Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5,9)

               Do sada smo govorili o primanju i ostvarivanju mira u vlastitoj nutrini, a sada želimo promotriti zapreke u sebi i kod drugih koje to onemogućuju i načine prevladavanje tih zapreka. „Bog može katkada dozvoliti da mi uzmanjkaju novac, zdravlje, mogućnosti, kreposti, ali mi nikad neće uskratiti sebe samog, svoju pomoć, svoje milosrđe, sve ono što mi omogućuje da se stalno sve više njemu približavam i da jače ljubim njega i svoje bližnje“ i da istinski živim sinovstvo.
            Stav prema trpljenju naših bližnjih. Jedna od okolnosti, zapreka, u kojima se lako može dogoditi da izgubimo unutarnji mir jest kad se neka osoba koja nam je bliska nalazi u teškoj situaciji. Katkada nas trpljenje nekog prijatelja ili djeteta više pogađa i zabrinjava od našeg osobnog trpljenja. To je samo po sebi lijepo, ali ne smije postati razlogom za očajanje. Kolike, katkada pretjerane brige, obuzimaju neke obitelji kad se dogodi da se jedan od članova razboli, izgubi posao, padne u depresiju itd. Koliki se roditelji brinu i imaju pretjerane brige zbog problema jednog od djece... I ovdje nas Gospodin poziva da ne izgubimo unutarnji mir. Naša bol ima opravdane razloge: prihvatimo je s mirom. Gospodin nas neće napustiti: "Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi i koja zaboravila, tebe ja zaboravit neću" (Iz 49,15).

            Valja znati razlikovati i ono što bi se moglo nazvati prava i lažna sućut. Jedno je sigurno: što više napredujemo u kršćanskom životu, to više raste naša sućut. Moglo bi se s pravom posumnjati u vrijednost duhovnog života osobe koja ne pokazuje znakove rasta u milosrđu. Sućut svetaca, koliko god bila duboka i spremna uzeti na se i ublažiti svaku bijedu, uvijek ostaje blaga, mirna i puna povjerenja. Ona je plod Duha Svetoga. Naša je, pak, sućut često puna zabrinutosti i nemira. Često se miješamo u trpljenje drugih na način koji nije uvijek prav, koji često proizlazi više iz sebeljublja nego iz istinske ljubavi prema drugima. Često vjerujemo da imamo pravo pretjerano se brinuti za nekoga u teškoćama, da je to znak ljubavi prema nekome, ali to nije pravo. Taj stav često krije veliko sebeljublje. Ne podnosimo trpljenje drugih, jer se sami bojimo trpljenja i jer nemamo dovoljno povjerenja u Boga. Jedna je stvar sigurna: Bog ljubi sve naše bližnje neizmjerno više i neizmjerno bolje od nas samih.

            Isus živi u svakoj osobi koja trpi. Najvažniji razlog koji će nam pomoći da se suočimo s dramom trpljenja jest sljedeći: valja nam ozbiljno uzeti otajstvo Utjelovljenja i otajstvo Križa. Isus je na se uzeo naše tijelo, doista je preuzeo naše trpljenje, pa možemo sa sigurnošću ustvrditi da u svakoj osobi koja trpi, Isus trpi. U 25. poglavlju Evanđelja po Mateju, u usporedbi o Posljednjem sudu, Isus kaže onima koji su se brinuli za bolesne i posjećivali zatvorenike: "Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće." Ove Gospodinove riječi kažu nam da ćemo "u večer života biti suđeni prema ljubavi" (sv. Ivan od Križa), i posebno prema ljubavi koju smo iskazali prema braći u potrebi. One nas pozivaju da se angažiramo svim snagama da bismo ublažili njihovo trpljenje, ali isto tako da na njega gledamo s nadom. Budući da je u svakom trpljenju Isus osobno prisutan, u njemu je klica života i uskrsnuća. Ako pred osobu koja trpi stupimo s uvjerenjem da Isus trpi u njoj, da u njoj, po riječima sv. Pavla, "nadopunjava ono što nedostaje njegovoj Muci", kako možemo očajavati zbog te patnje? Zar Krist nije uskrsnuo? Zar njegova Muka nije otkupiteljska? "Ne žalostite se poput onih koji nemaju nade!" (1 Sol 4,13).
            Tuđe mane i slabosti. Često se događa da izgubimo mir zato što nas ponašanje neke osobe ili neke grupe rastužuje i zabrinjava. Žena može biti zabrinuta ako ne vidi dolazak tako željenog obraćenja svojeg supruga. I obrnuto. Roditelji za djecu... Za prijatelja, brata, sestru... Koliko puta smo izgubili mir, iživcirali se samo zato što se netko nije u našoj blizini ponašao kako mi mislimo da treba! Što učiniti? Odgovor je isti kao i prije: pouzdanje i predanje. Valja mi činiti što mi je dužnost, da bih drugima pomogao da se poboljšaju, ali na miran i blag način, i sve drugo prepustiti Gospodinu koji zna naći korist u svakoj situaciji. Vrlo važno načelo: Valja nam paziti ne samo na ono što želimo nego i na to kako to želimo. Često griješimo u sljedećem: želimo nešto što je dobro, čak i veoma dobro, ali za to ne nalazimo pravi način. Da bismo to bolje razumjeli, uzmimo primjer koji smo naveli: normalno je da roditelj želi odgojiti svoje dijete. To je izvrsna stvar, koja odgovara Božjoj volji. Ali, ako se ljuti, živcira i gubi mir zbog nesavršenosti ili nedostataka svoga djeteta, sigurno nije potaknut Duhom Svetim. Mislimo, da ako želimo nešto dobro s većim nestrpljenjem da zato jače i više služimo Bogu. Naša volja mora uvijek ostati blaga, mirna, strpljiva, nenavezana, predana Bogu, a ne nestrpljiva, u žurbi, zabrinuta, razdražena itd.
            Strpljenje prema bližnjemu. Primijenimo, dakle, ovo pravilo na našu želju da se ljudi u našoj okolini bolje ponašaju: neka ta želja bude mirna i bez zabrinutosti. Znajmo ostati mirni i onda kada ljudi oko nas postupaju na način koji nam se čini pogrješan i nepravedan. Učinimo, naravno, sve što treba da bismo im pomogli, bilo to ukorom ili ispravkom, ovisno od eventualnih odgovornosti koje imamo prema njima, ali neka sve bude u blagosti i miru. Kada ne možemo ništa učiniti, ostanimo mirni i pustimo da Bog djeluje. Koliki izgube mir, jer žele pod svaku cijenu promijeniti osobe koje ih okružuju! Koliki se ljudi u braku uznemiruju i živciraju, jer bi željeli da se njihov bračni partner oslobodi ove ili one mane! Gospodin od nas, naprotiv, traži da strpljivo podnosimo slabosti svojih bližnjih, jer, ako Gospodin neku osobu još nije preobrazio, ako ju još nije oslobodio od ove ili one nesavršenosti, to znači da je podnosi takvu kakva jest! Tada i ja moram postupati poput njega: moliti i biti strpljiv. Zašto bismo bili zahtjevniji i užurbaniji od Boga? Katkada mislimo da je naša žurba potaknuta ljubavlju. Ali Bog ljubi neizmjerno više od mene, a manje se žuri! To je strpljenje tim važnije, jer u nama izvršava pročišćenje koje nam je prijeko potrebno i nužno. Mislimo da želimo dobro drugima i samima sebi, no ta je želja često pomiješana s mnogo skrivenog sebeljublja, vlastite volje, navezanosti na naše osobne, uske i ograničene zamisli kojima pridajemo toliku važnost i koje bismo htjeli nametnuti drugima, katkada čak i Bogu. Moramo se pod svaku cijenu osloboditi od te uskogrudnosti srca i rasuđivanja da bi se dobro moglo ostvariti, i to ne onakvo kakvo si mi zamišljamo i predočujemo, nego onakvo kakvo odgovara Božjim nakanama, koje su toliko ljepše i šire od naših!
            Strpljenje s našim osobnim pogreškama i nesavršenostima. Kada je netko prešao određeni put u duhovnom životu i doista želi ljubiti Gospodina od sveg srca, kada je naučio imati u njega povjerenja i predavati mu se usred poteškoća, tada još uvijek ostaje jedna okolnost u kojoj može lako izgubiti mir i spokoj duše i koju Zli želi iskoristiti, da bi ga obeshrabrio i uznemirio. Radi se o spoznanju vlastite bijede, o iskustvu vlastitih pogrešaka i padova koji se događaju na određenim područjima, usprkos dobroj volji i želji da se čovjek ispravi. I ovdje je važno biti svjestan činjenice da žalost, obeshrabrenje i zabrinutost duše koje osjećamo nakon što smo počinili neku grešku, nisu dobri, i da nam valja sve učiniti da bismo ostali u miru. Nije potrebno činiti nadljudske napore da bismo se potpuno riješili nesavršenosti i grijeha (što je u svakom slučaju iznad naših snaga) već, nakon što smo zapali u pogrešku ili bili uznemireni iskustvom svojih nesavršenosti, znati što je moguće brže ponovo naći mir, izbjegavajući žalost i obeshrabrenje. To ne znači niti opuštenost, niti pomirenje s osrednjošću, nego Bog djeluje u duši koja je mirna. Vlastitim snagama se nikako nećemo moći osloboditi od grijeha: samo milost Božja može mu stati na kraj. Umjesto da se uznemirujemo zbog nas samih, mnogo je djelotvornije ponovno pronaći mir i pustiti Boga da djeluje. Drugi razlog jest da je to samom Gospodinu draže. Da li Bog više voli da se nakon pada obeshrabrimo i mučimo, ili da uzvratimo govoreći: "Gospodine, molim te da mi oprostiš, opet sam sagriješio, evo za što sam sposoban po mojim vlastitim snagama! Nemir, žalost i obeshrabrenje koje osjećamo nakon nekog neuspjeha ili pogrješke su rijetko čisti. Rijetko žalimo zato što smo uvrijedili Boga. Uglavnom je riječ o dobroj mjeri oholosti, tj. zato što se savršena predstava o samom sebi odjednom neslavno završila. Naš je ponos bio pogođen! Ako čovjek, koji se uvelike uzda u Boga i koji pazi na to da ne računa previše na sebe sama, počini neku grješku, on se tome niti čudi, niti je zabrinut ili žalostan zbog toga, jer dobro zna da je do toga došlo zbog njegove slabosti i jer se nije dovoljno uzdao u Boga. Pad ga uči tome da se što manje pouzdaje u svoju snagu i što više u pomoć Božju. Njegova je bol uvijek mirna i ne sprječava ga vratiti se poslu, podnositi uobičajene kušnje i do smrti progoniti gorke neprijatelje...
            Bog može izvući dobro čak i iz naših pogrješaka. Četvrti razlog s kojeg žalost i obeshrabrenje nisu dobri jest taj da ne treba uzeti previše tragično naše pogrješke, jer Bog i iz njih može izvući korist. Mala Terezija od Djeteta Isusa rado je ponavljala rečenicu sv. Ivana od Križa: "Ljubav se zna poslužiti svime, onim što je dobro kao i onim što je zlo u meni, i može sve preobraziti u sebi." Naše pouzdanje u Boga treba ići sve do toga da vjerujemo da je on dovoljno dobar i dovoljno moćan da bi se poslužio svime, pa čak i našim pogrješkama i našom nevjernošću. Kada sv. Augustin navodi rečenicu sv. Pavla "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rim 8,28), tada dodaje: „Čak i grijeh!“ Naravno da se moramo energično boriti protiv grijeha i ispravljati svoje slabosti. Bog odbacuje one koji su mlaki. Mlakost je nedostatak pouzdanja u Boga i u njegovu sposobnost da nas posveti! Dakle, nakon grijeha, kakav god on bio, umjesto da prebiremo po sjećanju, moramo se odmah s povjerenjem vratiti Bogu i čak mu zahvaliti za dobro koje će njegovo milosrđe izvući iz te greške. Jedan konkretan i vrlo važan primjer je sljedeći: kada zapadnemo u neku pogrešku, pod utjecajem nemira koji nas zahvati, često smo u napasti zapustiti molitvu, na primjer svakodnevnu tihu molitvu. Krivo. Valja nam ovdje raskrinkati jednu važnu iluziju: rado bismo se predstavili pred Gospodinom samo kad smo čisti, dobro počešljani i zadovoljni sa sobom samima! U tom stavu ima mnogo taštine! To znači, na kraju krajeva, da bismo rado izbjegli milosrđe! Znači, ne trebamo Boga ni njegovo milosrđe. Prava svetost je u tome da sve više spoznajemo koliko u potpunosti ovisimo o njegovom milosrđu!
            Kraljevski put ljubavi. Zašto je duhovni rast, zasnovan na miru, slobodi, predanju punom povjerenja u Boga, mirnom prihvaćanju svojih slabosti, pa čak i svojih padova, put koji savjetujemo? Zašto je on bolji od traženja Božje volje u zabrinutosti, skrupulama, napetoj i nemirnoj želji za savršenošću? Zato što je jedina istinska savršenost u ljubavi i zato što ono što predlažemo krije više prave ljubavi prema Bogu nego bilo što drugo. Sestra Faustina je govorila: "Kad ne znam što mi je činiti, postavim pitanje ljubavi, jer ona je najbolji savjetnik!" Gospodin nas poziva na savršenost: "Budite savršeni kao što je savršen moj Otac nebeski!" Prema Evanđelju, onaj koji više ljubi savršeniji je od onog koji se ponaša na savršen način.  Najsavršenije držanje nije ono koje odgovara predstavi koju katkada imamo o savršenosti, i koja se sastoji u nepogrješivom i besprijekornom ponašanju. Najsavršenije držanje je ono u kojem ima najviše nesebične ljubavi prema Bogu i najmanje oholog traženja sebe samog. Tko prihvati svoju slabost i malenost; tko prihvati česte padove i ne misli da predstavlja neku veličinu za sebe ili za druge; tko živi bez nekih posebnih briga, nošen velikim povjerenjem u Boga, znajući da je ljubav neizmjerno važnija i da teži više od svih nesavršenosti i grješaka zajedno, taj ljubi više od onoga koji se zabrinuto bavi svojom osobnom savršenošću.
            Nekoliko savjeta umjesto zaključka. Nikako ne valja izgubiti mir samo zato što ne uspijevamo uvijek ostati u miru onako kako bismo željeli! Naše preodgajanje je polagan proces. Valja nam imati mnogo strpljenja sa s sobom samima. Osnovno je pravilo, dakle: "Nikad se neću obeshrabriti!" To je još jedna rečenica Male Terezije, koja je savršen model duha kojeg smo pokušali prikazati na ovim stranicama. Zapamtimo i jednu rečenicu velike Terezije Avilske: "Strpljenje sve postiže." Ako nisam sposoban činiti velike stvari, neću se obeshrabriti, činit ću male stvari! Katkada, samo zato što nismo sposobni činiti velike stvari i herojske čine, zapuštamo one male koje su nam na domaku, koje su tako plodne za duhovni napredak i koje predstavljaju izvor tolike radosti: "Valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti. Uđi u veselje gospodara svoga!" (Mt 25,21). Ako Gospodin vidi da smo vjerni i ustrajni u malim naporima vezanim uz ono što od nas očekuje, osobno će se založiti i dati nam veću milost. Na primjer, ako još nisam u stanju ostati u miru u teškim situacijama, potrudit ću se zadržati mir u lakšim svakodnevnim situacijama: mirno i bez nervoze činit ću svakodnevne obveze, trudeći se dobro učiniti svaku stvar u danom trenutku i ne brinući se za sljedeću; govorit ću mirno i blago s ljudima koje susrećem, izbjegavat ću pretjeranu žurbu u pokretima, pa čak i u načinu na koji se uspinjem stepenicama! Prve stepenice ljestava svetosti možda su upravo one koje vode u moj stan! Duša se često preodgaja preko tijela! Male stvari, učinjene s ljubavlju i da bi se svidjelo Bogu, neizmjerno su korisne za naš rast; to je jedna od tajni svetosti sv. Terezije iz Lisieuxa. Ako tako ustrajemo u molitvi i u malim znakovima suradnje s milošću Božjom, živjet ćemo po riječima sv. Pavla: "Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu" (Fil 4,6-7). Taj nam mir nitko neće moći oduzeti.
            „Pazite da nikad ne dozvolite da vam se srce uznemiruje, žalosti, uzbuđuje, niti miješa u nešto što bi moglo uzrokovati zabrinutost. Radite uvijek na tome da vam srce ostane mirno, jer Gospodin govori: "Blago mirotvorcima." Činite tako, i Gospodin će u vašoj duši izgraditi Grad mira i od vas će učiniti Kuću užitaka. On od vas traži samo jedno: kad god se uznemirite, ponovno pronađite mir u sebi, u svojim djelima, u mislima i pokretima, sve bez iznimke“ (Juan de Bonilla Španjolski franjevac iz XVI. stoljeća, autor "Eseja o unutarnjem miru").

 Pitanja za razmatranje

                1. Na koje zapreke u sebi nailazim da bih sačuvao mir?

                2. Kako spajam činjenicu da Krist živi u svakoj osobi pa i u onoj koja trpi s činjenicom da je kao uskrsli donio život da ga imaju u izobilju? Zar i ta njegova Muka nije otkupiteljska?

                3. Koje načine reagiranja odabirem u suočavanju s tuđim manama? Zadržavam li mir?

                4. Ali Bog ljubi neizmjerno više od mene, a manje se žuri! Kako stoji s mojom žurbom?

               5. Razlikujem li žalost zbog vlastitih pogrešaka i nesavršenosti koje umanjuju moj ja od žalosti koja je izraz ljubavi prema Bogu? Znam li sačuvati mir usprkos uviđanju vlastitih pogrešaka?

                6. "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube" (Rim 8,28). Koja imam iskustva da je Bog upotrijebio moje pogreške na moju izgradnju?

                7. I moje tijelo, geste, hod, ton trebaju odražavati Kristov mir u meni. Kako bdijem nad svojim tijelom? Vježbam li ga u smirenju?

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.