Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

PRIČA O WILMI RUDOLF

          Rođena je 1940. god., tri mjeseca prerano kao dvadeseto dijete u obitelji i težila je samo 2 kg. Lijeva joj je noga bila kraća od desne a cijelo je djetinjstvo bolovala od različitih bolesti. Imala je četiri godine kada joj je dijagnosticirana dječja paraliza. Da stvar bude još teža, Wilmina obitelj bila je siromašna i ona nije mogla dobiti odgovarajuću medicinsku pomoć. Wilma je bila iz velike obitelji, 20 dijete od 22 djece. Njezin otac bio je nosač na željeznici, a majka je bila kućna pomoćnica.

            Doktori su rekli da Wilma više nikada neće moći hodati, no njezinu majku to nije zaustavilo. Nije ju prestajala hrabriti i govorila joj je da usprkos bolesti, u životu može postići sve što želi. Potrebna je samo vjera, hrabrost i ustrajnost.

             Svaki vikend vodila je Wilmu na dugo putovanje autobusom do bolnice u kojoj je dobila potrebnu terapiju. Međutim, terapije nisu pomogle, pa su doktori rekli neka joj masiraju noge svaki dan i da bi to možda moglo pomoći. Naučila je Wilminu braću i sestre kako da je masiraju i oni su to činili četiri puta na dan. Kada je imala osam godina, Wilma je mogla hodati uz pomoć proteze. Dobila je remenčiće za nogu što joj je omogućilo da krene u školu. Tamo su je prozvali ružnim nadimkom Limpy (Šepavka). Unatoč svemu pohađala je nastavu i otkrila da voli sport.

            Prohodala je u dvanaestoj godini i naučila ritmičke pokrete. Proglašena je medicinskim čudom. A onda je odlučila: postat će najbrža trkačica na svijetu! S trinaest je godina počela trčati. Redovito je sudjelovala na školskim natjecanjima i uvijek bila posljednja. Proslavila je dan kad je pretposljednja stigla na cilj. I nije prošlo dugo vremena, a ona je bila prva. Wilma Rudolph upisala se na fakultet, gdje je upoznala trenera koji je prepoznao njezin neuništivi duh, njezinu vjeru u uspjeh i izvanredni talent. Pokazivala je dobre rezultate i u atletici, a njezin je trener bio posebno oduševljen njenom odlučnošću, samouvjerenošću i sposobnošću da nadvlada osobne probleme.

            Svojim je trudom i upornošću dospjela na Olimpijske igre 1956. god. i u svojoj šesnaestoj godini osvojila brončanu olimpijsku medalju na štafeti 400 metara. God. 1960. postavila je svjetski rekord u utrci na 200 metara. Te je godine ta šepava dvadesetogodišnjakinja izabrana kao članica američke reprezentacije za Olimpijadu u Rimu. Otišla je tamo unatoč nekim novinarima koji su prigovarali da šepava atletičarka ide na Olimpijske igre. U utrci na 100 metara osvojila je zlatnu medalju. Publika je eksplodirala! Oduševljeno su pljeskali, skakali, vikali i pozdravljali mladu, šepavu atletičarku koja je upravo osvojila zlatnu medalju. Nitko to nije očekivao. Slijedila je utrka na 200 metara, a suparnica joj je bila vrlo uspješna atletičarka Jutta Hein. Međutim, Wilma je osvojila i drugu zlatnu medalju. Slijedila je još štafeta na 400 metara i prilika da Amerikanci osvoje i treće zlato što bi bio velik uspjeh za njih. Wilma je trčala zadnja i zbog loše primopredaje štafete izgubila je dragocjenu prednost. U takvim trenucima stotinke su vrlo bitne i odlučuju o pobjedi i porazu. Oblio ju je hladni znoj, publika je zanijemjela. Propuštena je prilika za treće zlato! Da, možda za nekog drugoga ali ne i za Wilmu. Volja za uspjehom i pobjedom bila je jača. Izvukla je svaki atom snage i potrčala koliko je mogla. I ne samo da je prestigla Juttu Hein, već je postavila novi olimpijski rekord. Osvojila je i treće zlato.

            Ta šepava trkačica koja je preboljela opaku bolest i postala olimpijska pobjednica proglašena je 1960. i 1961. god. sportašicom godine. Osvojila je još brojne svjetske nagrade i bila poštovana kasnijih godina kao vrhunska sportska stručnjakinja. Snimljen je i film o njezinu životu.

            “Pobjeđivati je divno, naravno, ali ako ste doista naumili postići nešto u životu, tajna je u ovome: naučite kako gubiti. Nema onoga koji nikad nije poražen. Ali, ako nakon poraza možete skupiti snagu i nastaviti jednako i uporno dalje, bit ćete pobjednik jednoga dana.”

            “Kad sam prolazila kroz to najslavnije razdoblje svoga života, znala sam često Boga pitati zašto sam ovdje i koja je to moja svrha. To sigurno nisu mogla biti samo ona tri zlata. Moralo je, za moj život, biti i nekog drugog razloga.” (Wilma Rudolph).

            „Vjera je ta koja određuje naše granice jer našem Bogu ništa nije nemoguće. On ima savršen plan za svakoga od nas i, ako se pouzdamo u Njegovo vodstvo, samo nam je nebo granica. Naš nam Nebeski Otac uvijek iznova pokazuje da preko onih, koji su u ljudskim očima mali i slabi, čini velika djela.“

            Zato, zapamtimo i živimo riječi sv. Bernarda: „Ništa nije nemoguće čovjeku koji vjeruje, i ništa nije teško onome koji ljubi.“ (Priredio Slobodan Milas)

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.