Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

Djelo za duhovna zvanja

                Gospodin Isus, „Spasitelj svih ljudi, ponajpače vjernika“ (1 Tim 4,10), evangelizirajući Izrael, izabrao je skupinu učenika nazvanih Apostolima da nastave njegovo djelo u izabranu narodu i u svemu čovječanstvu. Da to djelo dođe do kraja svijeta i vijeka, Apostoli se brinu za svoje nasljednike biskupe, a ovi za svoje prve suradnike svećenike. U takvoj Crkvi uvijek ima mjesta karizmama Duha Svetoga koje služe i osobnom i skupnom dobru crkvene zajednice. Da bi te crkvene službe i karizme imale uspjeha na njivi Gospodnjoj, potrebni su žeteoci i žetelice, koje sam Bog ne samo svojom voljom zove nego ih, i po našoj molitvi i žrtvi, odabire: da bude i mnogo zvanih, i što više odabranih. U tu svrhu, potaknuti pastoralnim smjernicama Kongregacije za katolički odgoj biskupijama i redovničkim zajednicama s obzirom na promicanje duhovnih zvanja, od 25. ožujka 2012., u ovoj Godini vjere, osnivamo Djelo za duhovna zvanja pozivajući vjernike da se, kao molitelji i klanjatelji u Duhu i Istini, prijave župniku, učlane i tako pridonose toj Isusovoj žetvi.

 

                Članovi Djela za duhovna zvanja, svjesni da ovim ne uzimaju nikakve obveze zavjeta u savjesti, nego živeći u svojoj kršćanskoj svakodnevici nastoje oko promicanja duhovnih zvanja primjenjujući barem jedno od ovih djela, a najbolje čine ako ih mogu sve primijeniti: svakodnevno mole Papinu molitvu za zvanja i barem deseticu svete krunice, po mogućnosti za vrijeme večernje molitve; sudjeluju u klanjanju euharistijskom Isusu prema prigodama u župi ili zajednici; petkom namjenjuju nemrs i druge pokore; svakodnevno prikazuju Bogu svoja trpljenja i druge poteškoće; pomažu materijalno, prema svojim mogućnostima, sjemenište i bogosloviju. U kapelici Duha Svetoga na Biskupskom ordinarijatu svakoga prvog ponedjeljka u mjesecu slavi se sv. Misa Duhu Svetomu za sve članove Djela za duhovna zvanja. Svećenici, redovnici i redovnice formalno se ne učlanjuju u ovo Djelo zvanja jer se po sebi pretpostavlja da oni svojom molitvom i žrtvom svakodnevno rade na promicanju duhovnih zvanja. A tu će brigu osobito pokazati predvodeći takvo djelo u svojoj župnoj ili redovničkoj zajednici. U prilogu Obrazloženje „Djela za duhovna zvanja“, Pristupnica i Molitva Benedikta XVI. za duhovna zvanja.

                Sve vas srdačno pozdravljam i zazivam na sve vas blagoslov Presvetoga Trojstva.

Ratko Perić, biskup

 

OBRAZLOŽENJE „DJELA ZA DUHOVNA ZVANJA

 

                Biskupova zadaća. U govoru o službi posvećivanja, koncilski Dekret o biskupima nalaže voditeljima biskupija „neka promiču što im je više moguće svećenička i redovnička zvanja, a posebnu brigu neka obrate misijskim zvanjima“ (CD, br. 15). Kroz sve vrijeme ove službe nastojali smo prigodom dijeljenja sv. krizme govoriti o zvanjima, slati poruke prigodom blagdana Dobroga Pastira, Svjetskoga dana molitve za svećenička i redovnička zvanja; poticati na liturgijsku praksu euharistijskoga četvrtka za duhovna zvanja; župnicima krajem školske godine slati upute za one koji se žele javiti u sjemeništa; pratiti rad povjerenika za zvanja. Razumije se da će biskup, svjestan da je uzet od ljudi i postavljen za ljude da prinosi darove i žrtve za grijehe svoje i svoga naroda, ne samo okružiti suradnicima za takav duhovni posao, utemeljiti centar za duhovna zvanja, uspostaviti aktivno povjerenstvo za pastoral zvanja, osnovati molitveno djelo za duhovna zvanja, nego će osobito uposliti i župnike u promicanju takvih djela na najprikladniji način: odobrenom molitvom i članskom pristupnicom. Uvijek se događa da iz župa gdje djeluju svećenici, zauzeti za raspoznavanje duhovnih poziva u molitvi i poticaju, ima svetih zvanja, bez obzira na broj vjernika samih župa i zajednica.

                Molitva. Kao bitno sredstvo u promicanju duhovnih zvanja oduvijek je bila molitva Bogu Ocu kako je to Gospodin Isus, Sin Božji, izrekao u svojoj rečenici: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,37-38). Duhovne potrebe uvijek su nadilazile i nadilaze ponude u duhovnim zvanjima. Kršćanska molitva Trojedinomu Bogu otvara prostor gdje svatko može otkriti istinu o vlastitu biću i obrise osobna i neponovljiva poslanja. Takvo je zvanje uvijek bilo i ostalo najosobniji Božji poziv čovjeku. Bog poziva, čovjek se slobodno odaziva. I nema duhovnoga zvanja koje nije od Boga na neki izmoljeno!

                Obitelj. Mi smo u ovoj našoj mjesnoj Crkvi katoličkoj obitelji, tomu „žarištu vjere“, posvetili cijelu Godinu vjere. Ako roditelji donose dijete u crkvu na krštenje i ako po krštenju traže spasonosnu vjeru, onda je to molitveno, vjerničko, liturgijsko-sakramentalno ozračje prvo u kojem će se probuditi zvanje darovano od Boga. Gdje se dječak prikladan za sjemenište ili djevojčica za samostan ne ustručava izraziti svoju želju najprije roditeljima koji će pokazati svu brigu da njihov sin ili kći ostvari poziv sreće koji Bog od njih želi, tu će se, u takvoj obiteljskoj sredini, sasvim spontano - u vjeri, nadi i ljubavi - razvijati osjećaj za duhovnu službu i konačna odluka poći tim putem. Sami će roditelji možda prvi prepoznati ima li u njihovu djetetu takva Božjega dara. U tom smislu obitelj djeluje kao „prvo sjemenište“, kako koncilski Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika (OT, 2) naziva obitelj! Ako roditelji, koji se izjašnjavaju katolicima, ne žele da se njihovo dijete posveti u duhovnom staležu, kako će oni očekivati od Boga pomoć u vlastitu izboru zvanja svoje djece. Dijete je Božji dar i valjalo bi misliti na uzdarje Bogu!

                Župa. Druga sredina, gdje se razvijaju i očituju duhovna zvanja, jest župna zajednica. U prvome redu crkva, vjeronaučna kateheza, zatim sama blizina oltara, ministriranje pod sv. Misom, pripremanje misnih čitanja, pjevanje u zboru, predvođenje krunice, ne samo u svibanjskim i listopadskim pobožnostima, osobito župna karitativna djelatnost u korist siromašnih i potrebnih, kojih uvijek ima u preobilju u svakome mjestu. Ponegdje praksa prvopričesnika i krizmanika da svojim darčićem misle na najsiromašnije u župi. Gdje se ustrajno i usrdno moli i žrtvuje za duhovna zvanja, tu ima takvih odaziva. Bog ostaje vjeran svomu obećanju! Gdje se djeca i mladi redovito ispovijedaju i pohađaju sakrament sv. Euharistije, gdje dolaze na tjedno klanjanje Presvetomu Oltarskom Sakramentu, gdje obavljaju godišnje duhovne vježbe, tu Bog probuđuje i podupire takva srca da oduševljeno, bez žaljenja za ovozemnim vrijednostima, izabiru put odricanja i požrtvovnosti i ništa ih ne može spriječiti u ostvarenju njihova poziva.

                Svećenički primjer. Bitan čimbenik u otkrivanju i ostvarenju duhovnih zvanja jest i samo svjedočanstvo koje svećenik u župnoj zajednici ili uopće neka duhovna osoba daje u svome poslu i životu. Dječaci i djevojčice, koji su po svojoj naravi skloni birati svoje uzore u pojedinim područjima života: u pjesmi, u športu, u poučavanju, u vođenju mladih, gledajući životni primjer svoga župnika u pjevanju i moljenju, u slavlju sv. Mise, u ispovijedanju i propovijedanju, u provođenju karitativna djelovanja, i sami će pokazati zanimanje i zahvalnost za duhovno zvanje za koje ih Bog „odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom“ (Gal 1,15).

                Evanđeoski zavjeti. U pojedinim sredinama, pa i u onim obiteljskim, dječacima i djevojčicama čak predškolske dobi nerijetko se tako nerazumno govori o ženidbi i udaji kao da su u 25. godini života! I to sve protiv posvećena celibata, zavjetovane čistoće, ismijavajući taj crkveni izabrani stalež. A kada takvi dođu u dob za sklapanje braka, onda se nerijetko odustaje i od ženidbe i od udaje. Znamo za takvu pošast neženidaba i neudaja, da joj ne navodimo tragičnih statistika. Tomu uvelike pridonose i suvremena medijska sredstva kao što je bezvjerska televizija, besramni filmovi, internetske stranice koje svojim sadržajima truju mladu dušu i u vidu zdrave ženidbe i u smislu Bogu posvećena života u svećeništvu ili redovništvu. Takvu praksu može pobijediti samo uporna obiteljska i župna molitva puna povjerenja u svemogućega Boga. Ne samo zavjetovana ili uzakonjena celibatarska čistoća, nego i posluh i siromaštvo na istoj su evanđeoskoj ravni za sretno služenje Kristu i njegovoj Crkvi, kao što nam je on sam dao vlastiti primjer služenja Kraljevstvu nebeskomu.

                S tom nakanom na Ordinarijatu u Mostaru priređen je program Djela za duhovna zvanja te će se konkretni sadržaji uputiti župnicima i redovničkim zajednicama, stavljajući sve ovo djelo pod zaštitu Blažene Djevice Marije i Svih Svetih Božjih, da nam Bog dadne što više svetih i vrijednih svećenika, redovnika i redovnica.

 

                                                           MOLITVA ZA DUHOVNA ZVANJA

 

Oče, potakni među kršćanima mnoga i sveta svećenička zvanja,
koja će vjeru držati živom i čuvati milosnu uspomenu na tvoga Sina Isusa:
propovijedanjem njegove riječi i dijeljenjem sakramenata
kojima stalno obnavljaš svoje vjernike.
Daj nam svetih službenika tvoga oltara
da budemo pozorni i gorljivi čuvari Euharistije,
sakramenta vrhunskoga dara Kristova
za otkupljenje svijeta.
Pozovi služitelje svoga milosrđa
da sakramentom pomirenja
šire radost tvoga oproštenja.
Daj, Oče, da Crkva s radošću prima
brojna nadahnuća Duha tvoga Sina
i, poučljiva njegovu naučavanju,
nastoji oko zvanja za svećeničku službu
i za posvećeni život.
Podrži biskupe, svećenike, đakone,
redovnike, redovnice i sve krštene u Kristu
da vjerno ispune svoje poslanje
u službi Evanđelja.
To te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Marijo, Kraljice Apostola, moli za nas! (Benedikt XVI., 2006.)

 

                                                                   ULOGA OBITELJI U ODGOJU NOVIH DUHOVNIH ZVANJA

                                                                                               Napisao don Jozo Ančić                                                

                                                                                                                                                         

            Promatrajući kršćansku obitelj kao "Crkvu u malom" treba istaknuti njezinu važnost u promicanju duhovnih zvanja. U obitelji se djeca rađaju i primaju osnovni odgoj. Taj obiteljski odgoj je od presudne važnosti za sva zvanja, posebno za duhovna. Klica svećenIčkog i redovničkog zvanja redovito se pojavljuje, niče i prima osnovne uvjete za daljnji rast u obiteljima koje kršćanski odgajaju svoju djecu.

            Današnja znanstvena pedagogija došla je do saznanja da je najvažniji odgoj djeteta do njegove 10. godine. Zapravo, da temeljni odgoj završi sa 6. godinom njegova života, a sve ostalo je samo nadogradnja, uzrast. U toj nadogradnji pomažu roditeljima prosvjetni djelatnici, svećenici i druge odgojne ustanove u društvu. Naravno u tom razdoblju djetetova života najvažniju odgojnu ulogu imaju obitelji, posebno majke. Istina je da i drugi čimbenici djeluju na odgoj djeteta i njegovu formaciju, posebice osnovno školovanje i župna kateheza, vjeronauk. U većini slučajeva obitelj ima nadzor nad ostalim djelatnicima u odgoju i sa svima komunicira, razgovara, rekao bih predvodi. Zbog toga se može sa sigurnošću utvrditi da će većina djece biti onakva kakva su odgojena u svojim obiteljima.

            Iz svega toga slijedi da kršćanska obitelj, posebno kršćanske majke imaju vrlo važnu ulogu za vjerski odgoj djece uopće, napose na buđenju duhovnih zvanja. To nam potvrđuju kandidati u našim odgojnim zavodima, sjemeništima. Svećenički i redovnički stalež redovito potječe iz duhovnih i religioznih kršćanskih obitelji. Životopisi obraćenika govore da su najveći poticaj za obraćale nalazili upravo sjećajući se djetinjstva koje su proveli u obitelji. Uvaženi teolog, mariolog dr. fra Karlo Balić često je u zadnjim godinama svoga života govorio: "Želim živjeti i umrijet u vjeri svoje pokojne majke!"

            U kršćanskoj katoličkoj obitelji, toj "kućnoj Crkvi," roditelji su prvi vjerovjesnici svojoj djeci, kako to ističe Drugi vatikanski sabor (usp. AA 11). Kao takvi oni vrše svećeničku ulogu. Vrlo je važna svećenička uloga majke. Utjecaj tog njezina djela osjeća se ne samo u krugu njezine obitelji, nego i izvan nje. Znano nam je da će ona majka koja je svjesna svoga svećeničkog zadatka biti redovita na Misi i pobožnostima, te da će slati djecu na župnu katehezu i vjeronauk u školi. Majka koja svećenički misli i osjeća redovito moli za svećenička i redovnička zvanja. Ona razgovara sa svojom djecom, govori im i potiče ih kako bi u njihovoj duši proklijalo zvanje. Neke kršćanske majke, dok još u svojoj utrobi nose dijete, znaju se izraziti da bi rado darovale svoje dijete u službi oltara ako bi ga Bog pozvao i da bi bile zahvalne Bogu. Nedavno sam razgovarao s jednom takvom trudnom majkom koja ima već sina i kćer: "Znate, ako bude dječak, željela bih da bude svećenik, ako ga Bog poživi. Svaki dan molim na tu nakanu da mi budu spremni obojica se odazvati Bogu. Znam, Bog poziva svakoga od nas. Ovisi o nama, o našem odzivu. Nije kriza poziva, kako neki tvrde, nego je kriza odzivanja. Zato treba moliti Boga da takne srca mojih sinova da bi se odazvali i svoju majku i oca obradovali, a Crkvu obogatili." Rekoh joj: Dao Bog da ti se želja ispuni, a ispunit će se ako budete žarko molili. U pravu ste kad se odmah uključili svoje želje dok nosite svoje dijete u utrobi. Dakle, rad na promicanju zvanja treba početi već od "majčine utrobe". S tim djelom trebaju početi katolički roditelji tako da im bude želja i ideal da Bog pozove neko njihovo dijete i da ono bude spremno odazvat se.

            Važno je za duhovna zvanja kakav mentalitet vlada u obitelji s obzirom na svećenike, redovnike i redovnice. Dobro nam je poznato da svećenici nisu sveci. Svećenik ostaje čovjek i nakon ređenja, sa svim slabostima, manama i dobrim stranama. Vrlo je važno kako će obitelj govoriti o svećenicima. Hoće li se stalno isticati njihove ljudske slaboće, ili krivo tumačiti njihove postupke, ili će se isticati njihova pozitivna djela, čini, požrtvovnost u njihovu pastoralnom radu, uzvišenost njihova poziva po uzoru na velikoga književnika Goethea koji je o svećeništvu govorio najizvrsnije, kao o dragocjenom biseru društva i Crkve itd. Može se sa sigurnošću reći da nikada neće biti duhovnih zvanja iz onih obitelji u kojima se stalno iznose i izruguju slabosti svećenika. Naprotiv, duhovna se zvanja rađaju samo iz onih obitelji u kojima vlada dobro mišljenje o svećenicima, redovnicima i časnim sestrama. Ako roditelji i drugi članovi obitelji čuju na radiju, vide na TV-u, internetu o lošim i izmišljenim slaboćama svećenika, a danas ima podosta toga, oni će svoju djecu poučiti što je istina, a što je laž u svezi s time.

            Prema tome, kršćanske obitelji neće nikada omalovažavati svećenike, redovnike i redovnice zbog njihovih slabosti, pa i grijeha, a niti će dozvoliti da to netko drugi čini u njihovoj sredini. Roditelji, posebno majke, svojoj djeci uvijek će isticati čast, dostojanstvo svećeničkog poziva i službe. Ako je u srcima roditelja duboko usađeno poštovanje prema svećeničkom i redovničkom staleža, oni će pronaći najbolji i najprikladniji način kako će to poštovanje ucijepiti u srce i dušu svoje djece. Kad se u nekoj obitelji pokažu klice duhovnih zvanja, onda će brižljivo paziti i njegovati poput mlade biljke koju treba zalijevati kako bi postigla svoj uzrast i donijela plod.

            Bio bi veliki promašaj kad bi se nekoga prisiljavalo da uđe u svećenički stalež. Isto tako bi bio veliki promašaj i pravo prokletstvo kad bi se upropastilo neko duhovno zvanje tako da bi se dotičnoga izrugivalo i odvraćalo od kleričkoga staleža i uopće duhovnoga poziva i poslanja. Onomu koji osjeća poziv za svećeništvo ne samo da se ne smiju postavljati nikakve zapreke, nego treba sve učiniti da dotični ostvari svoj poziv. Radi toga će roditelji, napose majke, budno paziti na ono svoje dijete koje pokazuje znakove duhovnog zvanja. Pazit će na čistoću njegova srca i pratiti njegov razvoj. Majka će vješto otklanjati od njega sve što bi moglo smetati razvoju svećeničkog poziva: loše društvo, pogibeljne knjige, časopise, TV emisije itd.

            Obiteljska molitva. Svi će članovi obitelji moliti i žrtvovati se za duhovna zvanja. Što se budu više molili i žrtvovali u tu svrhu, to će i zvanje njihove djece biti solidnije, temeljitije Sigurno ste čuli za sv. Vinka Paulskog. Siromašni otac prodao je jedini par volova da bi školovao svoga sina Vinka koji je odlučio postati svećenik. Poslije toga je orao njivu tako da je zajedno sa ženom i djecom vukao plug. Cijela je obitelj rado činila žrtvu samo da njihovo dijete postane svećenik. Bog je, kako znamo, obilato nagradio njihove žrtve, jer je Vinko postao ne samo svećenik, nego i svetac i jedan od najvećih velikana ljubavi prema siromasima, bijednima, bolesnima, nemoćnima.

Ima li danas kršćanskih obitelji koje se znaju barem donekle žrtvovati za duhovna zvanja svoje djece? Pred ovim pitanjem ne bismo smjeli biti malodušni. Gdje ima kršćanskih ideala, ima i roditelja kojima je želja da se neko njihovo dijete posveti Bogu i službi Crkve. Poznam majku koja je pješice, bosa, išla na zavjet na desetke kilometara s tom nakanom da njezin sin postane svećenik. Svoj zavjet je otkrila meni tek onda kad je njezin sin postao svećenik. "Moj don Jozo, sad vam mogu reći i ovo: Svaki dan sam izmolila krunicu ili barem jednu desetku, na tu nakanu. Moj muž i ja skupa smo molili. Znali smo da bez molitve i žrtve neće biti uspjeha. Hvala Bogu, doživjeli smo da je naš sin svećenik." U razgovoru je dodala i ovo: "Ne smijemo prestati moliti za sina svećenika i druge svećenike. Znam da nije lako postati svećenik, ali je još teže ostati." Završih razgovor s riječima: Kad bismo imali takve majke i očeve, nikada ne bismo oskudijevali svećeničkim i redovnicima i redovnicama. Sve nam to jasno govori da kršćanska obitelj ima ne samo važnu ulogu u promicanju duhovnih zvanja, nego da ima i onih koji su svjesni toga svoga zadatka. Nažalost, moramo reći i to, da nije kod svih dovoljno prisutna misao da se za svećenička zvanja treba brinuti cijela kršćanska zajednica, župa, posebno kršćanske obitelji. Radi toga bi biskupi i svećenici u svom pastoralom radu morali više posvećivati pažnju i vremena da podižu tu svijet u pojedinim kršćanskim zajednicama, obiteljima. Može li se reći da su biskupi i svećenici i drugi pastoralni djelatnici dovoljno angažirani u podizanju te svijesti u obiteljima po župama? Usuđujem se ustvrditi da je naš rad na planu promicanja zvanja jedva zamjetljiv, da ne kažem zatajio. Doduše ima onih koji imaju pastoralnu zaokupljenost promicanja duhovnih zvanja, a ima i onih koji se o tome vrlo malo brinu. Prevelika zauzetost na sporednim i nebitnim aktivnostima, a zaboravljamo ono najvažnije; to je angažman na promicanju duhovnih zvanja.

            Noviji crkveni dokumenti, počevši od Pia XII. i njegovih nasljednika, upozoravaju i na potrebu apostolata ili pastorala duhovnih zvanja. Drugi vatikanski sabor naglasio je tu potrebu na nekoliko mjesta (usp. CD 15; PO 24; OT 1-3, 11), a isto tako mnogi postkoncilski dokumenti. Biskupi i svećenici u svom radu za duhovna zvanja pozvani su da podižu tu svijet u župama. Stoga bi župnici trebali pronalaziti načina i razraditi pastoralne načine djelovanja u svojim zajednicama u vezi duhovnih zvanja. Obitelji bi morale biti što svjesnije svoje uloge i svog zadatka da zdušno rade na tom planu kako bi se njihova djeca odazvala na Božji poziv. Ako se ujedini na tom planu svi pozvani pastoralni djelatnici, neće izostati uspjeh.

            Kod nas je naš biskup Ratko u najnovije vrijeme osnovao Djelo za duhovna zvanja, u koje se uključuju svi koji su otvoreni Duhu Svetome sa željom moljenja na tu nakanu Crkve.


free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.