Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

Predavanje biskupa Ratka Perića o duhovnom profilu vjeroučitelja

Ne možemo govoriti o duhovnim kvalitetama vjeroučitelja,[1] barem onim temeljnima, a da uvodno ne dotaknemo strahovitu stvarnost grijeha koji je zavišću i zavodljivošću đavla preplavio ljudski rod i ohološću prvoga bračnog para donio nam tragediju smrti. Taj je „grijeh svijeta“ (Iv 1,29), đavla i samu smrt svojom smrću pobijedio Krist Gospodin a svojim uskrsnućem obećao nam i darovao život vječni. On nas je početno opravdao i otkupio bez nas, ali nas ne će konačno spasiti bez nas, bez naše vjere i dobrih djela. Pođimo od početka.

 

            Stvaranje nevidljivoga svijeta. Vjerujemo da je Bog na nebesima stvorio mirijade mirijada besmrtnih duhova i rasporedio ih u korove niže, srednje, više: anđele, arkanđele i vrhovništva; zatim vlasti, sile i gospodstva; i konačno prijestolja, serafine i kerubine. Ne znamo ni iz Objave, ni iz Predaje, ni iz teologije ni koliko ih ima, ni kada su prije ljudî stvoreni, ni kolik im je umni kapacitet i slobodna volja. Jedno je sigurno: umom nadilaze svako ljudsko biće, a vjerojatno se razlikuju i u međusobnoj hijerarhiji po umnoj sposobnosti koju im je Bog darovao.

            Sigurno je da su svi bili stavljeni na kušnju jednoga trenutka u kojem je bila njihova sudbina vječnosti. Ne znamo u čemu se sastojala ta kušnja ili provjera povjerene im slobode i inteligencije.[2] Ne znamo ni koliko ih je položilo ispit i ostalo u anđeoskim bijelim haljinama, a koliko ih je propalo i pretvorili se u crne đavle,[3] niti znamo iz kojih su sve zborova bili. Nakon kušnje zli anđeli ili đavli okrenuli su leđa k Bogu, a odvratili lice svoje od njega, zauvijek. Ne znamo da je kod njih bilo ikakva rasta i napretka, nego samo neka vrsta promjene iz stanja prijateljstva u stanje neprijateljstva. Ljubav su pretvorili u mržnju, radost u zavist, dobro u zlo, ljepotu u rugobu, sreću u nesreću, život u smrt, unatoč što su na sve to bili auktoritativno upozoreni.

Iz Objave dakle vrlo malo znamo o tim duhovnim stvorenjima, eto toliko da su anđeli u službi Božjoj, u službi Isusovoj od njegova utjelovljenja do uzašašća, a i u službi ljudskoj. I kao što anđeli imaju utjecaja na ljude, kao njihovi čuvari, pomoćnici, navjestitelji, slično i pali anđeli ili đavli, demoni imaju, po Božjem pripuštenju, nekoga utjecaja na ljude. E sada kao što vjerujemo da svaki čovjek ima svoga anđela čuvara, koji ga čuva od grijeha i neprimjetno vodi putem spasa, tako ne znamo ima li svaki čovjek i svoga đavla napasnika koji ga namiče na grijeh. Isus nas nije poučavao ni u angelologiji ni u demonologiji, nego u tome kako se anđeli raduju zbog „obraćena grješnika“ (Lk 15,10), a kako se đavla trebamo čuvati u svakom trenutku svoga života i svaki dan moliti, kao što nas je poučio u Očenašu, da ne padnemo u napast nego da nas Otac nebeski izbavi od Zloga (Mt 6,13).

            Stvaranje vidljivoga svijeta. Onda je Bog odlučio stvoriti ovaj materijalni svijet i na njemu tri stupnja života: nepokretni botanički koji obuhvaća sve biljno raslinstvo, zatim pokretno-poletno zoološko carstvo koje obuhvaća sve raznolike životinje po kopnu, ribe u vodi, ptice u zraku, i psihofizički antropološki svijet čovjeka, čovječanstva. Ova prva dva stupnja ostaju na razini života, ukalupljena u zakone rasta i nagone razmnožavanja, a ta prolazna živa bića nisu obdarena duhom i slobodom, pa su prema tomu bez napretka i kulture, i bez vječnoga života.

            Konačno šestoga dana, tj. na kraju djela stvaranja, Bog je proizveo prve ljude: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – svim gmizavcima što puze po zemlji! Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 26-27). U drugoj verziji istoga čina stvaranja čitamo kako je Bog od zemaljskoga praha stvorio čovjekovo tijelo, Adama - Zemljana, udahnuo mu dušu, a onda – a da čovjek nije ni primijetio, zbog „tvrda sna“ - stvorio je od njegova „rebra“ (Post 2,21), novo tijelo, Evu – majku živih, kao njegovu družicu i roditeljicu novih bića. Prvi je dakle zaručnički par iste ljudske naravi, iste kosti, iste krvi, istoga materijala, iste duhovne kvalitete, s razlikama psiho-fizičkih obilježja, psiho-fizičke privlačnosti, uzajamne psiho-fizičke upućenosti i dopunjenosti, dvospolnosti. Dao im darove svetosti i pravednosti, tj. dar prijateljstva ne samo za njih, nego nasljedno i za sve njihove potomke, tj. zadao im zadaće da se množe i zemlju sebi podlože: On ih je osobno vjenčao, tj. blagoslovio ih i rekao: „Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (Post 1,28).

            Provjera – pad – istočni grijeh. Iako se provjera ili kušnja povjerenih darova te Adamov i Evin vlastiti pad opisuje tek u 3. poglavlju Geneze, on se dogodio dok su prvi ljudi bili u stanju svetosti i pravednosti, prije rađanja djece.

            Prvi su ljudi prenijeli potomstvu ljudsku narav ranjenu prvim grijehom, lišenu izvorne milosti. Ta se lišenost zove „istočni grijeh“. Kao posljedica toga ljudska je narav oslabljena u svojim moćima, podložna neznanju, trpljenju, vlasti smrti i sklona grijehu (ta se sklonost naziva „požuda“).

            Mi držimo, s Tridentskim koncilom, da se istočni grijeh prenosi zajedno s ljudskom naravi „ne oponašanjem, nego rađanjem“, i da je zato „svakomu vlastit“.[4] Ovaj nam je uvod o iskonskom grijehu nužno trebao da bistro uvidimo opći kontekst u kojem se čovjek nalazi, tj. dvije činjenice:

            Tijelo: Bog je stvorio čovjekovo tijelo, Adamovo i Evino, dao mu je genijalno savršenstvo u konstituciji i funkciji, od začeća do preminuća, ali je podložno ne samo prirodnom zakonu rasta nego zbog grijeha zakonu raspadanja: bolesti, patnji i konačno smrti.

            Duša: Bog je stvorio čovjekovu dušu, besmrtnu, u koju je stavio dvije potencije svoje slike i prilike: prvu potenciju ili moć, kvalitetu razuma - svijest, koja se kroz život s mukom razvija od tabule rase do enciklopedijskoga čovjeka; drugu potenciju ili sposobnost, slobodnu volju - savjest, koja se s jednakom mukom odgaja u obitelji, u školi, u društvu da okrene pravim putom. Te dvije sposobnosti obrazovanja svijesti i odgoja savjesti jesu čovjekova bitna novost u odnosu i na bića iznad sebe kao što su anđeli, koji su to zadobili u savršenstvu u hipu stvaranja, i na bića niža od sebe kao što su životinje koje toga uopće nemaju, osim ugrađenih nagona. To znači da je Bog stvorio čovjeka kao svoga suradnika koji će tijekom života aktualizirati svoje potencijale, usavršavati svoje prirođene talente, da se vidi kakav je udio njegov, a kakav je Božji.

            Mi se ovdje ograničavamo na duhovni profil ili oris vjeroučitelja. Pretpostavljamo da su takvi vjeroučitelji ili vjeroučiteljice maturirali četverogodišnju srednju školu. Da su završili i visoku teološku izobrazbu na nekom fakultetu ili institutu. Da nisu na tome stali nego da se i dalje znoje, da čitaju, pišu, proučavaju, upotpunjuju svoje znanje koje su propustili u vrijeme školovanja i koje se stalno nameće u životu.

            I. - SVIJEST. Najprije ćemo o umnoj sposobnosti, odnosno o potrebi školske i permanentne izobrazbe, o svijesti, a onda o savjesti. Naš razum ima tri kvalitativna stupnja djelovanja, od kojih je svaki u sebi čudesan i koji traži svakodnevno i sustavno vježbanje, razvijanje, njegovanje, provjeravanje.

            Prvi stupanj ili čin: shvaćanje, razumijevanje, poimanje, „kopčanje“. To je temeljna naša sposobnost: da razumijemo o čemu se radi, da nam je jasanstatus quaestionis. Da razumijemo što profesor priča, što pisac piše, što predavač izlaže. Ako to ne razumijemo, ako nemamo pojma što je posrijedi, kako ćemo dalje.

            Iz svoga se iskustva na Institutu sjećam da sam se prilično nelagodno osjećao i podobro čudio što studenti, a većinom su bile studentice, gotovo ništa ne pitaju, rijetki su bili takvi dijaloganti. Ponekada sam znao tražiti da ponove što sam izlagao. I više bi zastali nego odgovarali. Slično kaže i poneki drugi profesor. To znači da temeljno nisu razumjeli ili im, ako su razumjeli, nije trebalo nikakvih pitanja. Kao da nisu bili zainteresirani, osim da odslušaju te sate, da polože nekako ispite i da se zaposle. Sada bi me zanimalo: pitaju li sada takve vjeroučitelje njihovi vjeroučenici, ne da zaustave sat i odvuku pozornost vjeroučiteljice na drugu stranu, nego da se odgovori osmoškolcu ili srednjoškolki na razini njihove dobi i pameti.

            Moram ipak priznati - i to je pozitivno - da sam u jednom susretu permanentnog obrazovanja vidio puno razgovorljivije brojne vjeroučitelje nakon određene prakse u školama, jer su vjerojatno i sami bili zasipani raznim vjeroučeničkim životnim pitanjima, gdje se trebalo snalaziti i boriti.

            Drugi stupanj ili čin uma odnosi se na pamćenje shvaćenoga, na sjećanje pročitanoga, na memoriju, sposobnost da zadržimo u sebi što smo čuli, čitali i vidjeli, a da nam to ne propadne kao voda kroz rešeto.

            Čini se da se u datoteku memorije ukuca sve što čujemo, pročitamo i vidimo, ali ne možeš to pozvati „klikom“ kada hoćeš i kako hoćeš. Pogotovo ne možeš kada ti zatreba, na ispitu i u drugim hitnim slučajevima. Općenito se smatra da iz jedne propovijedi ne zapamtimo nijedne ideje, kamoli dvije ili tri koje je propovjednik naglašavao do iznemoglosti, nego nam ostane tek neki puki osjećaj, maglovit dojam, neka slika, primjer, senzacija. A kamoli da bismo mogli nastaviti razmišljati o toj propovijedi dalje. Ne zaboravi da je slično i s tvojim predavanjima u školskoj nastavi.

            Razvoj umnih sposobnosti shvaćanja i pamćenja ide usporedo s razvojem našega tijela koje se razvija do svoje zacrtane punine uzrasta, tj. do 23. godine. Samo što tijelo ide u determiniranu rastu, a umne sposobnosti u slobodnu razvoju. Tako idemo i u školovanju: prvih šest-sedam godina u kućnom dvorištu ili vrtiću. Ako uspijemo kroz igru kao djeca nešto naučiti i zapamtiti, puna šaka brade. Zatim idemo u školu četiri razreda osnovne, pa u skladu s prolaznošću druga četiri osnovne, pa uz pozitivne ocjene treća četiri o/srednje do 18. godine ili punoljetnosti, pa neki još četiri ili pet godina fakulteta, eto do 23. godine, i netko završi s diplomom, netko na ulici.

            Kažu da u Zagrebu na sveučilištu, gdje ima preko trideset fakulteta, preko 60% studenata ne završi studija, tj. ne diplomira. A i ono mladih što završi, jedva se može zaposliti. Bolje se nekada zaposle oni koji nisu završili.

            Treći čin je najzahtjevniji i najteži stupanj razuma: zaključivanje, razmišljanje, mišljenje, prosuđivanje, suđenje. Ovdje se traži ne samo razumijevanje doživljenoga, zapamćenje proučenoga nego i prosuđivanje shvaćene i upamćene materije. Obično kada udarimo glavom o zid, počinjemo životno razmišljati. 

            Govoreći slikovito, fizički ili fizikalno, prelazak iz prvoga stupnja pojmovnoga praćenja na drugi kat pamćenja, ili na treći kat razmišljanja i zaključivanja jest svaki put novi kvalitativni skok. Recimo, kada bi se mogao izraditi jedan mozak koji bi na milijun volti proizvodio ovakvo ljudsko poimanje ili shvaćanje kakvo mi imamo, onda bi trebao drugi milijun volti da proizvede ljudsko upamćenje, a treći milijun volti da proizvede ljudsko mišljenje, prosuđivanje. Kompjutor niti shvaća, niti pamti, niti zaključuje kao što čini uman i slobodan čovjek.

            Naš je razum navijen na zakon logike, na logično razmišljanje, na matematičke nizove. Kako ćeš nešto razumjeti kada knjiga nije čitljiva, kada učitelju nije jasno. Kako ćeš upamtiti ako nisi ni pokušao razumjeti. Kako ćeš donijeti svoj sud ili mišljenje, ako nisi ni razumio ni upamtio. Evo potrebe za stalnim studiranjem, ponavljanjem, vježbanjem.

            Ima mnoštvo vrsta znanòsti kojima se proučava ova zemaljska i svemirska stvarnost. Tako postoji 6 pregolemih područja znanosti kao 6 tihih oceana. To su prirodna, društvena, tehnička, humanistička, biomedicinska i biotehnička područja. A sva ta beskrajna mnoštva imaju oko 50 znanstvenih polja ili prašuma u kojima raste preko 240 gustih grana znanosti, koje proučavaju sve od početka svijeta, od začetka čovjeka, od logike, od prirode i društva do duše, do smrti, do eshatologije. (Na pr. uzmeš li humanističko područje, naći ćeš polje teologije a u njemu ovih 13 grana ili katedri: dogmatska, biblijska, fundamentalna, moralna, pastoralna i ekumenska teologija, zatim egzegeza, liturgika, kanonsko pravo, crkvena povijest, patristika i kršćanska književnost, socijalni nauk Crkve, religijska pedagogija i katehetika. Pa da imaš doktorate iz ovih 13 grana, što znaš iz geologije ili geofizike ili geodezije.

            Izloživši sve potrebno, pitamo se koji je i koji bi trebao biti duhovni profil umne sposobnosti jednoga vjeroučitelja? Odgovor: glavni umni i svjesni studij jest Isus Krist. On je po Očevu umu i naumu model stvaranja. On je izvoditelj otkupljenja. On je tvorac spasenja. On je objektiv naše vjere, objektiv i našega učenja. Iz njega zrači i ižaruje se na sve druge osobe i predmete kao iz središta: na Oca nebeskoga, na Duha Svetoga, na njegovu Majku Mariju, na njegove apostole, prvoga Petra i njegovo prvenstvo i nezabludivost, na njegova nasljednika Rimskoga biskupa, na cijelu Crkvu, na sve one teološke grane. I to za svakoga vjernika, pogotovo vjeroučitelja.

            Primjer sv. Luke evanđelista. On počinje svoje Evanđelje pošteno kazujući da su „mnogi“ prije njega poduzeli „sastaviti izvješće o događajima, koji se ispuniše među nama“ kako su to posvjedočili „oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi“. Danas znamo da je tijekom vremena bilo preko 50 „evanđelja“, od kojih su samo četiri proglašena vjerodostojnima, ostala su bačena u apokrifnu ropotarnicu, unatoč tomu što može biti istine i u njima. Ali ne može se predavati ni najmanja laž zajedno s istinom! Tako je i Luka evanđelist odlučio, nakon što bijaše sve od početka pomno ispitao, sve po redu napisati (Lk 1,1-4) i radi sebe i radi Teofila i svih svojih čitatelja.

            Iako su mnogi prije sv. Luke poduzeli sastaviti izvješće, ni s jednim prikazom sv. Luka nije bio do kraja zadovoljan, nego je on osobno pošao u proučavanje drugih knjiga, u istraživanje Isusovih događaja i parabola, u intervjuiranje osoba-očevidaca, u listanje arhiva, u prepisivanja iz prethodnih izvješća, a da nije ni citirao, i to da se sam osvjedoči, da drugima posvjedoči i da se drugi osvjedoče o Isusovu životu i djelu.

            Pravi će vjeroučitelj biti onaj koji će u centar svoje životne pozornosti i poštovanja staviti Gospodina Isusa Krista, oduševljavati se kako je silan na djelu i na riječi, proučavati njega kao tvorca sedam svetih sakramenata, među kojim Euharistija najosobnija, najdostojnija, zatim će promatrati njegove odnose prema svojim sugovornicama i sugovornicama.

            Toliko o razvoju svijesti, pameti, a sada prijeđimo na drugu komponentu duše:

            II. - SAVJEST. To je najtajnovitija pojava u našem životu. Javlja se i u muškima i u ženskima, i u poštenima i u nepoštenima, u pobožnima i u bezbošcima. Kako se u nama zaiskri i kako nas zbog zlodjela kori, a zbog dobrodjela hvali, ne znamo. U nama ništa nije tako naše kao savjest, ta duhovna moć s pomoću koje razlikujemo dobro od zla, pravdu od nepravde, istinu od laži, grdobu od ljepote. U nama ništa nije tako naše kao savjest, a čini se kao da je u nas ubačena izvana: drži nas, steže i prekorava, odnosno podiže, bodri, hvali i nama upravlja.

            Kao što se svaki umjetnik na neki način potpiše na svoje djelo - Michelangelo je ucrtao svoj lik u „Mojsijevu“ bradu, naslikao sebe kako drži kožu sv. Bartola na „Sudnjem danu“ u Sikstini, a punim se imenom i prezimenom potpisao na kolajni preko Gospinih prsiju u kipu „Pietà“ -  tako se i vrhunski umjetnik Bog potpisao u svoje djelo čovjeka, usadio je u njega „stablo spoznaje dobra i zla“ (Post 2,9). I nije trebao dodavati svojim inicijalima onu Dürerovu: „Prokleti bili krivotvoritelji i oponašatelji ovoga djela i talenta drugih!“[5] jer će se čovjek po sebi osjećati prokletim ako ne poštuje te božanske inicijale. To stablo nikakva sila ne može iščupati ili posjeći. Može se upaliti, može začađavati, ali ne može izgorjeti. Taj božanski potpis jest savjest! A da se čovjek može lakše okretati prema dobru, Bog mu je „spoznaju zla“ omotao slojem naravnoga stida.

            I stablo je života počelo rasti. Od rođenja ta se klica u djetinjstvu stupnjevito budi, kroz strastveno mladenaštvo od mnogih se smatra čovjekovom neprijateljicom, a u zreloj dobi ona izraste u pravo stablo života i u glavnoga suca čovjekovih pothvata i djela na njegovu putu izgradnje. Čovjek se stalno duhovno nadograđuje, izvija i množi.

            Gledano povijesno, najprije je sotona pokušao ljudima dokazati da u njima nema toga Božjega potpisa, nego da oni moraju biti „kao bogovi“ (Post 3,5). Na žalost, čovjek je odmah okusio spoznaju zla i iskusio kaznu za zlo! Ali mu to nije umanjilo glasa i grižnje savjesti, nego naprotiv.

            Čovjek je kroz tisućljeća pokušavao tu savjest - Božje inicijale - spužvom grijeha brisati, čekićem bezboštva udarati, srpom zločina žeti, parlamentarnim zakonima preglasavati, nemoralnom praksom obarati, ali stablo ostaje - neoštećeno.

            Dok se mnogi narodi odmeću od Boga, niječući ga i brišući njegov pečat i potpis, Bog i dalje daje da „stablo“ raste, cvjeta, plodi se i razvija. Pojedinci i razne nevladine udruge sve svoje snage poduzimaju da izbace iz čovjeka i čovječanstva taj tajanstveni glas: „Dobro čini, zla se kloni“, ali bezuspješno. Koliko je napisano knjiga, izmišljeno filozofija, proglašeno novih etika i ideologija da se to ime i potpis krivo protumači, loše pročita, posve ukloni. Da se proglasi istinitim, dobrim i lijepim ono što čovjeku požudno godi i sebično koristi, ali taj glas nesavladivo odjekuje i poručuje: Samo ako mi se pokoriš, onda ćeš, čovječe, pobijediti. Što je Bog rekao da je sreća, to je sreća! 

            Savjest sv. Pavla. Kao što smo za razvoj zdrava razuma uzeli primjer svetoga Luke koji se osobno trudio da prostudira, zapamti, razmišlja; da prouči božansku osobu Isusovu i da napiše djelo o Isusovu djelovanju, tako ćemo za primjer uzeti svetoga Pavla, koji se od svih novozavjetnih pisaca najviše zadržao na odgoju i ispitu savjesti. A sve je iskusio na samome sebi. Njegovi poučci u području morala jači su od Pitagorina poučka u matematici ili Arhimedova zakona u fizici.

            1. - Kada sam bio dijete, mislio sam kao dijete. Tu se susrećemo s činjenicom razvoja ljudske savjesti. Savjest je kao zrno ili klica zasađena u naš duh i pod odgovarajućim vanjskim i unutarnjim uvjetima, ta se klica razvija prema dobru ili prema zlu. „Kad bijah kao nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače“ (1 Kor 13,11). No tijekom vremena savjest se razvijala, poštujući neke vanjske društvene norme i određene psihološke zakone. „A kada postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko“ (13,11). A zreo je čovjek postao kada je pristupio Isusu i od njega bio zahvaćen, neodvojiv.

            2. - Savjest mi ništa ne predbacuje, dakle – ne znači da sam opravdan! Pravi paradoks, iznenađenje. Očekivali bismo da će Pavao reći: Savjest mi je čista, ergo spašen sam. A kada tamo: Savjest mi je u redu, dakle: „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?“ (Rim 7,24), Bog je moj sudac. On će reći što je u redu, a što nije u odnosu na njegov potpis, na njegove zapovijedi. Pavao je, zadahnut mržnjom prema kršćanima, pošao u Damask. Bio je uvjeren da radi po savjesti, i to na slavu Boga Jahve, po odredbama svojih pretpostavljenih, s njihovim potpisima. Ali pred Damaskom incident. Pade Pavao s konja iz čista mira. Zabljesnu ga Reflektor Božje milosti i začu se glas:

            - Kamo, Šaule?

            - U Damask pohvatati kršćane.

            - Šaule, zašto me progoniš?, opet će onaj iz Reflektora

            - Ne progonim ja tebe, nego kršćane. Ananiju! A tko si ti?, pita ga progonitelj.

            - Ja sam Isus kojega ti progoniš (Dj 9,5). Kada Ananiju progoniš, mene progoniš. Ja sam Ananija. Moje je ime upisano u Ananijino srce! Pavao se obratio i dao ovaj poučak. Savjest mi je uredna, dakle ništa nije gotovo!

            I pitamo li se zar se ne može dogoditi da i mi zavremo, sve po savjesti, a udaramo protiv Crkve i protiv Boga koji je neizmjerno veći i od naše savjesti i „od našega srca“ (1 Iv 3,20).

            3. - Zato se ja trudim uvijek imati savjest besprijekornu pred Bogom i pred ljudima (Dj 24,16).

            Pavao nikada nije stao s izgradnjom vlastite savjesti i s ispitivanjem Božje volje. Stalno se trudio i pokušavao što više razviti svoju savjest, svoje srce da bude bez ikakve ljage i prijekora i pred Bogom i ljudima. To ne ide samo od sebe, kao što strasti idu same od sebe protiv savjesti. Ne možemo činiti što hoćemo niti postići što odlučimo; „ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim“, veli isti Apostol Rimljanima (7,15). A ono što bi čovjek trebao činiti, to ne radi, pa se ljuti, živcira, laje i kaje. Odluči da ne će više griješiti, ne može ni blizu ostvariti. Koliko pokušaja - toliko promašaja. Neprestano posrće, ispovijeda se, diže se, pada, i sve iznova. Koliko je obavio sv. ispovijedi, primio sv. pričesti, pročitao vjerskih članaka, je li se temeljito obratio? Ili je još uvijek u moralnoj kaljuži?

            Kako možemo pomisliti da smo izgradili svoju savjest do svoje, recimo, 25. godine, a da će nakon toga ići sve kô po loju? Savjest se odmotava, odgaja, ispravlja, uspravlja i raste do smrti. Ako sv. Pavao piše da se tako trudio u svojoj 50. godini, što ćeš ti reći u svojoj 25. godini?!

            Zaključak. Duhovni profil vjeroučitelja čita se u njegovu razvoju razumne svijesti i odgoju moralne savjesti. Najprije obrazovni razvoj duhovne svijesti: praćenjem, pamćenjem i razmišljanjem o Isusu Kristu i njegovu spasotvornom djelu u odnosu na svu teološku stvarnost o kojoj je bilo riječi. Napose, u odnosu na grijeh, istočni i osobni, počinjen zavodništvom đavla, a zbog kojega se čovjek udaljio od Boga i nema mu spasa bez Boga. Vjeroučitelj je prvi pozvan da u tu istinu bude uvjeren, čvrst u vjeri, i da to onda prenosi i na svoje vjeroučenike. Budući da je nemoguće išta postići bez Božje milosti, tj. bez naše skrušene molitve, vjeroučitelj je pozvan moliti se u prvome redu za sebe, za svoju obitelj, ukućane, a onda i za svoje učenike kojima prenosi vjeru. Takvo vjersko znanje - stečeno vlastitim naporom i studijem kudikamo se više cijeni i vrijedi nego ono koje je usputno čuveno i stalno se rutinski ponavlja iz razreda u razred. Takvu osobnu znanju pridolazi i ono koje Duh Sveti daje kao dar u svetoj potvrdi.

            A, drugo, kudikamo jače svjedočanstvo vjeroučitelj očituje svojim učenicima jasnim naukom o karakteru i odgoju ljudske i vjerničke savjesti, pogotovo svjedočanstvom svoga moralnog života, primjerno opslužujući zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku, držeći se crkvenih zakona, te poučavajući druge kako ih opsluživati. I uvijek imati na pameti da znanje ne spašava, nego napuhuje, a ljubav izgrađuje: Scientia inflat, charitas aedificat (1 Kor 8,1).


[1] Vidi članak: „U čemu je uspjeh vjeroučitelja?“, u: Obnovljeni život, 4/1976., str. 320-333. Na internetu:http://www.cbismo.com/index.php?mod=vijest&vijest=1520.

[2] Općenito se smatra, zajedno sa sv. Tomom Akvinskim, da su stavljeni pred Majku i njezina Sina Isusa da mu se poklone. Većina je prihvatila, a jedan dio nije.

[3] Knjiga Otkrivenja kaže: „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih“ (Otk 12,3-4).

[4] Pavao VI., „Sollemnis professio fidei“, 29. VI. 1968. u: Enchiridion Vaticanum, 3, Bologna 1977.; Vjerovanje naroda Božjega, br. 16; Tridentski koncil: DS, 1513.

[5] Tako je, kažu, dodao na jednoj svojoj slici iz Gospina života: "Be cursed, plunderers and imitators of the work and talent of others" - http://www.museum-security.org/forgeries.htm.

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.