Čišćenje slike o samome sebi jest put do slike o Bogu

        Mnogi ljudi traže duhovni put. I izvan Crkve traže mistična iskustva i to vrlo ozbiljno i zauzeto. Na žalost, takvi putovi prebrzo završavaju na prosvjetljenju, jer na tom duhovnom putu preskoče prvi korak:čćenje. Mistički put počinje s putom čćenja i to svoga odnosa prema Bogu, prema sebi i prema drugim ljudima, te prema prirodi koja nas okružuje i u kojoj postojimo, odnosno prema svemiru, kozmosu, univerzumu.

             Naš odnos prema Bogu. Prvo, suočavamo se sa svojim slikama o Bogu. Kakvog Boga uopće tražim? Je li to stvarno Bog ili moja projekcija koja je nastala kao plod mašte ili krivih uzoraka slike o Bogu iz povijesti? Ako iskreno promotrimo svoje slike Boga, na njihovo oblikovanje utjecala su moja iskustva iz djetinjstva i spoznaje povijesne dimenzije religijskih artefakata. To je normalno i razumljivo. Ako si to ne posvijestim da je moj odnos prema Bogu pomiješan s mojim odnosom prema ocu i majci, Bog će mi postati nadomjestak za oca ili majku. Svoje nepovjerenje nastalo zbog neuspjelog odnosa s ocem projiciram na Boga. Ili moj strah pred životom pretvara se u strah pred Bogom.

             Zapreke postoje i iz moje životne povijesti. Naše rane utječu na naše slike o Bogu. Što smo ih manje svjesni, to je Božja slika zamućenija. Ali, ako se osvrnem na svoju nezadovoljenost i s njom se pomirim, tada to u meni može produbiti čežnju za Bogom. Tada ona postaje duhovno plodonosna. Prihvaćam da moja potreba za ljubavlju nije utažena. I ujedno spoznajem da je nijedan čovjek neće nikada niti moći posve utažiti. Ta neutažena potreba upućuje me na Boga i drži me budnim na putu prema njemu. Ali ako tu neutaženost ne primijetim, ona će moj odnos prema Bogu opterećivati i tada Bogu mogu predbacivati da mi ne daje dovoljno duhovnih iskustava, da se ne osjećam sigurnim, da me ostavlja duhovno gladnim. Tako odnos s Bogom postaje depresivan i stalno se vrtim oko svoje frustracije, samosažalijevam sebe, jer od Boga ne dobivam ono što sam prije mogao očekivati od svoje majke.

            Naša slika o Bogu može ovisiti i o tome kakva je naša slika nas samih. Zato nije dovoljno samo ponavljati biblijske slike Boga, jer ih gledam kroz naočale svoje životne povijesti. Potrebno je osloboditi se demonskih slika Boga koje se uvijek spuštaju na biblijsku sliku Boga. One nastaju iz vlastitih fantazija ili iz ocjenjivanja i obezvrjeđivanja samog sebe. Tko je prema sebi strog, projicirat će i na Boga tu strogoću. Tko samom sebi ne zna ništa priuštiti, i na Boga će projicirati da mu ništa ne daje. Stalno će nastajati odnos nepovjerenja, koje možemo opravdavati i Biblijom, kad naiđemo na neku sliku o Božjoj samovolji. Onaj kojega su roditelji razmazili, Boga će gledati kao onoga koji mazi, koji bi trebao sve poteškoće uklanjati s puta, iskorištavat će Boga za sebe kao što je to radio s roditeljima. Možda je izvana to odnos velikog povjerenja, ali u stvarnosti Bog bi meni trebao olakšati sve što mi je teško. To je tada infantilni stav očekivanja nečega od Boga što ne koristi mojoj duši. Ne postoje potpuno čiste slike Boga. One će uvijek biti pomiješane sa životnim iskustvima i slikama samih sebe.

        Najgore onečćenje je ideologiziranje mojih životnih obrazaca od kojih se razbolijevam. Ako se ne usuđujem ni s kim sukobiti, tada to mogu smatrati križem koji moram nositi u ime Isusa Krista. Mislim da ispunjavam Božju volju i uzimam na sebe križ o kojem je Isus rekao: Hoće ti tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mt 16,24). Ali ja to ustvari izbjegavam život i tumačim ga kao nošenje križa. Još je gore što se zbog toga mogu osjećati vrjednijima od drugih koji se upuštaju u konflikte, postavljam se iznad drugih kako s njima ne bih došao u sukob.

            Drugi primjer: Ne mogu se svladati, jer imam pretjeranu potrebu za pažnjom i potvrđivanjem zbog straha da nisam omiljen ili da će me drugi prozvati sebičnjakom. Umjesto da priznam svoju nesposobnost svladavanja, uzvisujem je kao žrtvu za druge. Isus hoće da se za druge žrtvujem i darujem. Ako se drugima darujem iz ljubavi, tada je to u skladu s tim. No često ideologiziram svoju nesposobnost da kažem „ne“ kao svoju žrtvu. Od takve žrtve ne dolazi blagoslov nego agresivno i za život negirajuće raspoloženje. A u sjeni žrtvenog janjeta loše se živi. Ako se potrudim spoznati što stoji iza ovoga stava, često nailazim na strah iz ranog djetinjstva od pomisli da za mene nema mjesta na ovom svijetu. Npr. nezadovoljstvo majke ženskim djetetom pa tjera kćer da se pretjerano posvećuje drugima kako bi opravdala svoje mjesto na svijetu. Bog može ispuniti moju čežnju za apsolutnom ljubavi i zaštićenosti. Pri tome ipak ne smijemo zaboraviti na vitalne potrebe za nježnošću i ljudskom blizinom i ako mislim da će mi Bog bez mojega napora utažiti sve potrebe, tada od svog odnosa prema Bogu tražim previše. Bog je tada nadomjestak za neživljeni život, neživljenu ljubav i potisnutu seksualnost. Sljepoća za vlastite potrebe dolazi ako se identificiramo s nekom arhetipskom slikom. Npr., žrtveno janje, mučenik, spasitelj, pomoćnik, revolucionar, svetac, mistik. Sveti ljudi u povijesti Crkve nisu se nikad osjećali svecima niti su se identificirali s arhetipskom slikom sveca. Bilo je dosta mučenika, ali oni su svjedočili svoju vjeru. Nisu se poistovjetili sa slikom mučenika pa zato postali mučenici. Ako se nisam u stanju suprotstaviti protivniku ili ako ne mogu sebe staviti pod znak pitanja, a poistovjetim se s Isusom kojeg također nisu razumjeli, koga su progonili i razapeli, tada gubim potrebu začćenjem. Osjećam se čistim. Mislim da sam mučenik. Ali zapravo, proživljavam vrlo visok stupanj agresivnosti, tj. drugi me čine mučenikom, jer su uskogrudni, jer me neće moći prihvatiti. A meni se zapravo sviđa biti mučenik i ponašam se tako da druge učinim svojim krvnicima.

              Što treba pročćavati? Ono gdje su se naši životni obrasci, što nas čine bolesnima, pomiješali s našim odnosom prema Bogu, gdje je to zamućena naša slika nas samih, koja onda onečćuje našu sliku Boga, gdje to na Boga projiciramo vlastitu životnu povijest i odnose s roditeljima, gdje se uvuklo ideologiziranje i gdje zloupotrebljavamo Isusove riječi kao opravdanje za vlastito izbjegavanje života. Te Isusove riječi slušati kao učenici, izlagati se čćenju kako bi nas Duh očistio i unio jasnoću.

            Čćenje slike o samom sebi. Naša slika o nama samima zamagljena je iluzijama koje o sebi imamo: da kontroliramo svoj život, da možemo sve što želimo, da nam život ide od ruke, da mislimo samo ono dobro, da smo ljubazni, da vladamo sami sobom, da smo disciplinirani, etički uzorni, psihički zdravi,

duhovno iskreni i otvoreni. Čćenje slike o sebi upravo se sastoji u tome da se očistim od tih iluzija koje sam o sebi stvorio. To je bolno i nije jednostavno. Ali to je poniznost, spustiti se u vlastito tijelo, vlastitočovještvo i pomiriti se s njim. Često na tom putu doživljavamo padove. Ne prihvaćamo vlastitu prosječnost. Mislimo da moramo biti nešto posebno, osobito duhovni, a ako to ne uspijemo, tada smo najgori grješnici. A nismo ni jedno ni drugo, ni duhovni ni najgori grješnici nego negdje između, a to smeta našoj slici o sebi. Neki moraju govoriti o svojoj duhovnosti, kojeg duhovnog pisca čitaju, jer se tako mogu staviti iznad drugih, moraju se učiniti zanimljivim, jer ne mogu izdržati da su u mnogome banalni i svakodnevni. I umjesto da se bave svakodnevnim problemima, naginju posebnosti, odudaraju, a tada ne mogu mijenjati stvarnost. Zato takav čovjek uvijek reagira agresivno, kad ono što doživi, ne odgovara njegovoj slici o sebi samome. Htio bih biti opušten i miran, a to nisam pa sam ljut na sebe. Namjeravam sljedeći put biti pažljiviji i kontrolirati se i tako u krug. Agresivnost prema samom sebi može dovesti u depresiju. Potkrepljujem uzvišenu sliku o sebi umjesto da se pomirim sa svojom osjetljivošću. Potrebno je napustiti perfekcionističku sliku o sebi kao i iluzije da možemo sve riješiti vjerom. Depresija nam je znak da smo prešli mjeru u iluzijama o sebi. Ako s depresijom prijateljski razgovaramo, pustimo je kao gošću, ona će nam pomoći otkriti Boga kao najdublji temelj svoga života i očistiti nas od iluzija o sebi. Kad je slika o nama zamućena, potrebno je opažati što se sa mnom zbiva, a ne se procjenjivati i ocjenjivati naučenim mjerilima. Čćenje od agresivnosti, ljutnje, moguće je kad se odmaknem od nje. Kad stavimo predmet preblizu očiju, mutan nam je. Potrebno se udaljiti od njega da bismo vidjeli bistro. Emocije nisu loše. One me onečćuju samo ako su pomiješane s emocijama drugih i mojim vlastitim traumatskim osjećajima iz djetinjstva. Zato je potrebno povlačiti se uvijek iznova i promatrati emocije s prave distance. U tome je velika pomoć molitva. Na duhovnom putu potrebno je razviti zdrav osjećaj za to gdje opet dolazimo u kontakt s prijašnjim traumama preko riječi i postupaka bližnjih te kako one pomućuju naše

emocije. Isto tako potrebno je strpljivo i uvijek iznova otkrivati gdje se te moje mutne emocije još više opterećuju prljavštinom koja dolazi izvana i utječe na mene. Tada se potrebno izložiti pročćujućoj ljubavi Božjoj kako bi se nutrina opet razbistrila.

         Kreposti. Ljubav je često pomiješana s usputnim zahtjevima, ljubomorom, djetinjastim željama,agresijom... Osjećaj za pravdu mogu pomiješati s onim što ja mislim da je pravedno ili agresivnom pravednošću koja pravdu provodi na silu. Neka bude pravo, makar svijet propaorimska je izreka Fiat ius, perat mundus! Na takav način kreposti postaju poroci. Umjesto da nas osposobljavaju za život, ometaju nas isprječavaju život. Mudrost može postati lukavstvo. Hrabrost luda odvažnost. Umjerenost udobno ugađanje po vlastitoj mjeri. Zato, sve svoje vrline predati ljubavi Božjoj kako bih spoznao gdje su zamućene i gdje ih trebam čistiti. U svemu što govorimo ili činimo potrebno je uvijek iznova se ispitivati jesu li se u to uvukle nečiste nakane. Želja da pomažemo drugima može se pomiješati s vlastitom potrebom za pažnjom. Naš govor često je pomiješan sa željom da budemo u centru pažnje i da nas svi slušaju. U vlastiti govor uvlači se potreba da stvari predstavimo boljima nego jesu kako bismo se pokazali u dobrom svjetlu. U naš rad uvlači se ambicija da se dokažemo i preteknemo druge. Naš angažman u župnoj zajednici može biti zamućen interesom za moći. Iskorištavamo svoju službu da bismo stekli utjecaj na druge. Unutarnju čistoću i jasnoću nećemo postići ako se želimo apsolutno osloboditi nečistoće.

Čćenje pretpostavlja nečistoću. Oslobodimo se ideala da ćemo biti sasvim bez nje. Ne mogu se potpuno očistiti. Neke će mrlje ostati. Bog mi oprašta krivicu, oprostio sam i sebi, ali činjenica da sam nešto učinio ostaje kao mrlja. Ne mogu reći da to nisam učinio i da to nije bilo. S obzirom na tu mrlju moram biti na čisto sam sa sobom. To će mi poći za rukom ako izdržim ono nečisto. Nečistoći ne mogu pobjeći. Ne se bojati nečistoće. Ući u nečisto kako bih to očistio. Rezultat neće biti ideal čistoće, ali bit će mi jasno što je što. Ako priznam da trebam čćenje, priznajem sebi i da sam prljav. Cilj čćenja nije apsolutna čistoća i besprijekornost nego životnost, samo ako sam se uvijek iznova spreman čistiti kroza sakramente, napose ispovijedi i euharistije. U čćenju najprije ću se okrenuti onom što je uočljivo. Ali ću uskoro otkriti da postoje još mnoge skrivene nečistoće koje su se skupljale još od djetinjstva. Čistimo sobu, najprije brišemo prašinu koja se vidi, a kad pogledam pod krevet, iza ormara, još dublje i dalje, onda vidimo mnogo nečistoće s kojom se hrvemo čišćenjem... Na duhovnom putu postoji želja da budemo čisti cijeli život, pred sobom, pred drugima, pred Bogom, bez krivnje i opterećenosti pogrješkama. Oni koji su usmjereni na svoju nedužnost, zapravo izbjegavaju život. Htjeli ili ne, upadamo u krivnju. Drugi me mogu optužiti. Izbjegavanjem odgovornosti tjeraju druge da njome prljaju ruke. Tako izbjegavaju i život. Tko hoće biti apsolutno čist, postaje kriv. Odbija prihvatiti svoje čovještvo, jer ono znači da ćemo uvijek iznova upadati u grijeh. Samo je Isus bio bez grijeha. Rad na čćenju moje nutrine nije samo moje privatno zadovoljstvo. Ono utječe i na moju okolinu. Da li zračim ozračje koje čisti ili ono koje onečćuje? Tko čisti svoju psihu, čisti i svoju okolinu. Tko zanemaruje svoju nutrinu, onečćuje i svoju okolinu.

            Odnos prema bližnjima. Druge gledamo kroza subjektivne naočale vlastite životne povijesti. Zamagljene su iskustvima povreda koje smo doživjeli. Često ne možemo jasno vidjeti zašto smo tako ovisni jedni o drugima i kad nam netko nešto kaže, s izgovorenim riječima povezuju se naše emocije s mjestima u duši na kojima još nismo dovoljno očćeni. Kao kad se na vlažna mjesta hvata nečistoća. Npr., naljutio sam se i s tom ljutnjom ulazim u cijeli dan. Svaki mali konflikt veže se na tu ljutnju, produbljuje je i pojačava. I tijekom čitavog dana sve mi je nejasno i nečisto. Često smo nejasni u govoru. Kažemo jedno, a mislimo sasvim drugo. U riječi nam se uvuku skrivene namjere koje slijedimo. Svojim riječima iskrivljujemo stvarnost tako da meni odgovara. Ili dopuštamo da na moje riječi utječe ono što stvara razdor. Drugi ne zna što zapravo mislim i može moje riječi interpretirati na svoj način. Ne mogu jasno govoriti ako sam sam sebi nejasan. Prostodušnost srca, jednostavnost, takvi ljudi govore što misle. Misle upravo ono što kažu. Ne znaju za dvosmislenost. Odgovorni smo i za druge. Osobito treba paziti kad donosimo odluke da se u nas ne umiješaju neki drugi motivi: npr. želja za dokazivanjem, za moći, za nadmetanjem s drugim, zaobezvrjeđivanjem drugoga.

            Čćenje u zajednici. Bračni drugovi, obitelj, kolektiv bilo koje vrste trebaju uz osobne i međusobne oblike čišćenja psihe… Važno sredstvo čćenja je paziti na svoj govor. Onečćeni govor pomućuje odnose. Važno je očistiti jezik da bi se očistilo ozračje u nekoj grupi. Ili treba otvoreno iznijeti probleme, jer ako se skrivaju, stalno izlaze van i zagađuju. Strah od svađe vodi u potiskivanje sukoba. Može se i provesti vježba: svatko se ispriča zbog pogrješaka koje je počinio, a tiču se cijele obitelji, npr. otac u obitelji kaže: Nisam se ovaj tjedan dovoljno posvetio obitelji. Stavio sam sebe na prvo mjesto... Ili majka se ispriča kako je u kojoj prigodi krivo reagirala. Djeca glasno kažu svoje propuste... Naravno da je preduvjet spremnost da se oprosti. Opraštanje je odlučujuće sredstvo čćenja. Sposobni smo jedni drugima opraštati samo onda ako si posvijestimo da je i Bog nama oprostio sve naše krivice kada se istinski ispovjedimo, kada mu priznamo svoje grijehe. Naše opraštanje ima korijen u iskustvu božanskog opraštanja u ispovijedi. Sam Bog čisti naše srce i naše odnose time što nam uvijek iznova oprašta kad god se ispovjedimo. Naša je zadaća vjerovati u praštajuću ljubav Božju i dopustiti joj da uđe u naše pogrješke i slabosti, u naše pomućene odnose.

            Put do jasne slike Boga, na čiju smo sliku stvoreni, vodi preko humusa, prljavštine ovog svijeta što se taloži u njemu od Adama i Eve, od Kaina i Abela, od Lota i njegovih kćeriju, od Sodome i Gomore..., u koju je Isus Krist sišao da sve što postoji privede Bogu. Ako se sve prihvati, pa i ono prljavo, i ako se privede Bogu, tada to postaje čisto, u tome sjaji Božja ljepota. Čisto srce uvijek je jednostavno i prostodušno, srce je to o kojem govori mistika. Jednostavno srce hoće samo jedno: Boga. “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni” (Ps 51,12). Što će Bog učiniti s humusom ljudskoga zla i grijeha, s tom nečistoćom koja je zagadila od postanka do danas svijet, kozmost, svemir, univerzum? On će to spaliti u svojoj Božanskoj palionici i bit će sve čisto, a još čiće kada se čovjek obrati, očisti svojom i Božjom milošću.
            Pitanja za motrilaštvo

            1. Gdje su se naši životni obrasci, koji nas čine bolesnima, pomiješali s našim odnosom prema Bogu? Gdje je to zamućena naša slika nas samih, koja onda onečćuje našu sliku Boga? Gdje to na Boga projiciramo vlastitu životnu povijest i odnose s roditeljima i drugima?

            2. Gdje se uvuklo ideologiziranje i gdje zloupotrebljavamo Isusove riječi kao opravdanje za vlastito izbjegavanje života?

            3. Da kontroliramo svoj život, da možemo sve što želimo, da nam život ide od ruke, da mislimo samo ono dobro, da smo ljubazni, da vladamo sami sobom, da smo disciplinirani, etički uzorni, psihički zdravi, duhovno iskreni i otvoreni... može biti naša iluzija. Koje od tih iluzija prepoznajem u sebi?

            4. Kojim posebnostima naginjem? Gdje i kada imam potrebu isticati svoju posebnost?

            5. Nazirem li negdje da miješam potrebu biti mučenikom, svecem, mistikom i sl. a ne zračim radošću?

            6. Kada i kako svoje vrline predajem ljubavi Božjoj kako bih spoznao gdje su zamućene i gdje ih trebam čistiti?

            7. Zapažam li da zračenjem ozračja koje čisti utječem na čistoću svoje okoline?

free joomla templatesjoomla templates
2020  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.