crkva obilježava dvijetisućitu obljetnicu Apostolova rođenja. Na promišljanje o ovome velikanu Crkve potiču nas papa i naš biskup, a mi opet nukamo svoje vjernike da više čitaju Sveto pismo, ito one dijelove koji nam otkrivaju lik sv. Pavla, posebice Djela apostolska i njegove poslanice, te knjige i članke o orijašu kršćanstva. Tu je svakako knjiga našega biskupa o sv. Pavlu, zatim najnovija knjiga dr. Mate Zovkića o ovome Apostolu naroda, te Holznerova knjiga Pavao i Ivesa Ivonidesa Orijaš kršćanstva. Dobio sam zadatak za našu koronu u Seonici 3. studenoga 2008. od našega dekana fra Mirka Bagarića da nešto ukratko izložim o sv. Pavlu, njegovu obraćenju i o našem trajnom obraćanju kako je predložio dekanima naš biskup Ratko Perić.

 

            Savlov poziv (Dj 9,1-18). Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.

            Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" On upita: "Tko si, Gospodine?" A on će: "Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti."

            Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio. U Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. Njemu u viđenju reče Gospodin: "Ananija!" On se odazva: "Evo me, Gospodine!" A Gospodin će mu: "Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao." Ananija odgovori: "Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje." Gospodin mu odvrati: "Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti." Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: "Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga." I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i uzevši hrane, okrijepi se.

            Savlovo propovijedanje u Damasku (Dj 9,19b). Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku, te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji. Koji ga god slušahu, izvan sebe govorahu: "Nije li ovo onaj koji je u Jeruzalemu istrebljivao sve koji Ime ovo prizivlju, pa i ovamo zato došao da ih okovane odvede pred velike svećenike?" Savao pak, sve silniji, zbunjivaše Židove koji prebivahu u Damasku dokazujući: "Ovo je Krist!" Pošto je minulo podosta vremena, odluče Židovi pogubiti ga, ali Savao dozna za njihov naum. Nadzirahu i vrata danju i noću da bi ga pogubili, ali ga učenici noću uzeše i preko zidina oprezno spustiše u košari.

            Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik.

            Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje. Govorio je i raspravljao sa Židovima grčkog jezika pa i oni snovahu pogubiti ga. Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz.

            Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha.

            Ukratko o sv. Pavlu. Pavao je rođen oko 10. god. u Tarzu, koji se nalazi u današnjoj Turskoj, a tada se nalazio u Rimskom Carstvu. Na jugu Male Azije nalazi se zemlja koja se zvala Cilicija, a glavni joj je grad bio Taraz. Pružio se pored prostrane doline što se širi između četiri tisuće metara visoke gore Taura i Sredozemnoga mora. Posred grada teče rijeka Cidanj. Osim lijepoga položaja i blagoga podneblja grad Taraz bio je glasovit i po svojoj trgovini. Nije zato čudo da se za grad Traz otimalo više naroda. God. 66. prije Isusa osvojiše ga Rimljani i učiniše glavnim gradom pokrajine Cilicije, od 1078. god. pripada Turcima. Sveto pismo Starog zavjeta pripovijeda da je patrijarh židovskoga naroda Jakov imao dvanaest sinova. Najmlađi među njima zvao se Benjamin. Od njegova su plemena potekli i Pavlovi roditelji. Poput stotine drugih Židova iseliše se iz Palestine i nastaniše se u Tarazu gdje su trgovali. I čini se da im je sreća lijepo poslužila kad su mogli kupiti rimsko građanstvo, koje se skupo plaćalo. Kupili su ga jer su tim pravom bile skopčane mnoge povlastice. Pavlovi su roditelji živjeli usred progona, ipak su točno vršili zakone i obrede židovske vjere. A Pavlova majka sigurno je bila osobito pobožna. Onoliku ljubav prema Bogu i vjeri, kakvu je Pavao pokazivao u svome životu, mogla mu je ucijepiti samo pobožna majka. Pavao se rodio nekako u isto vrijeme, kad i naš Gospodin Spasitelj, ili godinu dana kasnije. Osmoga dana poslije rođenja obrezaše sv. Pavla po židovskom običaju i nadjenuše mu ime Šaul što na i hrvatskom znači željeni, isprošeni. Mnogi misle da su izmolili Pavla molitvom i zavjetom. U ono vrijeme bio je običaj, te su mnogi Židovi imali i po dva imena. Jedno židovsko, a drugo grčko jer su Židovi izvan Palestine govorili grčki, ili opet rimsko jer su u to doba gotovo cijelim svijetom vladali Rimljani. Osim jedne sestre nije Pavao imao braće, jer o njima nikad ništa nije spomenuo. Nije se ženio već je do svoje smrti živio u djevičanstvu. Kad je čuvao haljine onih koji su kamenovali sv. Stjepana, bio je još neoženjen, i onda mu je bilo preko trideset godina. Nedugo nakon toga obratio se na kršćansku vjeru. Kad su ga Korinćani pitali, je li bolje da se čovjek oženi ili da ostane neženja, odgovara im da je svakom kršćaninu slobodno sklopiti brak, ali dodaje: ”A neoženjenima i udovicama velim: dobro im je, ako ostanu kao i ja što sam“, tj. da se ne žene i ne udaju. Sve do šeste godine stari Židovi su odgajali svoju djecu kod kuće sami. Poslije navršene šeste godine djeca su počela ići u školu.

            U Pavlovu rodnom gradu Tarzu bile su glasovite škole u kojima su učili domaći učitelji. Iako su škole u Tarzu bile na glasu, Pavao ih nije polazio, jer su bile poganske. Pavlovi su, naime, roditelji pripadali onim Židovima koji su se i usred poganske zemlje strogo držali Mojsijeva zakona i židovskih običaja. Kao što je i danas, tako su se i u staro vrijeme dijelili Židovi u slobodnije i stroge. Strogi zatvaraju svoje dućane u petak uvečer, ne jedu meso od životinje koju nije zaklao njihov čovjek i žile izrezao, a svinjetine ne bi se ni okusili. Slobodniji pak Židovi zatvaraju svoje prodavaonice samo na najveće svetkovine i jedu meso od svake životinje. Pavao je, dakle, polazio školu koju je uzdržavala židovska općina i u kojoj je poučavao židovski učitelj. Pavlovi roditelji odlučili su poslati sina i na više škole, ali je ipak morao prije izučiti zanat. To nam se može činiti čudno, ali u ono vrijeme držalo se to ne za sramotu, nego za čast. Dobro su računali stari: ako te danas ne prehrani knjiga, zaradit ćeš rukama svagdašnji kruh. “Otac, koji ne uči sina kakvome zanatu, zavodi ga na krađu”, glasila je židovska rečenica. Učenje zanata u očima Židova najbolji je lijek protiv grijeha. Prvim su jačali duševne sile, drugim tjelesne, a jedno i drugo čuvalo ih je od lijenosti. Tegoban ručni rad naučio ih je da budu s malim zadovoljni. Pavao je završio šatorarski zanat i od toga je živio da ne bi nikome bio na teret. Znao je on obilovati i oskudijevati, a sa svojim suradnicima prikupljao je i milodare te razvijao karitativnu djelatnost Crkve.

            Sv. Pavao proživio je mladost u velikim gradovima: Tarzu i kasnije u Jeruzalemu. Zato je najradije propovijedao vjeru u najvećim gradovima tadašnjega svijeta: u Antiohiji, Efezu, Korintu i Rimu. Kako je to bio dječak bistra oka, duboko mu se usjeklo u dušu sve što se događalo u velikom gradu Tarzu. Poput Isusa, koji je tumačio duboke istine kršćanske vjere poredbama o sijaču, zrnu gorušičinu, pastiru i ovcama, čokotu i lozi, tumači sv. Pavao nauk Isusov usporedbama iz života velikih gradova, zatim iz poljodjelstva, zanatstva i športa. Pavao je ljubio svoj rodni grad Taraz, ali je u njemu bio kao tuđinac. Njegovi roditelji su poradi zarade ostavili svoju domovinu, ali je nisu zaboravili. Pavlovi roditelji odlučiše da im sin bude rabin. Kao rabin vršit će u hramu službu Božju i moliti se za svoj narod. Kad je navršio četrnaestu godinu, poslaše ga u Jeruzalem u više škole da prouči Mojsijev zakon. U tom svetom gradu ostao je nekoliko godina i proživio svoju mladost. Danas države dižu više škole i plaćaju učitelje koji u njima predaju. U Pavlovo vrijeme nije bilo tako. Učitelj je otvorio školu na svoju ruku, a plaćali su ga učenici. Kod takvoga jednog učitelja upisao se i sv. Pavao. Ime mu je Gamalijel, a bio je poznat po učenosti, razboritosti i blagosti. Učitelja Gamalijela jednako hvale i Židovi i kršćani. Židovi su ga zvali slava zakona, tj. slavni tumač židovskoga zakona. A Sveto pismo kaže za njega da je bio učitelj zakona koga je sav narod poštivao. Svoju razboritost i blagost spram kršćanima lijepo je pokazao u Velikom židovskom vijeću. U Gamalijelovoj školi naučio je Pavao mnogo toga što mu je u cijelome životu bilo od velike koristi. Proučio je Sveto pismo tako dobro, te se kasnije služio njime kao da čita iz knjige. Naučio je najvećim dijelom koji je pravi smisao Svetoga pisma i kako ga treba drugima tumačiti. Slušao je što je sve njegov narod doživio i čemu su se Židovi nadali od Mesije kad dođe. Kod Gamalijela nije Pavao samo glavu napunio znanjem, već je naučio i srce svoje očuvati čistim. U to najpogibeljnije vrijeme znao ga je Gamalijel očuvati od stranputica i svrnuti na kreposti i ćudoređa. U Tarzu je ostao sve do 34. god. te se tako dogodilo da Isusa, dok je boravio na ovoj zemlji, nije ni vidio.

            Pohodio je Jeruzalem tri godine nakon obraćenja, što egzegeti tumače u razdoblju od godinu i pol do tri godine. Kršćani su prema njemu bili skeptični pa ga je trebalo uvesti u zajednicu i dokazati da je on novi čovjek. Tu ulogu odigrao je sv. Barnaba. U Jeruzalemu se susreo sa sv. Petrom, apostolskim prvakom. U Djelima apostolskim opisana su njegova tri misionarska putovanja: prvo od proljeća 45. do proljeća 49.; drugo od jeseni 49. do jeseni 52. i treće od proljeća 53. do proljeća 58.

            Prvo mjesto susreta sv. Pavla i sv. Petra bio je Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Bilo je to zimi 36. god. poslije Stjepanova mučeništva u jesen iste godine. Nakon toga proveo je tri godine u Arabiji. "Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana" (Gal 1,18). Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: "Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: "Pavao, apostol Isusa Krista." Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskoga ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: "Ništa bez Petra! Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je proputovao Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i među njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje "apostola i starješina sa svom Crkvom" (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru "nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar" (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. "Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spašeni, jednako kao i oni, tj. pogani, milošću Gospodina Isusa" (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši to, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.

            Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: "A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. 'Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski’?" (Gal 2,11-14). "Da je Petar s Pavlom bio bitno istoga mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz 'Jakovljeve okoline' on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo među dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je - i kod jednoga i kod drugoga - osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi" (Ernest Schmitt). Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općega dobra nego do osobnoga, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati.

            Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do 130. god. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem pohodi. No, po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetim apostolskim prvacima.

            Progon kršćana. Razapevši Isusa, mislili su Židovi da su njegov nauk i njegove pristaše raspršili. Već pedeseti dan poslije Isusova uskrsnuća primilo je tri tisuće Židova kršćansku vjeru. A kad je kasnije Petar kod vrata hrama izliječio čovjeka hroma od majčine utrobe, porastao je broj kršćana na pet tisuća. U to se vrijeme Pavao vratio iz Tarza u Jeruzalem, i saznao da se pojavila nova vjera koja uči da je obećani Mesija već došao. Pavao je zamrzio novu vjeru i svakoga Židova koji ju primi smatrao je izdajicom izabranoga naroda i odmetnikom od pravoga Boga koga treba prisiliti da se povrati židovstvu. Prvi su se kršćani u Jeruzalemu voljeli i poštivali tako da su i zemaljska dobra dijelili među sobom. Nijedan nije govorio za svoje imanje da je njegovo, nego im je sve bilo zajedničko. Kad bi koji prodao njivu ili svoju kuću, donio je utrženi novac apostolima. Oni su ga pohranili u zajedničku blagajnu iz koje se davalo svakom kršćaninu što je trebao. Ova je praksa gotovo neponovljiva ali je poticajna na razmišljanje o uvijek novim modelima ne samo duhovnoga nego i materijalnoga zajedništva u Crkvi.

            Smrt Stjepanova, progon Židova i bijes Pavlov mnogo je pridonio, te se nauk Isusov raširio gdje inače ne bi došao tako brzo. Pavlova zaslijepljenost nije se zadovoljila time što su kršćani protjerani iz Jeruzalema. Zalazio je u okolinu jeruzalemsku i u daljnje gradove da uguši tu, kako je mislio, krivu vjeru.

            Pavlovo obraćenje. Damask kamo se bio uputio sv. Pavao, jedan je od najljepših gradova na svijetu. Bogatstvo i krasota Damska leži u njegovim vrtovima. Sedam se trgovačkih cesta sastajalo u Damasku s istoka i zapada. Kad sunce zađe, cijeli grad kao da je obamro. Zanatlije i trgovci zatvaraju prodavaonice i odlaze u svoje kuće. Kad je Pavao polazio u Damask, stanovali su u njemu pogani i Židovi.

            Kad je patrijarh Jakov na smrtnoj postelji blagoslovio svoje sinove, reče najmlađemu “Benjamin je vuk grabežljivi, koji jede lavove, a večerom dijeli plijen.” Kažu sveti oci da se ovo proroštvo ispunilo od riječi do riječi na sv. Pavlu koji je bio potomak Benjaminov. Kad se Pavao približavao Damasku, najednom ga obasja svjetlost (i njegove pratioce), svjetlost jača od sunčanoga sjaja. Bila je to svjetlost nebeske slave u kojoj Isus kraljuje. Bijaše to milost Božja koja se može osjetiti u dubini svijesti i savjesti. To je ono što prodire do iskona i ječi u ljudskom biću kao velebni zov na obraćenje, na metanoju, promjenu životnoga stila, načina i ponašanja. Od silnoga straha padoše svi ničice na zemlju. Pavao začuje na židovskom jeziku riječi: “Savle, Savle zašto me progoniš?” Pavao je progonio Isusove vjernike, pa su muke što su ih trpjeli kršćani poradi Isusa, boljele i samoga Isusa. Tako govori dobrota sa zlobom, ljubav s mržnjom, nebeski Isus sa svojim najvećim neprijateljem Pavlom. Zato Pavao zapita dršćući: ”Tko si ti, Gospodine?” A Isus mu odgovori: ”Ja sam Isus koga ti progoniš.” Pavao je skrušen i ponizan te je bio pripravan pokoriti se i stupiti u službu onoga koga je dosada progonio, te je rekao: “Gospodine, što hoćeš da činim?” A dobri Spasitelj, koji je pripravan da svakoga primi koji se od srca kaje, odgovori: ”Ustani i uđi u grad, pa će ti se kazati što ti trebaš činiti.

            Kad je Pavao ustao izvršiti Isusove riječi, bio je slijep. To je sljepilo očiju, koje je pripravilo put do vida duha, duše, srca i uma. Uzalud je nastojao otvoriti oči koje kao da nisu htjele gledati ovaj svijet, jer su ugledale sjaj nebeski, jer je duh progledao. Mjesto gdje se Pavao obratio udaljeno je deset sati hoda od gradskih bedema.

            “Taj je, dakle, Isus, koga su Židovi propeli”, razmišljao je Pavao, “uistinu uskrsnuo jer se meni ukazao i sa mnom razgovarao. I valjda je pravi Bog jer nijedan čovjek ne može se probuditi od mrtvih po svojoj moći. Svojim uskrsnućem potvrdio je što je za života rekao de je pravi Sin Božji i da je Židovima obećani Mesija. Židovi su, dakle, ili okorjeli ili zaslijepljeni, kad neće da ga priznaju za Mesiju i prime njegovu vjeru. A živa je istina ono što kršćani vjeruju i uče.” Pavao je uzdigao ruke i dušu prema nebu, s kojeg mu se Isus ukazao, da jecajući kaže: ”Isuse, vjerujem da si pravi Sin Božji. Ne mogu ti dosta zahvaliti, što si meni nevrijednu dao da upoznam pravu vjeru, pa me tako izliječio od zaslijepljenosti uma i srca i obratio na pravi put spasa. Ufam se u dobrotu Tvoju da ćeš mi oprostiti što sam progonio vjerne Tvoje. A ja Ti obećavam da ću živjeti samo za to da Židove i pogane privedem vjeri Tvojoj. Za tebe i Tvoju vjeru živjet ću i umrijeti.”

            Ananija je bio pobožan čovjek kojemu je Gospodin, kad je ovaj molio, rekao: ”Ananija, ustani i idi u ulicu koja se zove Ravna i potraži u kuću Judinoj Taržanina po imenu Savao, jer se on meni moli.” Nakon toga pođe Ananije u kuću koju mu je Gospodin označio, nađe Savla i reče mu: ”Savle, brate, Gospodin Isus, koji ti se javio na putu kojim si išao, posla me da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.” Ananija dalje nastavi: ”Bog otaca naših odabra te da upoznaš volju njegovu i da vidiš Isusa koga su Židovi osudili kao zločinca, a koji je bio pravedniji od svih, i da čuješ glas iz usta njegovih. Učinio je to zato da propovijedaš svim ljudima što si vidio i čuo. I što sad oklijevaš? Ustani i krsti se i operi se od grijeha svojih.

            Koliko li je snaga Kristove proslavljene osobe!? Dovoljno je bilo da objavi Pavlu: “Ja sam Isus“ i bogata trogodišnja škola koju su učenici prošli sa svojim Učiteljem od Galileje kroz brojne pouke, čudesa i zajednički život, slila se u blagoslovljeni susret. Tri dana Pavao će podnositi mrak. Tri dana provest će u postu i pokori (Dj 9,9). Isus ga izgleda odmah otajstveno pridružuje svojem pashalnom trodnevlju u kojem je raspet, umro i pokopan, sišao nad pakao da treći dan uskrsne. Kad Pavao poslije kršćane promatra kao suukopane s Kristom (Rim 6,4), možda se prisjeća upravo ovoga svojeg prvog iskustva.

            Pavao je osobno vidio, kako Pismo svjedoči. Pratioci nisu nikoga vidjeli (Dj 9,7). Poslije će sažeto ustvrditi da je vidio Isusa (1 Kor 9,1). Također će opetovano svjedočiti da je objavom primio evanđelje (Gal 1,12; Ef 3,3). Novo poslanje koje svom gorljivošću Pavao preuzima vuče korijen iz toga istog događaja, premda Pavao spominje i druga viđenja i objave koje ne želi isticati (2 Kor 12,1). Otvoreno priznaje da ga je Krist postavio za apostola (Gal 1,1) te mu tako pripada naslov koji izvorno obilježava dvanaestoricu Isusovih izabranika.

            Kao kod Abrahama (Post 22), Mojsija (Izl 3) i Samuela (1 Sam 3), staro ime Savao dvaput je zazvonilo (Dj 9,4; 22,7; 26,14). Kad se u Svetom pismu kod poziva nečije ime ponavlja, to označava dubok zahvat Božji u nečiji život i korjenitu promjenu. Kod Pavla to je očito. Neće više nositi ime prvoga kralja Šaula, svoga glasovitog suplemenika, koji se usprotivio Bogu i progonio Davida. Jakov postade Izrael (Post 32,29; 35,10) kako bi postalo jasno da će se “Bog boriti“. Šimun postaje Kefa (Iv 1,42) zato da podsjeća na čvrstu stijenu na kojoj treba graditi kuću. Tako i Savao postaje Pavao.

            Ista revnost, isti posluh i isti žar ostaju. Dovoljna je jedna Kristova riječ i Pavao kreće u novi život. Pavao nije pripadao krugu učenika Isusovih. Nije bio uz Učitelja za njegova zemaljskog života i po tome je blizak vjernicima tijekom stoljeća koji ne vidješe, a vjeruju - sve do nas danas. U prvom Pavlovu susretu s Kristom nastat će tolik preokret da nam upravo Pavao ostavlja najstariji dokument o Isusovu uskrsnuću i o Euharistiji. Najviše će mjesta obići propovijedajući. Dobri poznavatelj Pisama pristupa im na posve nov način. Pišući o Kristovu uskrsnuću upravo će u Pismima naći vjerodostojno obrazloženje: “Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima“ (1 Kor 15,3s).

            U Kristu Pavao dobiva novi životni prostor. Zato će sve Kristove vjerne gledati kao one koji su “u Kristu“. Što će Crkva poslije prepoznati u otajstvu Kristova Srca već je Pavao označio: U Kristu - unutar Kristove osobe punina je Božje milosti koja daje novi život kršćanima. Promjena kroz koju Pavao prolazi tolika je da će proročku čežnju za novim stvorenjem s kojom završava cijelo Sveto pismo proglasiti ostvarenom: “Tko je u Kristu, nov je stvor“ (2 Kor 5,17). Ne možemo u toj definiciji ne prepoznati i samoga Pavla koji zbog Isusa sve dosadašnje, očito brojne uspjehe i postignuća smatra promašajima (Fil 3,7). Zakon koji je nosio Božji narod sve tamo od izlaska iz kuće ropstva proglasit će “starim zavjetom“ (2 Kor 3,14). Nakon obraćenja Pavao vidi samo onu pravednost koja dolazi od vjere u Krista i koju sam Bog poklanja (Fil 3,9). Obrat je očit i poznat. Kršćanske zajednice znaju da je Pavao prije bio progonitelj, a sada je predani pobornik vjere u Krista (Gal 1,22). One koje je htio zatrijeti, sada naziva braćom, za njega oni su sveti.

            Nove težnje iz temelja vuku Pavla i daju nov smjer njegovu životu. Isusa, koga je prije progonio, sada želi spoznati i steći. I opet žurno ide naprijed, ali sada zato da dođe do Krista i do savršene snage njegova uskrsnuća (Fil 3,8.12).

            Pavao - svjedok i apostol Isusa Krista. Kršćanski život prema Pavlu bitno je obilježen Duhom. Duh Sveti je temelj nove kršćanske egzistencije, on je prostor slobode koju je krist omogućio (usp.Gal 5,1) zato su u Pavla sinonimni izrazi "biti u Kristu" i "biti u Duhu". Duh je kriterij raspoznavanja pripadnosti Kristu: "Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov" (Rim 8,9). Pavlu je vrlo važno naglasiti da je to Kristov Duh koji nastavlja njegovo djelo spasenja (Rim 8,3s), pa on čak može reći: "Gospodin je Duh!" (2 Kor 3,17) - Gospodin je u svojoj zajednici nazočan po svome Duhu! Pored te naglašene kristološke utemeljenosti stvarnosti Duha, apostolu je jednako tako važna i eklezijelna dimenzija te stvarnosti. Duh ne stvara samo odnos pojedinca i Gospodina, već i pojedinca međusobno: "Uistinu, mi smo svi - bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodnjaci - kršteni jednim Duhom u jednom tijelu. I svi smo napojeni jednim Duhom" (1 Kor 12,13). Prema tome, zajednica nije samo skup pojedinaca koji svaki za sebe vjeruje i ima iskustvo Duha, već Duh Sveti po naravi svoga djelovanja od samog početka stvara jedinstvo i zajedništvo. Pavao koristi Grčki pojam ekklesia tou theou, "Crkva Božja", jednako i za pojedinu kršćansku zajednicu kao i za cijelu Crkvu. On kad piše pojedinoj zajednici, uvijek misli na cijelu Crkvu (npr. 1 Kor 1,2). Prema Pavlu, onaj tko zazivlje ime Gospodina našega Isusa Krista, a to je moguće samo u Duhu Svetom (1 Kor 12,3), pripada Crkvi i čini Crkvu. Dakle, Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista, koje Duh Sveti okuplja i povezuje u jedno. Crkva prema Pavlu, ali to vrijedi i za cijeli NZ, jest zajednica Božjega naroda posljednjih vremena, okupljena iz Židova i pogana i otvorena svim narodima. Ona je začeta u Isusovu naviještanju i djelovanju, rođena je u njegovoj žrtvi na križu, a pojavila se u javnosti izlijevanjem njegova obećanog Duha. (Iz knjige Ivana Dugandžića, Pavao - svjedok i apostol Isusa Krista, KS, Zagreb 2002.).

            Naše obraćenje. Ovo je zaista potresan događaj koji se odigrao pred Damaskom. Pavlova svijest i savjest su do dna potresene, rastresene, uzbuđene, milošću Božjom natopljene. Istina, on je nakratko oslijepio vidom, ali je progledao srcem i umom. U njemu se dogodio zaokret koji može izvesti samo Bog koji je u Savlu vidio Pavla koji propovijeda njegovo ime diljem ondašnjega svijeta, ito neustrašivo. Bog je ovo svoje djelo obraćenja učinio po sv. Stjepanu. Dopustio je da on bude kamenovan a ustrajan je ostao do zadnjega daha, a Savla je tu postavio kao svojevrsnoga svjedoka koji je trebao upiti u svoju dušu i srce, u svoj um i razum tu silnu energiju Stjepanove vjere i hrabrosti. O tome je mnogo razmišljao, sve do Damaska. Mislio je: Krv se ne prolijeva za niske ideale, za neistine i laži. Krist nije bio razapet bezrazložno a pripustio se toj žrtvi koja postaje spasiteljska. Tu istinu o Kristu propovijedao je Stjepan. Njegov dugi govor prije smaknuća nadahnuo je i Savla. O svemu tome Savao je promišljao, mozgao i najednom dogodio se zaokret u njegovu životu: od progonitelja kršćana postaje vatreni propovjednik Isusa iz Nazareta, koji je propovijedao Radosnu vijest i za nju položio svoj život a zatim uskrsnuo, ukazao se Kefi a potom se ukazao i Pavlu, najmanjemu među apostolima, kako sam svjedoči. Trebao se roditi Stjepan, posvjedočiti Krista junačkom smrću ito pred buntovnim Savlom da bi se rodio Pavao, orijaš kršćanstva. Bog svoja djela izvodi po ljudima, po svjedocima koji su odlučni darovati svoj život za istinu.

            Dobro je da smo u Pavlovoj godini, jer imamo prigodu čitati i promišljati o sv. Pavlu na temelju Djela apostolskih i njegovih poslanica, a pogotovo na temelju bogate literature o ovome velikom Božjem apostolu. Nama je poseban zadatak da promislimo ovom zgodom i o sebi samima, o svome odnosu prema Isusu Kristu, jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, o svome kršćanskom i katoličkom identitetu, o svome moralnom stavu prema sebi, drugima, svijetu u kojem jesmo i samome Bogu. Moramo se upitati i za svoje obraćenje kad o tome pojmu mnogo znamo iz Biblije i crkvene tradicije, kad o tome vrlo često propovijedamo svojim vjernicima, vjeroučenicima i dr.

            Obraćenje je trajni zadatak svakoga pojedinoga vjernika, svećenika, redovnika, redovnice. Nije to događaj koji se zbio jednom zauvijek. On je i kod Pavla imao početak pred Damaskom, ali se nastavio sve do kraja životne trke kad je mogao reći da je trku završio sačuvavši poklad vjere. Mi smo u opasnosti da zbog mnoštva informacija s kojima se družimo svakoga dana izgubimo osjećaj vlastitoga identiteta, kako kršćanskoga, katoličkoga, svećeničkoga, redovničkoga tako i sveukupno ljudskoga. Stoga je i nama potrebno svakodnevno duhovno naprezanje i druženje s milošću Božjom kako bismo podržavali žar vjere i snagu obraćenosti u sebi ili pak da bismo trajno činili zaokret prema Gospodinu i ničemu drugome. Nama je nužna milost u dnu našega bića da nas posve zahvati i da nam ne da mira u smislu duhovnoga rasta i hoda skupa s našim vjernicima i međusobno. Nema toga interesa u ovome svijetu koji bi nas učinio mlakima, indiferentnima, pasivnima u pastoralu i stremljenju prema uzvišenom idealu koji je lebdio neprestance pred Pavlovim ozdravljenim očima i pročišćenom sviješću. Nama nekada može biti važnije nešto strogo zemaljsko i ljudsko, a ono nebesko činimo inercijom svoga statusa, svećenika i redovnika, katolika, što se može vrlo dobro očitovati u konkretnim životnim uvjetima i raznim okolnostima. To je zabluda koju nam može razbiti primjer sv. Pavla. Krist i Crkva iznad svega.

 

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.