Strict Standards: Non-static method JSite::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/templates/ashton/index.php on line 98

Strict Standards: Non-static method JApplication::getMenu() should not be called statically, assuming $this from incompatible context in /home/zupasvju/public_html/vr/includes/application.php on line 539

Kako doći do mira u srcu?

      Sedmo blaženstvo naziva blaženim mirotvorce, koji će se zvati sinovima Božjim. To su oni koji ne samo žele, nego stvaraju mir ili bolje reći ostvaruju, čine da taj mir bude stvarnost, zbilja, tj. predaju drugima Kristov mir, mir koji je donio Knez Mironosni, Jedinorođenac (Mir ne zemlji ljudima, miljenicima Njegovim.). To je onaj isti mir koji je Isus ostvario kao žrtva pomirnica za nas i naše spasenje i koji je dao učenicima: Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem ja... ne onaj koji vam svijet daje. To je mir Sina Božjega. I zato će se svi oni koji su poput njega mirotvorci, zvati sinovima Božjim. Mi molimo na svakoj Misi: Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir. Doista, on je mir naš (Ef 3,11a), kaže za Isusa Krista sv. Pavao. Krist donosi, ostvaruje i pre/daje svoj mir. No, ne čini li se kao da u našem kršćanskom životu izostaje taj mir.

 

      Toma Akvinski čini podjelu duhovnog mira na: teološki u odnosu s Bogom (raspoložena srca podlaganje njegovoj volji); psihološki u nama samima (mir sa samim sobom, nezadovoljstvo razne vrste);socijalni u komunikaciji s bližnjima. Npr. reakcije na druge, na njihove postupke i riječi; u Crkvi: neučinkovitost u apostolatu, podjele, osude, zavisti, i u svijetu koji nas okružuje: nepravda, nered, nemir, ubojstva, ratovi... Zašto je tome tako? Što je to s nama kršćanima da nemamo mir, ne prenosimo mir, ne stvaramo mir, da smo miroljupci, ali ne i mirotvorci?
    Jacques Philippe u svojoj knjizi Traži mir promišlja ovako: Boga, svetost i službu prema bližnjemu tražimo na nemiran i tjeskoban način, umjesto s pouzdanjem i mirom, što bi bilo moguće kad bismo bili poput male djece, kao što nam to kaže evanđelje.Kakav je, dakle, mir na koji nas poziva Krist, koji nam on daje i predaje, a koji smo onda mi pozvani primiti, živjeti i predavati (svjedočiti)?
            1. Isus kaže: Bez mene ne možete ništa učiniti. Ne kaže: da ne možemo učiniti nešto posebno, nego ništa. Baš ništa. Mi to ne shvaćamo dovoljno ozbiljno i često imamo nemir upravo zato što činimo bez njega. Zato doživljavamo i neuspjehe i kušnje i poniženja, i to na svim područjima našeg bića. Kad bi mogao, Bog bi nam prištedio sve te kušnje, no one su potrebne da bi nas uvjerile u našu potpunu nesposobnost činiti dobro vlastitim snagama. Neophodno je to posvijestiti i priznati sebi.
            2. Unutarnji mir i plodnost apostolata. Ako ozbiljno uzmemo tu riječ, vidimo da je osnovni problem našeg duhovnog života pitanje: Kako dopustiti Isusu da u meni djeluje? Kako dozvoliti Božjoj milosti da slobodno djeluje u mojem životu? Trudimo se vlastitim snagama, razumom, mudrošću, ali ono što je potrebno jest ispravan stav, ispravno duševno stanje. Samo na taj način moći ćemo donositi roda, rod koji ostajeda naša radost bude potpuna (Iv 15,16)Taj stav, to stanje je stanje unutarnjeg mira. Bog je Bog mira. On niti govori niti djeluje u nemiru i uzrujanosti, već samo u miru. Sjetimo se iskustva proroka Izaije na Horebu da “Bog nije bio ni u olujnom vihoru, ni u potresu, ni u ognju, nego u šapatu laganog i blagog lahora (1 Kr 19)!“ A po Izaiji Bog kaže: Mir i obraćenje spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša. Ali vi ne htjedoste (Iz 30,15).
            Božji Duh je blag i miran, a ne duh nemira, uzrujanosti i pretjerane revnosti koji nas često vodi. Sv. Vinko Paulski kaže da mi svojim nemirom često Bogu smetamo, a ne pomažemo: Valja nam više dopustiti da se stvari učine, negoli činiti. Unutarnji mir je evanđeoski mir. No, to ne znači da nas Evanđelje poziva da budemo neosjetljivi, da utrnemo osjećaje ili postignemo hladnu ravnodušnost istočnjačkih duhovnosti. Samo ako djela ljubavi činimo u miru skupa s Kristom, a ne svojom snagom, jedino je tada moguć apostolat i djela ljubavi prema bližnjemu.
            3. Mir i duhovna borba. Iako je pozvan na mirotvorstvo, kršćanski život je borba, nemilosrdan rat. Ali nije nam se boriti protiv tijela i krvi, zato se moramo obući u Božju bojnu opremu, a ne svoju, svjesni: ta borba će završiti tek našom smrću. To je borba za duhovni mir, unutarnji mir.
      4. Mir, čest predmet duhovne borbe. Zato, često unutarnji mir i jest upravo predmet duhovne borbe. Duhovna se borba sastoji upravo u tome da se obrani mir srca u bitki protiv neprijatelja, koji hoće, trudi se i sve čini da izgubimo taj unutarnji mir. Zato je naše jedino bojno polje borba za taj Kristov mir, svjesni da Krist je već pobijedio: To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet! (Iv 16,33). Uvijek sigurni u pobjedu, znajući da je pobjeda već dobivena, jer je Gospodin uskrsnuo. “Zato se kršćanin ne bori svojom snagom, već snagom Gospodina koji mu kaže: Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti (2 Kor 12,9). Njegovo glavno oružje nije niti prirodna čvrstoća karaktera, niti ljudske sposobnosti, već vjera i potpuno pripadanje Kristu, koje mu omogućavaju da se u najgorim trenucima slijepim pouzdanjem preda Onome koji ga ne može napustiti. Sve mogu u onome koji mi daje snagu (Fil 4,13). Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim? (Ps 27).
            Kršćanin je u borbi protiv grijeha pozvan oduprijeti se do krvi (Heb 12,4), ali se bori mirna srca. Što mu je srce mirnije, to je borba efikasnija, jer, kao što smo rekli, upravo mu taj unutarnji mir omogućuje da se bori Božjom snagom, a ne svojom, koja bi se brzo iscrpla.
            5. Razlozi s kojih gubimo mir uvijek su loši razlozi. “Jedan od glavnih vidova duhovne borbe jest bitka na području misli. Boriti se znači ovo: mislima koje dolaze iz našeg duha, iz naše okoline ili od Neprijatelja (izvor im je, zapravo, nevažan) i koje nas zbunjuju, straše i obeshrabruju, treba suprotstaviti one misli koje nas mogu ohrabriti i vratiti nam mir. U tome nam pomaže strjelovita molitva, molitva srca, ponavljanje Božje riječi... Kakve su naše misli, takvi su i osjećaji, takve su i reakcije, stavovi, odluke i djela. Ovo uvjerenje ne može se zasnivati na ljudskom razmišljanju nego na Božjoj riječi. Isus kaže: Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce... (Iv 14,27). Mir dolazi kao posljedica povjerenja u Isusovu Riječ, Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kad nam Gospodin kaže da nam ostavlja mir, da nam daje svoj mir, ta riječ je božanska riječ, riječ koja ima istu stvaralačku moć kao i ona koja je podignula nebo i zemlju iz ništavila, istu težinu kao ona koja je smirila oluju, kao ona koja je ozdravila bolesne i uskrsnula mrtve. Budući da nam Isus kaže, i to dva puta, da nam daje svoj mir, mi vjerujemo da ga nikada neće uzeti natrag. Ta, neopozivi su dari i poziv Božji! (Rim 11,29). Ali, mi ih ne primamo i ne služimo se njima. Jer prečesto nemamo vjere... Da, mi nemamo vjere i zato se ništa ne događa. Nema tog čudesnog mira ni radosti. A Isus je rekao: Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! (Iv 16,33). U Isusu uvijek imamo mir, jer je on pobijedio svijet, jer je uskrsnuo od mrtvih. Svojom smrću on je pobijedio smrt, poništio je osudu koja nam je prijetila. Pokazao je Božju dobrohotnost prema nama. I zato, "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?" (Rim 8,31).“
            6. Dobra volja, neophodan uvjet mira. Čovjek koji se protivi Bogu, koji više ili manje svjesno bježi od njega, njegovih poziva i njegovih zahtjeva, ne može biti u miru. Đavao ga smiruje i drži u lažnom spokoju, a Bog, koji želi njegovo spasenje i obraćenje, uznemiruje mu savjest da bi je doveo do pokajanja. Bitan uvjet unutarnjeg mira jest, dakle, ono što bismo mogli nazvati dobra volja,stabilan i postojan stav čovjeka koji je odlučio ljubiti Boga iznad svega, koji u svakom trenutku iskreno želi dati prednost Božjoj volji nad svojom, koji ne želi svjesno Bogu išta odbiti. Njegovo ponašanje u svakodnevnom životu možda (ili čak vjerojatno) neće biti u savršenom skladu s tom željom i tom nakanom. Bit će nesavršen u ispunjavanju te želje, ali će to žaliti, molit će Gospodina za oproštenje, pokušavat će se popraviti. Nakon eventualnih trenutaka slabosti, trudit će se da se ponovno vrati u to uobičajeno stanje u kojem u svemu i bez iznimke Bogu kaže svoj pristanak riječju da. Dobra volja je put koji prema svetosti vodi, jer taj stav srca (čiji su temelj vjera, ufanje i ljubav) dozvoljava milosti Božjoj da nas, malo pomalo, nosi prema savršenosti. Ona je odluka da se u malim i u velikim stvarima Bogu uvijek kaže da. Sve dok nismo donijeli tu odluku, u nama će ostati neki nemir i neka tuga: nemir, jer ne ljubimo Boga onoliko koliko nas on poziva da ga ljubimo; tuga, jer još uvijek nismo Bogu dali sve, a čovjek koji je Bogu dao svoju volju, već mu je na neki način dao sve. Takvo predanje u Očevu volju ostvaruje u nama mir, jer je srce ujedinjeno s Božjom voljom, koja je naše istinsko ostvarenje i punina - biti sin Božji (pobožanstvenjenje, bogosinstvo). Doista, da li Bog od nas traži išta drugo doli dobru volju? On, koji je dobar i milosrdan Otac, da li bi mogao tražiti više nego da ga njegovo dijete želi ljubiti iznad svega, da trpi što ga nedovoljno ljubi i da je voljno, iako se osjeća nesposobnim, odvojiti se od svega što se Bogu protivi? Zar neće i sam priteći u pomoć i ostvariti te želje koje čovjek svojom vlastitim snagama ne može potpuno ispuniti?
            Zato se mirotvorci zovu sinovima Božjim, jer su poput Davida u psalmu 131. našli djetinji pokoj u Bogu: Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči moje uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni i s pouzdanjem primaju Kristov mir, čuvaju ga u sebi, a onda i ostvaruju oko sebe. Sin/kći Božja je onaj koji je po Kristu darovanom milošću prihvatio Boga za svoga Oca i predao mu se u ljubavi s povjerenjem kao dijete Ocu.

Pitanja za razmatranje

            1. Mir vam svoj ostavljam, dajem... Jesam li kada taj mir primio i što sam s njim učinio? Možda ga ne mogu ni dati, ako ga nisam primio? Uočavam li da mi ga na svakoj Misi On daje?

            2. Kako stojim s konstatacijom da bez Isusa ne mogu ništa učiniti? Što uistinu činim s Isusom, a što bez Isusa? Kakvu razliku uočavam u tim iskustvima?

            3. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce..." (Iv 14,27). Znači da se plaši. Čega? Koga se bojim? Koje strahove trebam nadvladati?

            4. Mir i duhovna borba: U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! Koliko se hrabro odupirem do krvi, ali u miru? Uspijevam li to dvoje spojiti, oduprijeti se do krvi i ostati u miru?

            5. Uočavam li važnost borbe za unutarnji mir upravo na području vlastitih misli? Koje misli i Božje riječi, stjrelovite molitve i sl. tebe ohrabruju i vraćaju ti mir?

            6. Sv. Vinko Paulski kaže da mi svojim nemirom često Bogu smetamo, a ne pomažemo: Valja nam više dopustiti da se stvari učine, negoli činiti. Kad sam tako postupio?

            7. Mir dolazi kao posljedica povjerenja u Isusovu riječ. Isus reče: Ja sam pobijedio svijet! (Iv 16,33)! Koliko sam siguran u tu pobjedu?

 

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.