Svećenik i Euharistija - za život drugih

Razmišljanje o svećeništvu i Euharistiji u povodu Godine svećeništva s oslonom na djelo Columba Marmiona s naslovom Krist - život duše, Verbum, Split, 2008.

 

Nakon Godine sv. Pavla - Svećenička godina. Od prošlogodišnje svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i sv. Pavla pa do ovogodišnje iste svetkovine trajala je Godina sv. Pavla.[1] Tijekom te godine bili smo zaokupljeni životom i djelom ovoga apostolskog velikana. O njemu je izgovoreno mnogo propovijedi i nagovora, održano korona i predavanja, napisano mnoštvo raznovrsnih članaka u našim tiskovinama i objelodanjeno u ostalim medijima. Napisane su i objavljene knjige u kojima su donesene mnoge nove spoznaje o njegovu djelovanju.[2] Oni koji su mogli, sudjelovali su u kojem hodočašću Stopama Apostola naroda po Grčkoj i drugdje kuda je hodio ovaj veliki misionar, svjestan da je posve poistovjećen s Kristom te na taj način vršio njegovu misiju i zapovijed.[3]

“A ovo sve dolazi od Boga koji nas je po Kristu pomirio sa sobom i povjerio nam službu pomirenja, kao što je sigurno da Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom, koji nije uračunao ljudima njihovih prekršaja i koji je stavio u nas riječ pomirenja. Prema tome, mi vršimoposlaničku službu u ime Krista - kao da Bog opominje po nama“ (2 Kor 5,18-20). Sintagme “službu pomirenja“ i “poslaničku službu u ime Krista“ posebno valja istaknuti, kao što je potrebno uputiti na širi kontekst u istoj poslanici, gdje Apostol govori o sebi i svojim suradnicima kao “Kristovim službenicima“ (2 Kor 6, 4). Kako je lijepo nakon ovoga navoda prijeći domalo u razmišljanje o svećeništvu, koje je veliki Božji dar svome narodu, kao i o Euharistiji koju svećenik tvori u osobi Isusa Krista, a koja služi između ostaloga, da to odmah reknemo, za navješćivanje smrti Gospodnje dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11,26).

Nakon što smo upili u svoja srca one spoznaje sv. Pavla iz njegovih poslanica i iz Djela apostolskih, kao i mnoge činjenice o sv. Pavlu, od ovogodišnje svetkovine Presvetoga Srca Isusova 19. lipnja 2009., pa do iste svetkovine dogodine, razmatrat ćemo sve istine u svezi s apostolstvom i svećeništvom. Naravno, ne samo sv. Pavla koji je pozvan u apostolsku službu na poseban način, i to nakon Kristova uzašašća na nebo, nego i o ostalim apostolima, stupovima Crkve kojima je Krist dao da njegovo svećeništvo njima darovano i u njih utkano prenose polaganjem ruku na dostojne odabranike Duha Svetoga i Crkve Božje.

Sakrament svetoga reda. Kad otpočinjemo razmišljanje o sakramentu svetoga reda, onda odlazimo mislima u vrijeme i prostor djelovanja Isusa Krista, Druge Božanske Osobe, koja je pravi Bog i pravi čovjek s dvije naravi, božanskom i ljudskom, u jednoj jedincatoj osobi, božanskoj. On je oko sebe okupio skupinu od 12 apostola, Dvanaestoricu ljudi iz ondašnjega naroda koji je obitavao u Svetoj Zemlji, Kristovoj domovini (usp. Mt 10,1-4; Mk 3,13-19; Lk 6,12-16). Nazvao ih je apostolima, što znači poslanicima. Dao im je ovlasti što ih je i on vršio, tj. propovijedanje Evanđelja, Radosne vijesti svim narodima svijeta, dijeljenja sakramenata što ih je Krist ustanovio i obavljao, posebice slavljenja presvete Euharistije što ju je ustanovio na Veliki četvrtak skupa sa sakramentom svetoga reda. On je rekao svojim apostolima: Ovo činite meni na spomen! (Lk 22,17-20). Ne bi oni ništa mogli učiniti u ovome golemom apostolskom poslu da nisu dobili tu milost, vlast i darove. Moramo stalno imati na umu da je Isus njima dao trajno dio svoga vrhovnoga svećeništva[4] kako bi mogli sami biti nešto novo u Kristu, te da bi bili sposobni i opunomoćeni krštavati, potvrđivati ili dijeliti darove Duha Svetoga, vidati duševne i tjelesne rane bolesnima, sudjelovati za vrijeme vjenčanja mladenaca, prenositi svećeništvo na druge odabranike, slaviti Euharistiju, tj. uprisutnjivati Krista po riječima pretvorbe, što je glavni dio mise, u kruhu i vinu,[5] tim darovima Božje darežljivosti i ljudske radinosti. Euharistija je, naglasimo to odmah, središnji sakrament oko koje se događaju i ostvaruju svi ostali sakramenti. U Euharistiji je živi i osobni Isus, dok se u drugim sakramentima daje samo milost, dar. Ona najbolje određuje apostola koji snagom Kristovom i u Kristovoj osobi (in persona Christi) tvori Euharistiju, čiji darovi i znakovi sveukupne ljudske povijesti i uljudbe[6] postaju Tijelo i Krv Isusa Krista, što ga blaguju najprije oni sami a potom svi dostojni vjernici.[7]

Oni, primajući sakramente, neke jednom zauvijek, a neke češće, a posebice pričešćujući se Tijelom Kristovim i Krvlju Kristovom duhovno rastu u Kristu do one potrebne „mjere uzrasta punine Kristove“ o kojoj govori sv. Pavao (Ef 4,13). “Euharistija je drugo, ali moćnije sredstvo. U molitvi Bog nam daje svoje darove pod određenim uvjetima. U sakramentu Euharistije sam se Krist daje nama. Euharistija je zapravo sakrament sjedinjenja koji u nama hrani i uzdržava božanski život. O njoj je mogao naš Gospodin na poseban način reći: 'Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju' (Iv 10,10).“[8]

Svi mi krštenici imamo opće svećeništvo,[9] što proizlazi iz mnogih činjenica a napose iz ove rečenice iz Prve Petrove poslanice. “A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svome“ (1 Pt 2,9). Međutim, ono što imaju apostoli i što prenose ređenjem odabranika nemaju svi vjernici. Ovo je ministerijalno svećeništvo što je u službi naroda Božjega, zajednice vjernika koja se zove Crkva. Ono ima tri stupnja: đakonatprezbiterat i biskupstvo. Prije nego predstavimo ova tri stupnja jednoga svetoga reda, recimo ono najvažnije o samome pojmu reda.

Red/ovi latinski se kaže ordines, a grčki taxeis, a ordinatio znači uključivanje u neki red. Tako imamo sakrament svetoga reda s tri stupnja: biskupski red (ordo episcoporum), prezbiterski ili svećenički red (ordo presbyterorum), đakonski red (ordo diaconorum). Postoje i pojedine crkvene skupine, udruge, zajednice koje imaju u nazivu red, odatle redovnik, tako npr. dominikanski red, franjevački red, karmelićanski red, isusovački red, ali to nije na onoj istoj dogmatskoj razini kao sakrament svetoga reda. Kao što kršteni vjernici sa svom svojom sakramentalnom i crkvenom praksom ulaze nakon duhovne i teološke formacije, a posebno poslije životne prakse, u pojedine sakramentalne redove: najprije u đakonat, zatim u prezbiterat i potom pojedinci u biskupstvo, tako i redovnici koji steknu sve obrazovne uvjete primaju najprije đakonat, zatim prezbiterat a pojedinci i biskupstvo, a u konačnici uvijek će netko doći u potrebnome trenutku po Duhu Svetom i na čelo Crkve u ulozi pape (papas - otac).

Đakonat - sveti red služenja. Riječ đakonat ima korijen u grčkome jeziku a nositelj te službe jest đakon, diakonos. Kada se to prevede na hrvatski jezik, onda ta riječ đakonat znači sveti red služenja, a đakon je osoba koja služi za vrijeme mise, ito za vrijeme službe riječi i pričesti, zatim može obaviti čin krštenja, sudjelovati u vjenčanju, služi u karitativnim i drugim poslovima Crkve, poslužuje bolesne i nemoćne, služi predmoleći neke pobožnosti i molitve, obavljajući sprovod, poučavajući vjeronauk, katehizirajući sve uzraste vjernika. Sveti red đakonata oženjenim i neoženjenim muškarcima jedino podjeljuje biskup.

Đakonat je nastao u Pracrkvi što ju opisuju Djela apostolska. “Stoga, braćo, izaberite između vas sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti, da ih postavimo za tu dužnost... Njih oni postaviše pred apostole, a ovi moleći položiše na njih ruke“ (Dj 6,3.6).

Prezbiterat - sveti red svećeništva. Riječ prezbiterat također je grčkoga podrijetla, a onaj tko je primio prezbiterat polaganjem biskupovih ruku i molitvama, taj se zove prezbiter. Mi hrvatskim jezikom prezbiterat nazivamo sveti red svećeništva, a prezbiter je izvorno prevedenostarješina, međutim, kod nas je uvriježena riječ svećenik. Svećenik je onaj koji vjernički puk u zajednici s cijelom Katoličkom Crkvom na čelu s Papom i mjesnim biskupom posvećuje dijeljenjem svetih tajni, sakramenata, koji ga uvodi u sve oblike duhovnosti i života u Kristu, zatim poučava ga temeljnim načelima života u Bogu i u Crkvi, koja je jedna, sveta, katolička i apostolska.

Jedna od najvažnijih zadaća svećenika, po kojoj je on poseban, uzvišen, častan jest predsjedanje slavljenju svete Mise ili Euharistije. To je nekrvna žrtva Novoga Zavjeta koju je ustanovio Isus Krist na Veliki četvrtak skupa sa svetim redom što su ga primili apostoli, a preko apostola svećenici i đakoni.[10] Misa je namijenjena za sve žive i mrtve te za sve nakane što ih imaju svećenik i svi nazočni i odsutni vjernici.[11] Ona je i čin oproštenja naših grijeha, s tim da se prethodno vjernici ispovjede i savršeno pokaju, prije mise i na samom početku mise, u pokajničkom činu: “Kad nas snađe potištenost od pomisli na svoje grijehe i kad tražimo načina kako popraviti svoje uvrjede i kako što potpunije zadovoljiti Božjoj pravdi, da bi nam se oprostile kazne za grijehe, ne možemo naći uspješnijega ni sigurnijega sredstva nego što je to misa. Poslušajte što kaže Tridentski koncil: Bog umilostivljen prikazivanjem mise podjeljuje milost i dar pokore te otpušta zločine i grijehe, čak i strašne (DS, 1743).“[12]

Misa dolazi do latinske riječi koja znači poslanje, pa prema tome mi smo kršćani, sudionici misnoga slavlja i poglavito pretvorbe i pričesti, pozvani na Misu da bismo bili poslani u ovaj svijet, počevši od svoje obitelji, preko župne zajednice, seoske i svekolike druge, gdje bismo trebali posvjedočiti Kristovu pretvorbu, preobrazbu[13] i njegovu ljubav da svima bude dobro ovdje i sada, u skladu s Božjim zapovijedima, te da dospijemo u nebo. Misu mi nazivamo i Euharistija,[14] što znači čin zahvaljivanja Bogu za sve darove i dobročinstva u ovome našem prolaznom životu, a posebno mu zahvaljujemo na darovima što se pretvaraju u Kristovo Tijelo i Kristovu Krv, što je najveći znak Božje ljubavi prema nama putnicima, koji se hranimo Kristom pod prilikama kruha i vina, tj. pričešćujemo se Presvetim Tijelom Kristovim i Krvlju Kristovom,[15] kako bismo mogli putovati i dospjeti u vječnu domovinu poistovjećeni s Kristom pod prilikama kruha i vina.[16]

Evo što kaže u svojoj knjizi Krist - život duše spomenuti bl. Columba Marmion: “Ovo je predmet koji ljudska riječ ne može iskazati. Čak i onaj svećenik koji od euharistije čini središte i sunce svoga života, nemoćan je riječima izraziti čudesa koja je ljubav Isusa Krista tu nagomilala. Sve što može čovjek, stvorenje, reći o toj tajni, koja je izašla iz Božjega srca, tako daleko zaostaje za stvarnošću da, kad rekne sve što zna, čini se kao da ništa nije rekao. Nema predmeta o kojem svećenik radije, ali ujedno i s više straha, govori, tako je ta tajna sveta i uzvišena“[17]

Biskupstvo - sveti red biskupstva. Kad motrimo u umu samu riječ biskupstvo ili pojam biskup kojemu pripada sveti red biskupstva, onda nam riječ nije odmah jasna iako vrlo dobro znamo na što se sve odnosi i što znači za nas vjernike i za cijelu Crkvu. Ova riječ u svezi je s grčkom riječju episkopos što znači nadglednik. Biskup je, dakle, nadglednik, a on je i nasljednik apostola, koji ima puninu sakramenta svetoga reda. Taj sakrament u Katoličkoj Crkvi prima se posebnim izlijevanjem Duha Svetoga i snagom posvećenja što se ostvaruje molitvama i polaganjem ruku drugih biskupa, odnosno biskupa koji su u crkvenoj susljednosti s apostolima i u jedinstvu s Petrovim nasljednikom.

Biskup upravlja biskupijom što se sastoji od više drugih organizacijskih jedinica: arhiđakonata, dekanata, župa. “On je u njoj odgovoran za naviještanje Evanđelja, za bogoslužje, za navještaj vjere, za posvećenje Božjega naroda koga vodi prema Kraljevstvu, te treba posebno biti pozoran prema najmanjima i najsiromašnijima. Kao nasljednici apostola biskupi odlučuju komu će povjeriti neku službu u Crkvi; oni zaređuju prezbitere (svećenike) i đakone. Prvi među biskupima je biskup grada Rima, Papa. On je nasljednik sv. Petra kojemu je Uskrsli povjerio svoje stado (usp. Iv 21,15-17).“[18] Ukratko, biskupi imaju vlast naučavanjaupravljanja i posvećivanja.[19] Evo kako opisuje stupnjeve svetoga reda Drugi vatikanski koncil: “Biskupi uživaju puninu sakramenta reda, a svi svećenici kao i đakoni ovise o vršenju reda o njima. 'Prezbiteri' su razboriti suradnici biskupskoga reda i posvećeni su u prave svećenike Novoga zavjeta, baš kao što su i đakoni zaređeni da služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim prezbiterijem. Zato su biskupi glavni djelitelji Božjih tajni baš kao što su upravitelji, poticatelji i čuvari svega liturgijskoga života u povjerenoj Crkvi njima“ (CD, 15).

Biskup obavlja đakonsko i svećeničko ređenje.[20] Ovdje ćemo ukratko reći koju riječ o prezbiterskom ređenju. Postoji nekoliko ključnih pitanja koja biskup postavlja ređeniku, a odnose se na ispravnu nakanu za svećeništvo, na sakramentalnu povezanost sa svojim biskupom u svećeništvu i službi prema Božjem narodu pod vodstvom Duha Svetoga, na spremnost vjernoga naviještanja Riječi, tj. propovijedanja Evanđelja i tumačenja katoličkoga nauka, na spremnost da s vjerom slave Kristove tajne prema predaji Crkve na slavu Božju i na posvećenje kršćanskoga puka, zatim pita ga u svezi s duhovnim životom i sjedinjavanjem s Kristom Vrhovnim svećenikom, slijedi i bitno pitanje koje se odnosi na poslušnost i poštovanje biskupa. Svećenik je po uzoru na Krista Dobroga Pastira dobri pastir svoga stada, odnosno povjerenog mu naroda kojemu dijeli sakramente i naviješta Božju riječ, te pazi u zajedništvu s biskupom na vršenje svih propisa Crkve. Svoje ruke svećenički kandidat stavlja u biskupove ruke, a potom liježe na pod u znak duboke poniznosti. Dok on leži na podu, Crkva za njega moli Litanije Svih Svetih. Najvažniji dio u ređenju jest polaganje biskupovih ruku na ređenikovu glavu, jer se tada po Duhu Svetom događa prenošenje svetoga reda na svećenika, a isto tako i na đakona. Potom biskup moli posvetnu molitvu da Duh Sveti obuzme svećenika kako bi vršio svoju službu ustrajno, s ljubavlju i do kraja svoga života. Tu je i čin mazanja svećeničkih ruku svetim krizmenim uljem, što ga biskup posvećuje za vrijeme Mise posvete ulja (Missa chrismatis) na Veliki četvrtak kad se sabere prezbiterij i svi svećenici obnavljaju pred biskupom svoja svećenička obećanja što su ih izrekli na ređenju. Ovo je znak da je Duh na djelu i da je pečat svećeništva neizbrisiv. Tako zaređen svećenik odmah sudjeluje u svetoj misi za vrijeme koje se i obavlja svećeničko ređenje, kao i svi drugi sakramenti: krštenje, potvrda, ispovijed (iz praktičnih razloga najčešće odvija se izvan mise), bolesničko pomazanje (najčešće izvan mise), vjenčanje i sveti red.

Biskup je čuvar svete vjere, te kao takav on ima dužnost i zadaću suca u Crkvi, poglavito kad se pojave neki događaji koji nisu u skladu s katoličkim naukom. U tome mu pomažu svi đakoni, svećenici i vjernici koji su puni Duha Božjega, jer je svima stalo do boljitka jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, odnosno do volje Božje a ne do ljudske samovolje.

Papa načelo jedinstva Crkve. Sv. Petar izabran je između Dvanaestorice da bude na čelu apostolskoga zbora, tako je i papa, koji je inače i rimski biskup, nasljednik sv. Petra i Kristov namjesnik, na čelu biskupskoga zbora. Papa sa svim biskupima Crkve, nasljednicima apostola, čini jedincati i jedinstveni biskupski kolegij što se brine za cijelu Crkvu rasprostranjenu po cijelome svijetu. Biskupsko zajedništvo vrši punu vlast u Crkvi. Papa je temelj jedinstva Crkve i jamac toga jedinstva.[21] Euharistija je također načelo jedinstva i zajedništva Kristovih vjernika.

Svećenička poslušnost. Potrebno je nešto reći i o konkretnostima u Crkvi, a one se očituju u sljedećemu: biskup u svojoj biskupiji upravlja pukom posredstvom pastoralnoga osoblja, u kojemu su uz biskupijske svećenike i redovnički svećenici, koji bi svi u prvom redu trebali biti, kako je rekao papa Benedikt XVI., “stručnjaci za Boga“, iako sa sobom nose i mnoge Božje darove koji se mogu upotrijebiti pa pokatkad budu i “stručnjaci“ za dobro ovoga svijeta, kao što je to Crkva i dokazala kroza svoju dugu povijest. No, na prvome mjestu od svih svećenika traži se evanđeoska poslušnost što proizlazi iz Kristove poslušnosti, o kojoj doslovno pjeva sv. Pavao u Poslanici Filipljanima: “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljenonebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: 'Isus Krist jest Gospodin!' - na slavu Boga Oca“ (Fil 2,6-11).

Zaključak. Na kraju smo ovoga razmišljanja o svećeništvu i o Euharistiji koju svećenik tvori snagom svetoga reda svećeništva u zajednici vjernika i u povezanosti sa svojim biskupom, nasljednikom apostola i prenositeljem sakramenta svetoga reda svećeništva. Ovo moje razmišljanje za svećeničku koronu u Seonici 1. srpnja 2009. nastalo je na poticaj našega dekana fra Mirka Bagarića koji je opet dobio upute i teme od našega biskupa Ratka Perića za svećeničku koronu. Predavanje je s oslonom na najnoviju knjigu bl. Columba Marmiona, koji raspravlja o svećeništvu u sklopu govora o sakramentu Euharistije, kao i tijekom rasprava o drugim sakramentima koji su izvori našega posvećenja i sjedinjenja s Kristom - životom duše. Opredijelio sam se za ovu vrstu meditacije jer je ovo godina svećenika i svećeništva, a ono po čemu su posebno svećenici prepoznatljivi jest središnji sakrament a to je Euharistija ili Misa. Ona je, prema nauku Drugoga vatikanskoga sabora, izvor i vrhunac našega ljudskoga i kršćanskoga života. Svećeništvo i Euharistija jesu dva sakramenta što ih je ustanovio Isus na Posljednoj večeri na Veliki četvrtak. Ta dva sakramenta, prema Marmionu, jesu sakramenti kojima kršćanska duša poprima novi život. Evo kako o tome govori: “Kristova je želja, kad se on duši daje, da u njoj proizvede nešto slično. Premda ne uspostavlja onako tijesno sjedinjenje kao što je sjedinjenje Riječi s njezinim svetim čovještvom, Krist - dajuć se duši - želi u njoj ostati po svojoj milosti i po djelovanju svoga Duha koji je počelo svega njezina unutarnjeg djelovanja. 'I ja u njemu' - on je u duši, on ostaje u njoj, ali on nije neaktivan. On želi u njoj djelovati, pa kad duša prepusti sebe njemu i njegovoj volji, tada djelovanje Kristovo postaje tako snažno da će ta duša neizostavno biti podignuta do najvišega savršenstva prema Božjim planovima o njoj, jer Krist dolazi u nju sa svojim božanstvo, sa svojim zaslugama, sa svojim bogatstvom, da bude njezino svjetlo, njezin put, njezina istina, njezina mudrost, njezina pravednost, njezino otkupljenje: 'koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje' (1 Kor 1,30). Jednom riječi: da bude život duše, da bi on sam u duši živio: 'živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist' (Gal 2,20). Duša sniva o tome da bude jedno s onim koga ljubi. Pričest, gdje duša prima Krista za hranu, ostvaruje taj san pretvarajući dušu malo pomalo u Krista.“ U ovome navodu nalazi se sintagma život duše koja se nalazi i u naslovu Marmionove citirane knjige s naslovom Krist - život duše. Prema tome, što god upili od Krista, to je za život naše duše, a posebno je tu na prvome mjestu presveta pričest koju primamo u Euharistiji. U daljnjem razmišljanju on navodi i riječi sv. Pavla: “Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha“ (1 Kor 10,17).[22] Iz ovoga je razvidno da je Euharistija načelo jedinstva Crkve kojemu svećenik služi na najsvetiji i nauzvišeniji način.



[1] Biskup Ratko Perić u svome proglasu svećenicima s naslovom “Kako ćemo proslaviti 'Godinu sv. Pavla'“ (Službeni vjesnik biskupija Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, 2/2008., str. 24-25) donosi 20-ak prijedloga o proslavi Pavlove godine kako bi se polučili veliki duhovni učinci među svećenicima i vjernicima naših dviju hercegovačkih biskupija.

[2] Ratko PerićSavle, brate, progledaj, Crkva na kamenu, Mostar, 2006.; IstiZnamenita imena iz apostolskih vremena, Crkva na kamenu, Mostar 2008.; Mato Zovkić“Poslužitelj Isusa Krista među poganima“Egzegetsko-teološke studije o Pavlu, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo 2008.; Apostolu narodu (ur. Željko Majić), Zbornik radova svećenika studenata Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu o sv. Pavlu u njegovu Jubileju, Rim, 2009.

[3] Rade Zovko, Stopama sv. Pavla po Grčkoj, Mostar, 2007.; Petar Rajič, “Stopama svetoga Pavla“, u: Crkva

na kamenu, 6/2009., str. 22-24.

[4] Usp. Bl. Columba Marmion (prijevod mons. dr. Petar Čule, redaktura mons. dr. Ratko Perić)Krist - život duše, Verbum, Split, 2008., str. 261: “Stoga, dakle, jer je Krist pravi Sin Božji, moći će on prinijeti jedinu žrtvu koja je Boga dostojna. I mi čujemo vječnoga Oca kako potvrđuje zakletvom taj položaj i to dostojanstvo vrhovnoga svećenika: 'Zakleo se Jahve i ne će se pokajati: Dovijeka ti si svećenik po redu Melkizedekovu!' (Ps 110,4). Zašto je Krist vječni svećenik? Jer je ujedinjenje božanstva i čovještva u utjelovljenju, koje se posvećuje za svećenika, nerazrješivo. 'On', kaže pisac poslanice Hebrejima, 'bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja - sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda' (Heb 7,3).“ U ovome odlomku o Euharistiji Columba raspravlja i o svećeniku kao onome koji prinosi nekrvnu žrtvu, koja u bitnosti obnavlja žrtvu s Golgote (str. 260 sl.).

[5] O znakovima kruha i vina vidi Bl. Columba MarmionKrist - život duše, str. 274-275.

[6] O žrtvenim darovima, kruhu i vinu, vidi Bl. Columba MarmionKrist - život duše, str. 263. Starozavjetni žrtveni darovi su samo simboli ili kako kaže sv. Pavao “bijedna počela“, egena elementa (Gal 4,9), a stvarnost je u Kristovoj žrtvi na Kalvariji o čemu sv. Pavao kaže da je Krist “sebe predao za nas kao prinos i žrtvu na ugodan miris (Ef 5,2). Krist je pomirbena žrtva, “Pomirilište“ (Rim 3,25).

[7] Usp. predivno razmišljanje o Euharistiji u knjizi Bl. Columba MarmionaKrist - život duše, str. 258-302.

[8] Isti, str. 259.

[9] Isti, str. 273-274: “Krist je vrhovni i glavni svećenik, a svećenik je njegov izabrani službenik kojega je on izabrao, a vjernici napokon, prema svomu rangu, sudjeluju u tom svetom svećeništvu i u svim Kristovim činima.“

[10] Isti, str. 265: “Promatrajte kroz nekoliko trenutaka tu žrtvu. Vidjet ćete da je Krist ostvario najuzvišenije djelo i iskazao Bogu, svome Ocu, najsavršenije štovanje. Svećenik je on - Bog - Bogočovjek, ljubljeni Sin.“ Ta žrtva Sina Božjega na Križu otkupila je svijet, čovječanstvo.

[11] Isti, str. 267-268. Treba vidjeti također i sljedeće stranice u ovoj zanimljivoj knjizi, a te su 271 i 272 da bismo otkrili u čemu je vrijednost svete mise kao prinosne žrtve.

[12] Isti, str. 269.

[13] Isti, str. 284: “Kad primamo Krista, mi ga primamo cijela. Njegovo tijelo, njegovu krv, njegovu dušu, njegovo čovještvo, njegovo božanstvo. Krist nas čini dionicima svojih misli, svojih osjećaja. Daje nam svoje krjeposti, ali prije svega on zapaljuje u nama onaj 'oganj' koji je donio 'na zemlju' (Lk 12,49), oganj ljubavi. To je cilj preobrazbe (kurziv I. D.) koju euharistija proizvodi.“ Isti, str. 285: “Ali povezanost duše i tijela tako je duboka i uska da euharistija, posvećujući život duše, snažno je privlači prema nebeskim radostima, ublažava žestinu strasti i unosi smirenost u čitavo naše biće.“

[14] Isti, str. 299-302.

[15] Isti, str. 278: “Sakramentalna pričest, plod euharistijske žrtve, čini za dušu najsigurnije sredstvo da ostane sjedinjena s Isusom.“ U odjeljku Kruh života (Panis vitae) Columba govori o tome kako je Tijelo Kristovo hrana naših duša, str. 278-302, a zaprjeka mu može biti samo grijeh (usp. Isti,str. 287).

[16] Isti, str. 270. Treba vidjeti i str. od 273 do 274. sl. O pričešćivanju kao “najplodnijem sudjelovanju u oltarskoj žrtvi“, vidi kod Columba, str. 276-277.

[17] Isti, str. 259-260; Usp. Isti, str. 266-267, o pretvorbi i našoj vjerničkoj pričesti za vrijeme mise: “Pričest završava misu. To je posljednji važan čin mise. Obred blagovanja žrtve daje konačan izražaj ideji substitucije, a osobito ideji zavjeta, koja se nalazi u svakoj žrtvi. Sjedinjujući se tako intimno sa sebi zamijenjenom žrtvom, čovjek se, da tako kažemo, žrtvuje više, jer je žrtva postala sveta i posvećena stvar, blagujući je čovjek sebi na neki način prisvaja božansku snagu koja proizlazi iz te posvete. Žrtva je u misi sam Krist, Bogočovjek. Stoga je pričest par excellence čin sjedinjenja s božanstvom. To je najbolje i najintimnije sudjelovanje u onim plodovima božanskoga zavjeta i božanskoga života, što nam ih je pribavila žrtva Isusova.“ “Od svih stvorova i od svih odabranika u nebu, vječni Otac ne prima toliko slave koliko je prima od žrtve svoga Sina“ (Isto, str. 268). Ova je rečenica vrlo zanimljiva kod ovoga autora bl. Columba i treba je ponovno pročitati. O pričesti Columba govori kao o sjedinjenju s Kristom, o pričesti čija je snaga takva da u nama, ako mi na to pristanemo, može proizvesti preobrazbu (Isto, str. 287).

[18] VjerujemMali katolički katekizam, Koenigstein im Taunus - Njemačka, 2004., str. 139.

[19] Usp. Kristova nauka, Katolički katekizam za odrasle (s engleskoga preveo Josip Weissgerber), Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1979., str. 360-374.

[20] Bl. Columba MarmionKrist - život duše, str. 266.: “Kako je Krist ostvario tu svoju volju kad je on na nebo uzašao? Istina je da on ostaje dovijeka svećenik par excellence, ali po sakramentu reda. On odabire neke ljude i čini ih dionicima svoga svećeništva. Kad na dan ređenja biskup polaže ruke da posveti svećenika, anđeli ponavljaju nad svakim od njih: 'Ti si svećenik dovijeka. Svećenički karakter koji nosiš ne će ti se nikada oduzeti. Kristove su ruke koje ti primaš, njegov Duh tebe napunja da te učini Kristovim službenikom.' Krist će posredstvom ljudi obnavljati svoju žrtvu.“

[21] Usp. Isto, str. 140.

[22] Isto, str. 281-283

 

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.