Stolica

Detalji

Napisao/la don Ilija Drmić

Hitovi: 955

U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim veoma bolesnim ocem. Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka. Pokraj kreveta nalazila se stolica. Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.
            - Pretpostavljam da ste me očekivali, reče mu.
            - Ne, tko ste vi?, upita ga bolesnik.
            - Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao, primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.

            - Ah, stolica, reče muškarac. Zatim nastavi:
            - Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
            Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.
            Bolesnik mu reče:
            - Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti. Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva... Međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho. Jednom riječju, nisam znao kako moliti. Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti. Tako sam nastavio sve do poprilici prije četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:
            - Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće: Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom. Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.
            - Pokušao sam jedanput, zatim drugi put i toliko mi se svidjelo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan. Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi... inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.
            Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini vrlo dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane to činiti. Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.
            Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći da bi mu saopćila kako je njezin otac umro.
            Svećenik je upita:
            - Je li umro smireno?
            - Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.
            - Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu.
            Rekao mi je da me mnogo voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila, pronašla sam ga mrtva. Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolici koja je bila pokraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu. Što vi mislite o tome?
            Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
            - O, kad bismo bar svi mi mogli tako umrijeti!