Molitva potpunoga predanja Bogu ujutro, u podne, navečer i u noći

Uime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Dobri i milosrdni Oče, hvala ti za dar života! Hvala ti za ovaj dan i ove milosne trenutke!

 

Ni jedne minute, sekunde, ni jednoga trenutka ne želim biti bez tebe. Molim te, prožmi me snagom svoje milosti i nazočnosti… Kao što si ti stalno sa mnom i ja želim biti s tobom! Nek se tvoja sveta volja vrši sa mnom kako bi sve bilo na svom mjestu i najboljem redu.

 

 

Hvala ti, Oče nebeski, za tvoju beskrajnu ljubav koju si nam pokazao u svome Sinu, Isusu Kristu, koji je umro na križu za nas grješnike…

 

Duše Sveti, rasvijetli moje misli, moja razmišljanja, pročisti moju fantaziju, očisti moje osjećaje i emocije. Ozdravi moju prošlost, moja sjećanja, moje unutarnje rane. Oprosti mi sve moje krivnje i oslobodi me od svake navezanosti na grijeh, kako bih i ja mogao oprostiti svima koji su me povrijedili ili mi učinili neku nepravdu.

 

Božanski Spasitelju, prožmi me svojom ljubavlju, kako bih te ljubio tako savršeno kao anđeli i sveti u nebu! Raspolaži ti mojom slobodom i životom, mojim zdravljem i mojim bolestima, mojim vremenom i svime što posjedujem. Učini me pozornim kako bih uvijek činio ono što Bog od mene očekuje.

 

Duše Sveti, Duše ljubavi, ispuni me tim svetim žarom i učini da moj život ižarava Isusa Krista. Udijeli mir mojoj duši i učini je svojim Nebom, svojim blagim boravištem. Učini me budnim, raspjevanim i posve Bogu predanim, njemu na slavu i moj osobni spas!

 

Trojedini Bože, čvrsto vjerujem i ufam se u tebe, ljubim te i slavim, hvalim te i zahvaljujem ti za sve milosti koje si mi do sada darovao! Ponizno te molim, ozdravi moju slabu i mlaku vjeru i uvećaj je, učvrsti moju nadu i usavrši moju ljubav!

 

Još jednom te molim, oprosti mi sve moje grijehe, daruj mi više strpljivosti i iskrenosti u životu, dobrote i nježnosti prema svima, čistoću srca i dar poniznosti. Daruj mi novo srce koje će radosno svima opraštati uvrede i u nevolji pomagati…! Neka sve bude na tvoju veću slavu i osobni spas svih nas! Amen!

 

Čežnja za Božjom ljubavlju

 

Milosrdni Bože, slavim te i hvalim s anđelima, serafinima, kerubinima, arkanđelima! Daruj mi istinsku ljubav kojom te oni ljube kako bih izgarao u ljubavi.

 

O jedina moja nado i utočište, moja radosti i slasti moga srca, vječno svjetlo koje svijetli u mom unutarnjem raju.

 

Privuci me snagom svoje milosti i ne dopusti da se ikada udaljim od tebe. Budi dragi gost u mome malenom srcu!

 

O kako čeznem za tobom, ljubljeni moj Bože, radosti i srećo moga života, usliši me, ne gledaj na moju nedostojnost, neka nada mnom bdije tvoje neizmjerno milosrđe.

 

Svemogući, neizrecivi, neizmjerni Stvoritelju, koji sve stvaraš, vodiš i svime upravljaš, ti si ustanovio istiniti izvor svjetla i mudrosti, udostoj se zrakom svoje jasnoće rasvijetliti moj razum, ukloni od mene tminu grijeha i neznanja. Rasvijetli me snagom svoga Duha, pouči me i izlij na me milost svoga blagoslova.

 

Daj mi oštrinu prosudbe, sposobnost pamćenja, vještinu učenja, temeljitost tumačenja, milost govorenja. Uredi početak, upravljaj napredak, učini potpunim završetak! Ti, koji si istiniti Bog i čovjek, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen!

 

Bože, želim te upoznati, objavi mi se!

 

Natalija, desetogodišnjakinja, vratila se s jedne evangelizacije vrlo oduševljena onim što je čula. Željela je svoja iskustva podijeliti s drugima. Kad su sjeli jesti, zamolila je svog oca da se pomoli.

 

Otac zlovoljan takvim upitom, odgovorio je ljutito: „Za to imaš svoju majku i tetku Ivanu, ali meni ne govori više o tome!“

 

„Ah, moj tata, ove večeri smo čuli kako bi svi ljudi trebali moliti i s Bogom uvijek računati, ako misle svoju dušu spasiti!“

 

Otac je odgovorio: „Ti idi svojim putem. Ja ću ići svojim!“

 

Natalija se odvažila još jednom i upitala oca: „Reci nam kamo vodi tvoj put?“

 

Ovo pitanje poput strijele dohvatilo je srce očevo. Uzrujan, povukao se u svoju sobu i povikao Bogu: „Bože, želim te upoznati, objavi mi se…!“ Bog mu je uslišao molitvu.

 

Što bismo mi odgovorili na Natalijino pitanje?

Kojim putem idemo...?

 

Isus je govorio o dva puta: uskom koji vodi u život i širokom koji vodi u propast (Mt 7,13-14).

 

Izaberimo pravi put ako želimo postići spasenje...?!

 

„Ovako veli Gospodin: Evo, stavljam pred

vas put k životu i put k smrti!“

(Jer 21,8)

 

„Idemo sada u zemlju za koju obeća Gospodin:

Vama ću je dati. Hajde s nama!“

(Post 10,29)

 

 

PSOVKA

 

Psovka je bezbožni govor ustiju protiv Boga, strašna uvrjeda svemogućem Bogu izrečena pogrdnim i bestidnim riječima. To je užasno i veliko zlo. Sotonski grijeh. Duhovno ubojstvo. Neki je uspoređuju s atomskom bombom. Potpuna besmislica! Riječ protiv istine! Riječ protiv poštenja! Ona je znak da čovjek, kruna svega stvorenoga ne vlada sobom.

 

Sasvim opravdano čovjeka to boli više nego ijedan drugi grijeh. Psovkom čovjek okreće leđa Bogu, namjesto da Boga proslavi. Psovač ne samo da Boga ne priznaje i ne slavi, nego ga upravo na najgori način pogrđuje i vrijeđa.

 

Bogu hvala, ima dosta zemalja u kojima riječi psovke uopće ne postoje u rječniku. Nažalost, naši se upravo po psovci u inozemstvu prepoznaju. Žalosno ali istinito!

 

Znameniti starogrčki pripovjedač Ezop bio je siromašan rob. Jednom ga gospodar pošalje k trgovcu rekavši mu: “Kupi mi najbolju stvar koju tamo nađeš.” Ezop ode i kupi jezik. Gospodar mu začuđeno reče: “Pa zar je to od svega najbolje što ima na tržnici kupiti?”

 

“Da“, odgovori Ezop, “jezik je najbolja stvar od svega, jer čovjek jezikom hvali božanstvo i pobožno moli, uči istinu i krjepost, unosi mir među ljude, tješi žalosne, savjetuje one koji sumnjaju, brani pravdu i čini mnoga druga dobra.” “Bravo, Ezope“, klikne gospodar, “sutra ćeš mi kupiti najgoru stvar!”

 

Ezop sutradan ponovo ode k trgovcu i opet kupi jezik. Gospodar vrlo uznemiren uzvikne: “Kako jezik može biti najbolja i najgora stvar?!” Ezop protumači: “Jezik je i najgora stvar, jer njime zle osobe preziru vjeru, uče zlo, govore laži, ogovaraju i kleveću, siju svađu, bližnjega nepravedno žaloste, varaju druge, izdaju pravdu i čine još mnoga druga zla.”

 

Jezik, organ koji se može upotrijebiti i zloupotrijebiti. Naše riječi, dakle, mogu biti lijepe i ružne, blage i grube, slatke i otrovne… One su toliko važne jer je snaga u našem jeziku i riječima koje izgovaramo. Zato Biblija kaže: “Smrt i život u vlasti su tvoga jezika.”

 

To znači da svojim jezikom možemo sebi sijati život ili smrt. Riječima, dakle, hvalimo, slavimo, blagoslivljamo, pjevamo, molimo…, ali riječima također proklinjemo, đavlu predajmo, mržnju stvaramo, ogovaramo, klevećemo, razaramo.

 

Čujemo gangu: Da je Isus Hercegovac bio, tko bi njega razapeti smio? Pitam se: Zar te, Kriste, igdje itko razapinje kao tvoj “vjerni” hrvatski narod?

 

O kolike li samo nezahvalnosti? Dobri Bog Otac dao je svoga Sina za nas, a Sin je svoju krv prolio kako bi nas otkupio i spasio, a mi umjesto hvale odgovaramo psovkama. Psovku najgore tereti to što je to uvreda Bogu i time veliki grijeh, teški, smrtni grijeh.

 

I što se sve ne psuje: Bog, Isus Krist, Srce Isusovo, Krv Isusova, Rane Isusove, Oči Isusove, Majka Isusova... Ne ostavlja se ništa ni na nebu ni na zemlji. Nisu pošteđeni ni anđeli, ni sveci, ni svetice, svetišta. Sve se iz reda psuje. Zašto?

 

I tko sve danas ne psuje. Skoro svi manje više psuju i to u svim prilikama (iz srdžbe, navike, iz čista mira...). Nekome je to, nažalost, prva riječ, a nekome zadnja.

Otac se vratio kući. Majka mu javlja veselo da je mali sin progovorio. A što je rekao? "Opsovao je Boga!" Koje li žalosti! Jadno dijete još jadniji roditelji.

 

U jednoj gostionici ranjen mladić uz psovku izdahnu. Jedan očevidac pripovijeda: "Uzeo sam sat i brojio: 9 djece se igralo 17 minuta. Kroz to vrijeme opsovala su djeca Boga 154 puta."

 

Zašto čovjek mora psovati i to na svim mjestima i u svako vrijeme?

 

Sveti Augustin kaže da su Židovi učinili manji grijeh kada su Isusa razapeli na križ, nego što čini psovač kada promišljeno psuje Boga. Židovi se mogu još uvijek ispričati zbog svoga grijeha, jer nisu znali ili nisu bar potpuno uvjereni bili da je Isus bio pravi Bog, a današnji psovač, on nema ni te isprike, on zna tko je Isus. Pa kako bi onda mogla takva psovka proći bez Božje kazne i prokletstva.

 

Morali bismo se pitati: Što nam je kriv Bog? Što nam je skrivio Spasitelj? Što nam je kriva njegova Majka? Što su nam krivi sveci? Ako nisu ništa krivi, zašto ih onda psujemo, vrijeđamo?

 

Ako psuje nevjernik, neshvatljivo je i sasvim nerazumljivo. Zašto huli i grdi onoga za koga drži da ne postoji. Tako je psovka dokaz da nema nevjernika. Jer ne može se mrziti onoga koga nema, nego onoga koga se snažno osjeća.

 

Ako psuje vjernik, stvar je još više nama neshvatljivija i nerazumljivija. Kako je moguće huliti i proklinjati Onoga koga držiš najvećom svetinjom, od kojega dolaziš, i kojemu ćeš jednom doći?

 

Možemo i ovako razmišljati:

Ukrasti je grijeh, veći ili manji zavisi od toga što smo ukrali. Krađom se čovjek okoristi. Dakle, jasno nam je zašto netko taj grijeh čini!

Ogovarati nekoga je grijeh. Znamo i zašto to netko čini. Da sruši tuđi ugled, a svoj vlastiti podigne.

Sagriješiti protiv 6. i 9. zapovijedi Božje je grijeh. To je svakome jasno. Jasno nam je i zašto to netko čini. Što u tom grijehu nalazi?

Ništa od svega toga nema u grijehu psovke. Nikakve koristi, a ni užitka.

 

Pa zašto onda ljudi psuju? Čime se zapravo, psovači opravdavaju? Ne smijemo zaboraviti: svi ćemo jednom stati pred vječnog suca i položiti račun o svakoj našoj riječi, tj. o svakoj psovci?! Ne smijemo se nikako zavaravati da će pred Bogom važiti one naše isprike kojima se često znamo opravdavati...

 

Tako psovač veli: "Ja sam se želio ostaviti toga zla psovke, ali mi ne uspijeva. Stekao sam naviku psovanja." Što na to reći? Protiv grješne navike treba se boriti i steći dobru naviku svladavanja. Potrebno je imati čvrstu volju. Učiniti kakav zavjet i sve učiniti da to zlo suzbijemo i kod sebe i kod drugih.

 

Ima psovača koji se ovako ispričavaju: "Psujem samo u piću. Dok sam trijezan, ne." Zar pijanstvo nije grijeh? Pijanstvo je bolest i potrebno je sve učiniti i te ovisnosti se osloboditi. Molitva povezana s čvrstom odlukom pomaže.

 

Poneki psovač veli: "Iako sam psovač, moram priznati - nisam odmetnik. Ne psujem iz duše, iz zlobe, kao da bih ja, ne daj Bože, mrzio Boga. Psujem iz srdžbe. Po naravi sam ljut, pa mi se često omakne psovka."

 

Zar i srdžba nije jedan od sedam glavnih grijeha? Zašto se njome ispričavati. Ako netko zna da je ljut, onda mora još više sebe kontrolirati, svoje osjećaje. Potrebno je moliti da nas dobri Bog rasvijetli snagom svoga Duha da uvidimo to veliko zlo koje činimo. Zapravo riječ je o obraćenju. Obraćen čovjek ne psuje. On je Božji čovjek. U njegovu srcu i životu je Bog trajno nazočan i on ne može sebi dopustiti da povrijedi onoga koji ga je stvorio, koji ga neizmjerno ljubi i koji će ga učiniti vječno sretnim.

 

Postaje nam jasno da psuje onaj čovjek koji se još uvijek nije susreo s Bogom, koji još nije ni upoznao Boga. Njegovo srce je prazno. On ne shvaća što je vjera. On nije našao smisao života.

 

Nemaju pravo oni koji kažu da se ne mogu odvići od ove grješne navike. Nitko se nije naučen rodio. Potrebno je biti uporan i prepustiti se milosti Božjoj.

 

Sve se može kad se hoće. Nametnimo sebi neku određenu pokoru za svaku izgovorenu psovku. To izvršujmo. Recimo drugima da nas bratski upozore i opomenu. Trebalo bi povesti sveopću borbu protiv psovke, tog najvećeg otrova današnjice. Pojačajmo i molitvu!

 

Psovka - sigurna propast

 

Svi koji psuju i pogrđuju Božje Ime, ne piše im se dobro, ako se ne pokaju i obrate. Poznati francuski pjesnik Charles Baudlaire, napisao je SOTONSKE LITANIJE. U njima se vrijeđa Boga i osobe koje su bile Bogu posvećene. Slavio Judu što je izdao Isusa, hvali Kaina zato što je ubio svoga brata Abela, odobravao je što je Petar zatajio Isusa, a kudio je njegovo pokajanje. S prezirom je izgovarao Ime Isusovo i Marijino za vrijeme svojih pijanki. Završetak? - Tragičan: umro je u velikim mukama i bolima, a ni život mu nije bio blistav.

 

Voltaire, francuski filozof, najpoznatija osoba u Europi u svoje vrijeme. Bio je jedan od najvećih psovača i hulitelja. Čitav život je psovao i prezirao Boga. Kada je umirao, zaklinjao je prijatelje da mu dovedu svećenika, ali nisu htjeli. Derao se i vikao: “Vidim pakao otvoren i đavla koji me vuče u njega!” Tako je umro, s tim riječima. Njegov prijatelj liječnik tom je prilikom rekao: “Kad bi đavao mogao umrijeti, ne bi mogao umrijeti strašnijom smrću od mojeg prijatelja Voltairea.”

 

Isto tako tragično su završili svi oni koji su Boga htjeli skinuti s prijestolja: Mussolini, Hitler, Robespierre, Nitsche i toliki drugi. Svi su oni bili veliki bogohulitelji i svi su oni doživjeli veliki brodolom života!

 

S religijskoga stajališta:
a) psovka je pljuvanje Bogu u lice;
b) njome psovač ponižava Boga;
c) psovka vrijeđa sve kojima je Bog najveća svetinja.

S kulturnoga motrišta:
a) psovka je znak nekulture i jezičnoga siromaštva;
b) psovka je pasji govor: pas, psa – psovati, psovka (lajanje);
c) psovka je nerazumna, jer je usmjerena protiv Boga kojega psovač redovito ne drži krivim za svoju ljutnju; ona je neshvatljiv način pražnjenja vlastite agresivnosti.

Sa zdravstvenoga gledišta:
a) psovka svjedoči o unutarnjem osjećaju nesigurnosti, straha i manje vrijednosti, razara živce;
b) ostavlja prazninu, nemir, nezadovoljstvo;
c) psovka stvara jednu vrstu duhovne šizofrenije koja prelazi u duševnu šizofreniju.

S pedagoškoga stajališta:
a) psovka truje ljudsku dušu okrutnošću;
b) psovka daje loš primjer: psovaču ništa nije sveto;
c) zagađuje duhovnu atmosferu i stvara psovački mentalitet.

S nacionalnoga odredišta:
a) dok naši psovači ratuju protiv Boga, mi kao narod nemamo u koje ime očekivati njegovu pomoć;
b) dok milijuni molitelja stvaraju obrambeni štit oko našega naroda, istodobno naši psovači svojim raketama probijaju taj štit i omogućuju neprijateljski prodor;
c) u očima kulturnih ljudi i naroda svaki naš psovač prikazuje Hrvate kao neuljuđene prostake, pa tako sramoti svoj narod.

S prosudbeništva ne koristi:
a) psovka nikad ništa i nikome ne koristi;
b) psovač ruši izvor i oslonac ljudskoga dostojanstva, pa stoga gubi pravo na poštovanje u društvu;
c) psovači ne će gledati lica Božjega, kaže sv. Pavao.

Ne zaboravimo da smo i mi dionici grijeha ako nismo opomenuli “brata” svoga!

Ne dopustimo da nam đavao po psovci ukrade Božji mir, sreću i jednom, ako Bog dadne, vječni život. Pametnu dosta! (usp. don Mladen Šutalo, Psovka - veliko zlo)

 

Strah je nerijetko uzrokom psovki. Agresivnim i drskim psovkama kukavica pokušava pokazati protivniku svoju “nadmoć“ i odlučnost da će svakomu tko ga napadne pokazati svoju snagu. Tu je psovka oblik obrane i zavaravanje nasilnika, koji obično odustaje od svojih agresivnih namjera.

 

Kako reagirati protiv psovke?

 

Obveza je svakoga vjernika katolika da reagira protiv teške psovke.

Prvo: Biti netolerantan prema psovci i psovačima u svome društvu.

Drugo: Sam nastojati ne psovati.

Treće: Ne ustručavaj se opomenuti psovača. Sv. Pavao kaže: Opomeni ga /grješnika/ da se posrami! Iz okolnosti moraš naučiti kada i kako reagirati, jer nastojiš biti mudar i razborit u opomeni, ali jasan i dosljedan. Onome koji ima zdrav osjećaj i kršćansku ljubav prema svakom čovjeku (još više ljubav prema Bogu!), razboritost i mudrost - uz milost Božju - savjetovat će mu i kako da u konkretnoj situaciji postupi prema teškome psovaču. Kršćanin ne bi smio dopustiti da se njegova najveća svetinja pogrđuje i to, možda, u njegovoj nazočnosti.

 

Kako se boriti protiv psovke?

 

U većini slučajeva s vremenom, psovka postaje ružna navika. Nakon nekoga vremena čovjek počne psovati mehanički. Što god više vremena psuje, sve više postaje rob psovke. Svakim danom tone sve dublje i dublje. Što god dublje utone, to se čovjek teže izvuče na površinu. No, nije nemoguće. Potrebna je, prije svega, jaka volja i želja da bi se pobijedilo to zlo. Uz volju i želju potrebna je i molitva, post i pokora. Samo tako čovjek može pobijediti svoju lošu naviku i prestati pogrđivati Božje ime. Za borbu protiv psovke potrebno je upotrijebiti vrhunaravna sredstva: molitvu, sakramente, buđenje vjere, ufanja i ljubavi u živoga i prisutnoga Boga.

 

Jedan svećenik savjetuje: Svaki dan reci deset, dvadeset puta:

1. “Isuse, oslobodi me od psovke!” i

2. “Blagoslovljeno Ime Isusovo!”

Budeš li to ustrajno ponavljao, više puta svaki dan i bude li to tvoja iskrena želja, vidjet ćeš, vrlo brzo Gospodin će te osloboditi ove pošasti! I Božji će blagoslov doći na tebe. Dužni smo poduzeti ove korake i radi Isusa, ali i radi svojih obitelji i svoga naroda.

 

 

Sve se može kad se hoće! Može se od psovke odučiti. Samo treba htjeti.

Stisni zube, budi junak, pa prestani s onim što ne valja, što je veliki grijeh.

 

"Kao što kamen, bačen uvis protiv zvijezda njima ne nanosi nikakve štete,

nego u padu udara onoga, koji ga je bacio, tako i onaj, koji Boga psuje,

ne čini nikakva zla, nego sam sebi uzrokuje vječnu smrt." (Sv. Ivan Zlatousti)

 

"Tako ja živ bio, govori Gospodin, ja neću smrti grješnika,

nego da se obrati sa svoga grješnoga puta i da živi!"

(Ez 33,11)

 

"Ne uzimaj uzalud imena Gospodina Boga svoga,

jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo!"

(Izl 20,7)

 

"Odložite i vi sve ovo: srdžbu, bijes, zloću;

izbacite iz usta svojih psovku i sramotnu riječ!"

(Kol 3,8)

 

"Grijeh je uvijek društvena stvar, ne samo zato što se čini

u društvu ili na račun društva, nego i zato što je

društvo krivo za pogrješnu savjest mnogih."

(Lj. Rupčić)

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.