Stalna čežnja za pravednošću

Napisao/la don Ilija Drmić
Hitovi: 1232

 Kad se razmišlja o ovom blaženstvu, često se dolazi u napast promišljati o pojmu pravednosti na naš ljudski način, tj. što znači biti pravedan, kako biti pravedan i sl. U tom razmišljanju mnogi se od nas nađu nepravedni, jer je teško biti pravedan, odnosno svet i nemoguće je potpuno izvršiti Božju volju izraženu u Božjim zapovijedima. Pred tim zahtjevom svaki iskren vjernik reći će za sebe: unatoč svim naporima, ne uspijevam biti pravedan, a čeznem za Bogom. Ljudsko iskustvo gladi i žeđi potvrđuje da su potreba za jelom i pićem životne potrebe svakogčovjeka, a od čijeg zadovoljenja ovisi sam fizički život. Bez hrane i vode, čovjek ne može živjeti.

 

 Način čitanja, motrenja i raščlambe teksta o Blaženstvima

(Lectio Divina /Božansko štivo/ prema Metodi “4 R“ Davida Torkingtona)

 

            Molitva prije razmatranja: molitva Duhu Svetom.

 

            1. LECTIO - čitanje (READING, engl., čitanje). Započnite čitajući tekst. Potom ga pročitajte ponovno, polagano te u molitvenu duhu.

            2. MEDITATIO - refleksija (REFLECTION, engl., promišljanje). Slijedi refleksija, promišljanje o onomu što ste pročitali; kako bi sv. Augustin kazao, "probavljanje", dopuštajući unutarnjem značenju svake pojedine riječi da prodre do same srži vašega bića.

            3. ORATIO - reakcija (REACITON. engl., odgovor) na vama svojstven način, vlastitim riječima. Prava molitva počinje tek sada, kako nastojite svoje srce i svoj um uzdići k Bogu, odgovoriti na nadahnute riječi što ste iz razmatrali. Kada je izgovoreno sve što treba biti izgovoreno,

            4. CONTEMPLATIO - počivanje (RESTING engl., motrilaštvo). Ostanite u tišini, počivanju (contemplatio), punite se onime što ste primili, u dubokoj unutarnjoj sabranosti. Kada neizbježno nastupi rastresenost, kako bi narušila tu kontemplacijsku sabranost, počnite iznova od početka, čitajući, ponovno čitajući, promišljajući i odgovarajući, sve dok se ne uspijete vratiti u unutarnju sabranost, makar i na svega nekoliko trenutaka. Postupno, s praksom, ono što je isprva bilo teško, postajat će sve lakše. Potom, nakon što su vam se um i srce uzdigli k Bogu, postajete otvoreni i osjetljivi za njegovo djelovanje i to kroza sve dulja i dulja razdoblja. Postupno će ta ista ljubav nadahnuti vašu slabu ljudsku ljubav te ćete biti sposobni ljubiti druge, služiti im i suosjećati s njima (i to izvan same molitve) na onaj način i do one mjere koji bi, bez te molitve, bili posve nemogući.

            Nakon ovakvoga Božanskoga štiva (Lectio Divina), zapišite dojmove, molitve, pjesme, spoznaje, poticaje, iskustva... Dobro bi bilo uvijek ih pisati u istu bilježnicu, dnevnik i spremati na jedno mjesto da bi bilo uporabljivo i drugima.

don Andrija Vrane

(Priredio don Ilija Drmić)

 

 

Blaženstva (Mt 5,1)

(Lk 6,20-23)

Mt 5.

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati:

    3"Blago siromasima duhom:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!

    4Blago ožalošćenima:

            oni će se utješiti!

    5Blago krotkima:

            oni će baštiniti zemlju!

    6Blago gladnima i žednima pravednosti:

            oni će se nasititi!

    7Blago milosrdnima:

            oni će zadobiti milosrđe!

    8Blago čistima srcem:

            oni će Boga gledati!

    9Blago mirotvorcima:

            oni će se sinovima Božjim zvati!

    10Blago progonjenima zbog pravednosti:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!"

    11"Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"

 

 

 Stalna čežnja za pravednošću

 

            Kad se razmišlja o ovom blaženstvu, često se dolazi u napast promišljati o pojmu pravednosti na naš ljudski način, tj. što znači biti pravedan, kako biti pravedan i sl. U tom razmišljanju mnogi se od nas nađu nepravedni, jer je teško biti pravedan, odnosno svet i nemoguće je potpuno izvršiti Božju volju izraženu u Božjim zapovijedima. Pred tim zahtjevom svaki iskren vjernik reći će za sebe: unatoč svim naporima, ne uspijevam biti pravedan, a čeznem za Bogom. Ljudsko iskustvo gladi i žeđi potvrđuje da su potreba za jelom i pićem životne potrebe svakogčovjeka, a od čijeg zadovoljenja ovisi sam fizički život. Bez hrane i vode, čovjek ne može živjeti.

            Ako bismo ta dva razmišljanja spojili, mogli bismo zaključiti: mi smo stalno gladni i žedni pravednosti, nikad se ne možemo do kraja nasititi. Možemo otkriti i da je ta potreba za pravednošću svakodnevna kao što je glad i žeđ svakodnevna i uvijek ju je iznova potrebno tažiti. Dok god smo živi, bit ćemo i gladni i žedni i jela i pića, ali i pravednosti, tj. Boga. Oito Isus želi reći: Blago vama kad ste gladni i žedni pravednosti, kad ste svjesni toga i tražite ono što će utažiti tu vašu glad i žeđ. Tko nauči svakodnevno tražiti ne samo ono što namiruje tjelesne potrebe za hranom i pićem, taj je blažen. Blago onom tko prepozna i zavoli traženje, otvaranje ruke i srca u povjerenju i pouzdanju da ima Netko tko će ga „na vrutke tihane voditi i krijepiti dušu“, tko „trpezu pred njim prostire“, odnosno tko udovoljava našim molbama: „Kruh naš svagdanji daj nam danas.“ Zato dalje u Govoru na gori ističe važnost predanja u Božju Providnost: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6, 33).

            „Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Iv 6,51). O onom što unosimo u svoje tijelo, ovisi i naše zdravlje i naš život. U sebe mi, osim dobra, stavljamo i razne otrove i „otrove“ za dušu. Posljedica toga jesu i bolesno tijelo, bolesna psiha i bolesni odnosi među ljudima i bolestan odnos prema samom sebi, a onda i prema Bogu. U vjerničkom smislu, možemo biti zatrovani i bolesni u odnosu prema Bogu kad god očekujemo da, pored svih i unatoč svim drugima, pa i na štetu drugima, Bog treba ispunjavati moje sebične želje a ne svoja obećanja. Ovdje možemo doći u napast da sami sebe opravdavamo smatrajući se već pravednima, tj. onima koji su takav oblik religioznosti nadišli. Ali, ako i jesmo porasli, još možemo rasti, pa promotrimo koliko slavimo, a koliko zahvaljujemo u svojoj molitvi. Tko je u središtu naše molitve: Bog Darivatelj ili sami mi, jer smo obdareni, i ono čime smo darivani?

            U Starom zavjetu Bog kaže po Izaiji: „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočnaćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.“ Ako smo gladni, izgladnjeli, bez volje i snage, vjerojatno je to zato što se brinemo samo kako se nasititi što bolje ovdje i sada, dakle, jedemo instant duhovnu hranu i piće „u duhovnimrestoranima“ ovoga svijeta, a ono što naše i tijelo i duša uistinu treba, ne dajemo mu, ne sitimo se onim što uistinu siti i daje život. I Psalmist nam otkriva trajnu žeđduše: Žedna mi je duša, Boga, Boga živoga, o kada ću doći i lice Božje gledati. Suze su kruh moj danju i noću dok me svednevice pitaju - gdje ti je Bog tvoj? (Ps 42,4).

            Jednom je u jeruzalemskom hramu uskliknuo Isus: "Ako je tko žedan, neka dođe k meni i neka pije: i iz njegove će utrobe poteći potoci žive vode!" (Iv 7,37-38). Evanđelist dodaje da je to rekao o Duhu koga su imali primiti oni koji su povjerovali u njega. A u Iv 6,48-51 za sebe kaže: „Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." „Kušajte i vidite, kako je dobar Gospodin“ (Ps 34,9). Tko je okusio, iskusio Boga, taj zna da ništa više osim Boga na ovom svijetu ne može utažiti čovjekovu glad i žeđ. „Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje. Bog je jedini posve dostatan“, kaže sv. Terezija Avilska.

            „Podajte dakle, caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22, 21). Glad i žeđ za pravednošću nisu samo žeđ i glad dati svakom ono što mu pripada, iako je to najkraća definicija pravednosti. Što pripada meni, što svakom čovjeku, što pripada Bogu? U svojoj poruci za korizmu od 16. veljače 2010. papa Benedikt XVI. poziva na promišljanje o Božjoj pravednosti: “Zaustavit ću se ovdje u prvom redu na značenju izraza pravednost, koji u običnom govoru znači dati svakome njegovo - dare cuique suum, prema poznatu izrazu koji je skovao Ulpijan, rimski pravnik iz 3. st. Međutim, ta klasična definicija, zapravo, ne precizira u čemu se sastoji to njegovo što treba osigurati svakom pojedincu. Ono što čovjek treba, ne može mu se zajamčiti zakonom. Da bi osoba uživala život u punini, nužno je nešto dublje, što joj može pripasti samo besplatno: mogli bismo reći dačovjek živi od one ljubavi koju jedino Bog može saopćiti, jer ga je on stvorio na svoju sliku i priliku. Materijalna su dobra jamačno korisna i nužna, uostalom sâm se Isus pobrinuo da ozdravi bolesne, da nahrani gladno mnoštvo koje je išlo za njim i sigurno je osuđivao ravnodušnost, koja i danas prisiljava stotine milijuna ljudskih bića na umiranje zbog nedostatka hrane, vode i lijekova, ali “razdiobna” pravednost ne daje ljudskom biću sve ono “njegovo” na koje polaže pravo. Ono naime treba Boga kao što treba kruh i više od toga. Sv. Augustin primjećuje: ako je “pravednost krepost koja daje svakom njegovo… nije nipošto čovjekova pravednost to što oduzima čovjeka pravom Bogu” (De civitate Dei, XIX, 21).

            Odakle dolazi nepravda? Da bismo mogli bolje razumjeti što je pravda, potrebno je razmisliti i što je nepravda i odakle dolazi. O porijeklu nepravde papa Benedikt XVI. ovako progovara: Evanđelist Marko prenosi sljedeće Isusove riječi, kojima se Isus uključio u tadašnju raspravu o tomu što je čisto a što nečisto: “Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi, to ga onečćuje… Što iz čovjeka izlazi, to onečćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli.” (Mk 7,15. 20-21). Osim sama pitanja vezana uz hranu u reakciji farizeja možemo primijetiti jednu trajnu čovjekovu napast: tvrditi da zlo ima neki izvanjski uzrok. Mnoge suvremene ideologije, ako dobro pogledamo, polaze od te pretpostavke: da nepravda dolazi “izvana”, a da bi zavladala pravda, dovoljno je ukloniti izvanjske uzroke koji priječe njezino ostvarenje. Taj način razmišljanja, opominje Isus, je naivan i kratkovidan. Nepravda, plod zla, nema isključivo izvanjske korijene; njezin uzrok leži u ljudskom srcu, gdje se nalaze klice jednoga tajanstvena suživota sa zlom. Prepoznaje to s gorčinom psalmist: “Evo, grešan sam većrođen, u grijehu me zače majka moja” (Ps 51,7). Dà, čovjeka je učinilo slabim nešto duboko u njemu, što ga onesposobljava ući u zajedništvo s drugim. Otvoren po svojoj naravi slobodnoj bujici dioništva s drugim, primjećuje u sebi neku čudnu gravitacijsku silu, koja ga tjera zatvoriti se u sama sebe, postavljati se iznad i afirmirati se nauštrb drugih: to je egoizam, posljedica istočnoga grijeha. Adam i Eva, zavedeni Sotoninom laži, ubravši tajanstveni plod usprkos Božjoj zapovijedi, zamijenili su logiku pouzdavanja u Ljubav logikom dvojbe i natjecanja; logiku primanja, povjerljiva iščekivanja Drugoga, nemirnom logikom u kojoj se grabi samo sebi i čini sve vlastitim silama (usp. Post 3,1-6), kušajući, kao posljedicu, osjećaj nemira i nesigurnosti. Kako se čovjek može osloboditi tog sebična nagnuća i otvoriti se ljubavi?“

            „Oni će se nasititi“ Kada? U nebu? Ili ovdje? Često se ovo obećanje tumači kao utjeha za pretrpljenu nepravdu u ovom životu. Je li to tada kada će sebični bogataš, jer je za života primio mnoga dobra, ostati bez utjehe, a siromašni Lazar, jer se nauživao zla, prebivati utješen u krilu Abrahamovu? Nije li izvjesnije da nas Isus želi poučiti: vidjeti i mariti za drugoga kako Isus gleda i mari, bližnjega uključiti u Božju pravednost. Psalmist u Ps 17,15 moli: „A ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i jednom kad se probudim, sit ću ga se nagledati.“ Zašto ne ovdje, već sada, sit se nagledati lica Božjega u pravednosti? Možemo li već ovdje pronaći i prepoznati „lice tvoje Gospodine“?

            Papa Benedikt XVI. u navedenom pismu za korizmu 2010. god. ovako tumači pojam pravednosti: „U srcu Izraelove mudrosti nalazimo duboku vezu između vjere u Boga, koji ’iz gliba vadi siromaha’ (Ps 113,7) i pravednosti prema bližnjemu. Sama riječ kojom se na hebrejskome označava krepost pravednosti, sedaqah, dobro to izražava. Sedaqah naime znači s jedne strane puno prihvaćanje volje Boga Izraela, a s druge, pravičnost u odnosima prema bližnjima (usp. Izl 20,12-17), navlastito prema siromasima, strancima, siročadi i udovicama (usp. Pnz 10,18-19). Ali ta su dva značenja povezana, jer kada daje siromahu, Izraelac ne čini ništa drugo već uzvraća Bogu, koji se smilovao nad bijedom svojeg naroda. Nije slučajno da se darivanje pločâ Zakona Mojsiju na brdu Sinaj zbilo nakon prelaska Crvenog mora. Slušanje Zakona naime pretpostavlja vjeru u Boga, koji je prvi ”čuo vapaj” svojeg naroda te je “sišao da ga izbavi iz vlasti Egipta” (usp. Izl 3,8). Bog je pozoran na vapaj bijednika i zauzvrat traži da ga se sluša: traži pravednost prema siromahu (usp. Sir 4,4-5. 8-9), pridošlici (usp. Izl 22,20), robu (usp. Pnz 15, 12-18). Da bi se stupilo na put pravednosti, nužno je stoga izaći iz one opsjene samodostatnosti, iz onoga dubokog stanja zatvorenosti, koje predstavlja sâm uzrok nepravde. Potreban je, drugim riječima, dublji “izlazak” od onoga što ga je Bog učinio s Mojsijem, oslobođenje srca, koje sâmo slovo zakona ne može ostvariti. Postoji li dakle za čovjeka nada pravednosti?“

            Što je za Isusa pravednost? U istom pismu Benedikt XVI. piše: „Kršćanski navještaj pozitivno odgovara na čovjekovu žeđ za pravednošću, kao što kaže apostol Pavao u Poslanici Rimljanima: “Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja… po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri” (3,21-25).

            Koja je dakle Kristova pravednost? To je prije svega pravednost koja dolazi od milosti, gdje nije čovjek taj koji daje zadovoljštinu, koji ozdravlja sama sebe i druge. Činjenica da se “okajanje” događa u Isusovoj “krvi” znači da nisu čovjekove žrtve te koje ga oslobađaju od tereta grijeha, već gesta ljubavi Boga koji se otvara sve do kraja, sve dotle da pušta da u nj uđe “prokletstvo” koje pripada čovjeku, da bi ovomu zauzvrat prenio “blagoslov” koji pripada Bogu (usp. Gal 3,13-14). Ali to odmah pokreće jedan prigovor: kakva je to pravednost u kojoj pravednik umire za krivca a krivac prima zauzvrat blagoslov koji pripada pravedniku? Ne prima li tako svaki od njih upravo suprotno od onoga što mu pripada? No upravo ovdje se, zapravo, razotkriva Božja pravednost, koja se stubokom razlikuje od ljudske. Bog je platio za nas u svojem Sinu doista neizmjernu cijenu otkupljenja. Čovjek se može čak i buniti zbog te pravednosti križa, jer ona iznosi na vidjelo da čovjek nije neko samodostatno biće, već treba Drugoga da bi bio potpuno to što jest. Obratiti se Kristu, vjerovati evanđelju, znači u bîti upravo ovo: izaći iz opsjene o samodostatnosti te otkriti i prihvatiti vlastitu bijedu - siromaštvo drugih i Božje siromaštvo, potrebu za njegovim oproštenjem i njegovim prijateljstvom. Tako se može shvatiti da je vjera sve drugo samo ne neka jednostavna, lagodna, obična zbilja: potrebna je poniznost da bi se prihvatilo da trebam Drugoga koji će me osloboditi onoga “mojeg”, da bi mi dao “svoje”. To se osobito događa u sakramentima pokore i euharistije.

            Zahvaljujući Kristovu djelovanju, otvaraju nam se vrata “veće” pravednosti, a to je pravednost ljubavi (usp. Rim 13,8-10), pravednost onoga koji se u svakom slučaju osjeća sve više dužnikom no vjerovnikom, jer je primio više no što je mogao očekivati. Upravo osnaženi tim iskustvom, vjernici ćute u sebi neki nutarnji poticaj pridonijeti oblikovanju pravednih društava, gdje svi primaju ono što im je potrebno da bi živjeli sukladno dostojanstvu vlastitom ljudima i gdje je pravednost oživljena ljubavlju.

 

            Pitanja za motrilaštvo, meditaciju, razmatranje, razmišljanje:

            1. Tko je u središtu naše molitve: Bog Darivatelj ili sami mi, jer smo obdareni, i ono čime smo darivani?

            2. Mogli bismo se zapitati: Kako odgovaram na Božju čežnju da me ljubi? Jesam li uopće svjestan da ja pripadam Njemu i u čemu je ta pripadnost? Pravednost je, dakle, dati sebe Bogu. Dajem li mu se i kako mu se dajem?

            3. Kako se čovjek može osloboditi tog sebična nagnuća i otvoriti se ljubavi? Tko te oslobađa? Ti ili Bog oslobađa tvoje srce? Kako izgleda taj veći Izlazak, to oslobađanje srca?

            4. Kako se mogu već ovdje u pravdi lica Božjega sit nagledati? U čemu i kako tražim i otkrivam „lice Božje“?

            5. Pristajem li na Božju pravednost u kojoj pravednik umire za krivca, a krivac prima zauzvrat blagoslov koji pripada pravedniku? Zašto?

            6. Kako razumijem misao: Trebam Drugoga, koji će me osloboditi onoga „mojega“ da bi mi dao „svoje“? Što je to „moje“ i što je to „Njegovo“?

            7. „Zahvaljujući Kristovu djelovanju, otvaraju nam se vrata “veće” pravednosti, a to je pravednost ljubavi (usp. Rim 13,8-10), pravednost onoga koji se u svakom slučaju osjeća sve više dužnikom no vjerovnikom, jer je primio više no što je mogao očekivati.“ Kako razumijem tu misao?