Bdijte

     U Došašću slavimo dolazak Isusa Krista k nama, Njegov dolazak u naše srce. No ja često nisam kod sebe doma, zato me Gospodin poziva na budnost. Kao da uvijek čekam nešto izvanredno i niti ne primjećujem kako Bog svakodnevno dolazi k meni u ljudima koji me za nešto mole, u ljudima koji me obdaruju smiješkom. Stoga je pitanje da li primjećujem Njegov dolazak? On dolazi u tihim poticajima srca. Ako sam kod sebe, u dodiru sa sobom, moći ću čuti Njegovo kucanje i pustiti Ga unutra. A kad On uđe u moje srce, ja sam spašen, ja sam tada oslobođen od svoje otuđenosti, svoje raskidanosti i tada na jedan nov način dolazim k sebi. Tada znam tko sam.

 

     Vrijeme Došašća želi me dozvati da dođem k sebi da bi i Krist mogao doći k meni. Budnost za opažanje dolaska pretpostavlja čekanje. Tko čeka usmjeren je prema jednom cilju. Cilj iščekivanja jest blagdan, blagdan mojeg očovječenja, samoostvarenja, mojega sjedinjenja s Bogom. Čekanje uzrokuje u meni dvoje – širinu pogleda i pozornost na trenutak, na ono što upravo doživljavam, na ljude s kojima upravo razgovaram. Čekanje širi srce. Kad čekam, osjećam da nisam dostatan samom sebi. Čekanje rađa u meni napetost. Osjećam kao da sam sebi nisam dostatan. U čekanju hrlim prema onomu koji dira moje srce, koji daje da mi ono jače zakuca, koji ispunja moju čežnju. Mnogi danas više ne mogu čekati. Sve mora biti odmah i sada. Oni vrijeme Došašća ne doživljavaju kao vrijeme čekanja već kao predokus Božića. Mnogi neprestano slave Božić, umjesto da osluškuju i čekanjem pružaju svoje srce otajstvu Božića. Tko ne može čekati, nikada neće razviti snažno ja. Morat će smjesta zadovoljiti svaku potrebu. Ali tada će postati potpuno ovisan o svakoj potrebi. Kad čekam, u moj život ulazi nešto novo. Ja postajem obdaren i radujem se ljudima. Osjećam se živim. Ja tada nisam samo onaj koji čeka - ja sam i sam očekivani. Vrijeme Došašća želi me pozvati da čekanjem raširim svoje srce i da se kao očekivani uspravim. Mnogi čekaju na mene. Bog čeka na mene da bismo istinski živjeli. U čekanju se javlja čežnja. Tko potiskuje svoju čežnju, postaje obuzet strastvenom žudnjom. Strastvena žudnja uvijek je potisnuta čežnja. Došašće je vrijeme kad svoje žudnje opet pretvaramo u čežnje. Svatko od nas poznaje žudnje, nutarnje ovisnosti. To nisu samo žudnje koje upadaju u oči kao alkoholizam, droga, žudnja za radom, odnosima, igrom… Čim postanemo ovisni o nekom ponašanju ili o nekoj stvari, u nama se izgrađuje struktura žudnje. I mi više ne možemo biti bez tog ponašanja ili bez te određene stvari. Umijeće bi se sastojalo u tome da točno uočim svoje žudnje i u njima otkrijem čežnju koja mi pokazuje da moja težnja nadilazi ono svakidašnje i banalno. U tome se, na kraju krajeva, krije čežnja za zavičajem, zaštićenošću, čežnja za izgubljenim rajem. Ali to nije pogrešan ili nezdrav proces. Nije to izraz nezrelosti. To pokazuje nešto drugo. Naime, slutnju da se u borbu života mogu upustiti samo i jedino ako sam Boga prepoznao kao tajnu koja prebiva u meni. Kad u Došašću dođem u dodir sa svojom čežnjom, ja se tada mogu pomiriti s prosječnošću svoga života. Mogu se oprostiti od iluzija koje sam stvorio o životu. Recimo od iluzije da me moje zvanje mora sasvim ispuniti, da moja obitelj može uvijek živjeti u skladu ili da mogu uvijek imati uspjeha i biti od svih ljubljen. Mnogi se čvrsto drže ovih iluzija. A kad ih život ne ispuni, tada to potiskuju tako da pripovijedajući rado pretjeruju, često stvar prikazuju napetijom nego što jest, sve je u njima nešto osobito. Kad govore o sebi, uvijek pripovijedaju kako je izvanredan proces koji se u njima upravo odvija. Time hoće prikriti da se nalaze u dubokoj krizi i pretjeranim opisivanjem svoje situacije podržavaju iluziju o svojoj posebnosti. Moja čežnja ima jedno pozitivno djelovanje. Ona me čuva od toga da svoj život prezasitim očekivanjima i ljude pritisnem svojim željama. Ja se mogu pomiriti sa svojom svagdašnjicom i mogu prihvatiti ljude onakvi kakvi jesu. Jer čežnja me vodi onkraj ovoga svijeta. U meni postoji nešto s onu stranu svijeta. Nešto nad čime svijet nema nikakve moći. Prihvaćam da nijedan čovjek ne može ispuniti moju najdublju čežnju. Polazeći od takva stava ja mogu čovjeka susretati u slobodi, a da ga prevelikim očekivanjima ne stisnem u jednu čvrstu sliku. Čežnja mi omogućuje da prema drugima budem otvoren, bez predrasuda. Tako mogu uživati u međuljudskim odnosima i ne htjeti uvijek više. Taj drugi me upućuje na Boga, a da mi sam ne mora biti bog. Pitam se u Došašću uvijek iznova što je zapravo moja najdublja čežnja? Dođem li u dodir s njom, srce će postati veliko. Kad pjevamo adventske pjesme ili slušamo tekst proroka Izaije, dopustimo da se te riječi u nama tako slegnu da pobude našu čežnju. A ona će nas povesti na izvor života koji u nama ključa i ne da se suziti uskoćom kamenja oko nas. (don Andrija Vrane)

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.