Nastavak razmišljanja o krotkosti i krotkima

Napisao/la don Ilija Drmić
Hitovi: 1436

 

 

Golubica i janje jesu simboli blagosti i krotkosti. Prva nam je asocijacija sada Jaganjac Božji - uzor svake krotkosti. Krotka osoba ima prekrasna svojstva jer dade se ukrotiti. Prije svega od Boga, tj. podrediti se njegovoj volji, ali također i od čovjeka, te na žalost krotki najviše stradavaju, jer im drugi lako zakidaju slobodu, znajući da su oni janjci koji se ne znaju agresivno odupirati. Kada ih netko udari po jednom obrazu, pruže mu i drugi. Tako su ukrotili i Isusa, obukli mu luđačku haljinu, ponizili ga do kraja i razapeli.

 

 

 

 

 

Način čitanja, motrenja i raščlambe teksta o Blaženstvima

(Lectio Divina /Božansko štivo/ prema Metodi “4 R“ Davida Torkingtona)

 

            Molitva prije razmatranja: molitva Duhu Svetom.

 

            1. LECTIO - čitanje (READING, engl., čitanje). Započnite čitajući tekst. Potom ga pročitajte ponovno, polagano te u molitvenu duhu.

            2. MEDITATIO - refleksija (REFLECTION, engl., promišljanje). Slijedi refleksija, promišljanje o onomu što ste pročitali; kako bi sv. Augustin kazao, "probavljanje", dopuštajući unutarnjem značenju svake pojedine riječi da prodre do same srži vašega bića.

            3. ORATIO - reakcija (REACITON. engl., odgovor) na vama svojstven način, vlastitim riječima. Prava molitva počinje tek sada, kako nastojite svoje srce i svoj um uzdići k Bogu, odgovoriti na nadahnute riječi što ste iz razmatrali. Kada je izgovoreno sve što treba biti izgovoreno,

            4. CONTEMPLATIO - počivanje (RESTING engl., motrilaštvo). Ostanite u tišini, počivanju (contemplatio), punite se onime što ste primili, u dubokoj unutarnjoj sabranosti. Kada neizbježno nastupi rastresenost, kako bi narušila tu kontemplacijsku sabranost, počnite iznova od početka, čitajući, ponovno čitajući, promišljajući i odgovarajući, sve dok se ne uspijete vratiti u unutarnju sabranost, makar i na svega nekoliko trenutaka. Postupno, s praksom, ono što je isprva bilo teško, postajat će sve lakše. Potom, nakon što su vam se um i srce uzdigli k Bogu, postajete otvoreni i osjetljivi za njegovo djelovanje i to kroza sve dulja i dulja razdoblja. Postupno će ta ista ljubav nadahnuti vašu slabu ljudsku ljubav te ćete biti sposobni ljubiti druge, služiti im i suosjećati s njima (i to izvan same molitve) na onaj način i do one mjere koji bi, bez te molitve, bili posve nemogući.

            Nakon ovakvoga Božanskoga štiva (Lectio Divina), zapišite dojmove, molitve, pjesme, spoznaje, poticaje, iskustva... Dobro bi bilo uvijek ih pisati u istu bilježnicu, dnevnik i spremati na jedno mjesto da bi bilo uporabljivo i drugima.

don Andrija Vrane

(Priredio don Ilija Drmić)

 

 

Blaženstva (Mt 5,1)

(Lk 6,20-23)

Mt 5.

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati:

    3"Blago siromasima duhom:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!

    4Blago ožalošćenima:

            oni će se utješiti!

    5Blago krotkima:

            oni će baštiniti zemlju!

    6Blago gladnima i žednima pravednosti:

            oni će se nasititi!

    7Blago milosrdnima:

            oni će zadobiti milosrđe!

    8Blago čistima srcem:

            oni će Boga gledati!

    9Blago mirotvorcima:

            oni će se sinovima Božjim zvati!

    10Blago progonjenima zbog pravednosti:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!"

    11"Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"

 

 

 

Golubica i janje jesu simboli blagosti i krotkosti. Prva nam je asocijacija sada Jaganjac Božji - uzor svake krotkosti. Krotka osoba ima prekrasna svojstva jer dade se ukrotiti. Prije svega od Boga, tj. podrediti se njegovoj volji, ali također i od čovjeka, te na žalost krotki najviše stradavaju, jer im drugi lako zakidaju slobodu, znajući da su oni janjci koji se ne znaju agresivno odupirati. Kada ih netko udari po jednom obrazu, pruže mu i drugi. Tako su ukrotili i Isusa, obukli mu luđačku haljinu, ponizili ga do kraja i razapeli.

            Promotrit ćemo neka ljudska stanja koja u određenoj mjeri priječe život ovoga blaženstvaFlegmatičnost! Takav se čovjek ne može uvrijediti (ovdje nije riječ o karakteru nego o strasti flegmatičnosti). Na neki je način hladnokrvan na sve oko njega i u njemu. Nezainteresiran, neosjetljiv na tolike muke drugih ljudi. Izbjegava svaku žrtvu. Preosjetljivost! Taj se čovjek vrlo lako da povrijediti i posljedica je takvoga da se rado zatvara u sebe kako bi ga ljudi što manje vrijeđali. Za takve se osobe kaže da je mimoza, jer ta biljka uvlači listove čim je nešto dotakne. Ogorčenost! Ogorčenom osobom postaje se onda kada se uspne na vrhunac preosjetljivosti, zapravo kada se posve zatvorila pred drugima, i ostala u

vlastitim afektivnim stanjima i mislima. Srditost! Njoj su sinonimi ili u najmanju ruku bliski srodnici: gnjev, bijes, ljutnja. To je osjetljivost i ogorčenost, ali koja sada prelazi na djelo. Čovjek udara šakom od stol, ako već ne može po licu drugoga. Takav zatvara vrata za sobom lupanjem i sl. Takvim strastima i njim sličnima može upravljati krepost blagosti (krotkosti). Malo niže donosim i opširniji uvid kako se ophoditi sa srdžbom. Stoga krivo mislimo da je krotka osoba netko tko je miran pod svaku cijenu, dobričina, zapravo naivčina. Krotkost je jedna snaga koja nužno mora biti povezana s ljubavlju. Sveta srdžba povezana s umjerenošću, osjetljivost povezana s razboritošću.

            Pogledajmo neke primjere krotkih i blagih ljudi! Mojsije. Kada je ugledao zlatno tele kojem su se Izraelci klanjali, tada je razbio ploče. Ali, odmah moli za taj isti narod. Knjiga Brojeva veli da je Mojsije bio veoma skroman, krotak i blag čovjek. Zapravo najskromniji čovjek na zemlji (Br 12,3). Drugi primjer kojeg ćemo razmotriti je Isus Krist. Najbolje bi bilo proučavati Kristovo ponašanje kroz njegov zemaljski život, tako bi se očitovala njegova krotkost u našem životu. U sinagogi farizeji vrebaju hoće li Isus izliječiti čovjeka usahle ruke, jer taj je dan bila subota. “A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom, pa reče tom čovjeku: ‘ispruži ruku'!’’ (Mk 3,5). I usahlome je ruka odmah ozdravila! Isus je ljutit zbog farizejske tvrdoglavosti pred jasnim činjenicama. Dakle, srdit ali krotak! Događaj izgona trgovaca iz Hrama. Isus ih izgoni bičem vrlo ljutito. Čovjek može biti ljutit zbog sebe ili zbog drugoga. Ako je zbog sebe, onda je to redovito slabost, a ako je zbog drugoga uglavnom je to revnost. Ako se drži u samokontroli, tad je krotak. Židovi su ponizili i na neki način oskvrnuli kuću Božju (Hram). Nastupa oštro, ali i krotko. U Getsemaniju Isus se nije ljutio na vojnike koji su ga došli uhititi. Savršeni miran prepušten je sudbini, premda se kod Petra očitovala tipična ljudska reakcija jer je zgrabio mač da udari. Krotki su isto što i siromašni; ponizni, kako vidimo u Psalmu (Ps 37,11) koje Isus ovdje izravno navodi. U susretanju s ljudskom braćom i sestrama oni nisu nasilni. Takav je sam Isus koji na ovu krotkost poziva svoje sljedbenike. Pritom mu nitko nije mogao predbaciti da glumi krotkost. To je njegov prilog nenasilnom veleprevratu ili revoluciji kojom bi se svijet morao mijenjati nabolje. Krotki su siromasi koji se prepuštaju volji Božjoj i zato dobrohotno susreću ljude. Dok su grčki mudraci predlagali krotkost kao vladanje dostojno intelektualca, ova je krotkost plod izručenja Bogu. Smisao izreke "oni će baštiniti zemlju" vidi se iz Psalma (Ps 115,16): Bog je svim ljudima dao zemlju za baštinu da je bratski podijele. U humanom nastanjenju zemlje uspijevaju oni koji ne primjenjuju nasilje u međuljudskim odnosima.

            Pavao: Apostol govori o svom vježbanju: “Ja stoga tako trčim, ne kao u nepouzdano; tako dajem udarce, ne kao onaj koji mlati vjetar. Naprotiv, ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao“ (1 Kor 9,26). Krotkost je dakle ukroćenje, pripitomljenje, sređivanje naravi. Ćudoređe! Krotkost je vrhunska krepost. Tko nju ima, taj je svet!

            Oni će baštiniti zemlju! Ovo obećanje može imati trostruko značenje: 1. Ući u Obećanu zemlju - misli se na konkretni predio zemlje, tj. na kanaansko područje. Nije ovdje toliko naglasak na plodnom tlu koliko na ljudskom pouzdanju u Božje vodstvo! 2. Ući u Mesijino kraljevstvo: Nakon zaposjednuća “Obećane zemlje“ kod Židova se budila svijest i nada za uzvišenijim stanjem, za Mesijinim kraljevstvom (koje su oni opet shvatili u zemaljskim kategorijama). Ali to se kraljevstvo osvaja pod jednim uvjetom: treba ukrotiti svoje strasti, svoju divljinu. 3. Ući u Božji život: to je vrhunac obećanja. A to se mora već na ovom svijetu postizati. To znači dvoje: 1. Posjedovati Mir. Tko je s Bogom u miru, može biti sa svakim u miru. Uzalud je tražiti sebi mir u “dalekoj zemlji“ (Lk 15,13), gdje je tražio izgubljeni sin, ako ga ne postignemo u “Obećanoj zemlji“, tj. u odnosu s Bogom. 2. Posjedovati Snagu: krotkost je vlastita majstorija nad svojim instinktima, strastima i strujama. Krotak čovjek kontrolira sebe u svakom području svog života. Disciplinira svoje porive i nagone, ukroćuje svoje neuredne ambicije i tendencije. A to je snaga, ane slabost!

            Mogli bismo ovako zaključiti: Krotak je onaj čovjek koji dopušta da ga Bog provjerava i kontrolira; koji se savršenopouzdaje u Božju snagu i želi od njega mir; koji upotrebljava sredstva da regulira svoje prirodne potoke i pritoke u rijeku koja vodi u život, tj. u “Obećanu zemlju“ koja je kod Boga!

Krotak: reagira u pravo vrijeme, na pravom mjestu, pred pravom osobom, u pravoj mjeri. “Krotki” su krotki po vlastitoj volji (dakle ne jednostavno bojažljivi). Oni “će baštiniti zemlju”, koja se može održati i razvijati samo pod njihovom rukom.

            Ophođenje sa srdžbom i oprostom. Kad sam u petom poglavlju evanđelja po Mateju čitao da je Isus rekao: “Čuli ste da je rečeno 'ne ubij', a ja vam kažem: 'Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu…',“ učinilo mi se to prestrogim. Kako to da se već zbog srdžbe dolazi na sud? Pa i ono kad kaže: “Ako prinosiš dar, i pred žrtvenikom se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar, idi i najprije se izmiri s bratom i potom prinesi dar.“ Zašto? Tumačenje prof. Ante Vučkovića učinilo mi se prihvatljivim pa ću ga ovdje pokušati sažeti.

            Isus očito zna da ubojstvu obično davno prije prethodi srdžba. Sve počinje srdžbom. No, budući da se srdžbu još dade kontrolirati, a ubojstvo ne, stalo mu je da taj izvor spriječi. Veliki dio nas odrastao je s puno ubojitih riječi. A riječi nabijene srdžbom pune su i otrova. Odrastamo s hrpom ubojitih riječi: “ništa ne znaš, ništa ne vrijediš, sve si uprskala, zašto sam te rodila, što sam Bogu zgriješila, kako ništa ne naučiš, zašto su drugi bolji…“ I pomalo se naviknemo da nam je duša otrovana i tako živimo kao da je to normalno! Što mi činimo s tim riječima? Budući da su oštre, urežu nam se u srce i mi ih čuvamo i pamtimo. Da, i nakon četrdeset godina pamtimo tko nam je nešto otrovno rekao, i još uvijek to boli. Nakon toga kao da ih ne želimo zaboraviti, mi ih se prisjećamo i vraćamo se na njih. Dogodi se da i protiv sebe samih čuvamo povrede, kao da je to najveće blago... Onda se bojimo odreći se povreda. Ne želimo ih izbaciti iz sebe. Zašto čuvamo otrov? Zašto čovjek čuva otrov? Zato što misli: ako se odreknem otrova, onda više sam neću imati čime trovati druge, neću se moći osvetiti. Jer, kod nanesenog zla, Zli nam nudi “rješenje“: vrati zlo onamo odakle je došlo, tj. osveti se. I otkrijemo da smo već zatrovani!. Pa pokušamo to zaboraviti, ali taj zaborav ne uspijeva, on često probije tamo gdje je netko najmanje kriv. Sljedeći korak je da se zaljubim u samoga sebe kao žrtvu. Naime, želim probuditi sućut prema sebi i od drugih očekujem sućut. Počnem pričati o sebi kao žrtvi. Moljakam da mi kažu da sam nevina žrtva, očekujući da me drugi prihvate kao žrtvu! I ne primjećujem koliko postajem jadan, jer se ne mogu ni na što drugo osloniti nego na to što mi je drugi učinio. Onda pak počinjemo sebe mjeriti s drugima. Ulazimo u suparništvo: tko je veća žrtva. Misleći da je onaj tko je veća žrtva, taj je ispravniji, taj ima pravo što tako čini. Nakon toga postajem potpuno slijep za ono što činim, pa se otkrije kako istu stvar činim drugima, drugima govorim iste one otrovne riječi koje su meni nekad govorili. Sudim sve oko sebe, okrivljujem druge. I krug je zatvoren. Na početku su mi nevinom upućene otrovne riječi, a sada to isto ja činim. Zato Isus kaže: “Ako prinosiš dar, ostavi dar i pomiri se.“ Zašto ne kaže: Dođi k meni, ja ću te utješiti? Jer mu je stalo do tebe, jer zna da je ranjeno srce zatvoreno srce, a takvo ne može primiti Boga. Zna naime da takav, nevino ranjen, samo kruži oko oltara, i ne može se dogoditi ništa! Jer Bog hoće u srce, a svako ranjeno srce zatvara se i stvara debele zidove iz straha da ne bi opet bilo ranjeno. Opravdava se, stvara zid opravdavanja i isprika, traži zid sućuti. Zato Bog veli na početku: ostavi sve, izmiri se s bratom, čak i ako te ponovo rani. (I do sedam puta). Zašto? Jer On dodiruje nešto što mi ne vidimo. Jer u trenutku kad odlučimo da nećemo oprostiti, zato što je netko prešao sve mjere, u tom trenutku tvoje srce počinje biti tvrdo, kameno, začahureno, u njemu je ostao samo otrov, a Bogu je stalo do tvog čistog srca. Zato ako te netko rani, oprosti. Proboj do srca je oprost! To je teško, osobito tamo gdje nismo krivi, a gdje se on ponavlja. Ali treba uočiti da me otrov truje ako ne oprostim. Počinjem misliti negativno; Bog me odbacio, jer je poslao zlo na mene, ja ne vrijedim jer su me ranili, mene stiže svako zlo i taj negativni film se stalno vrti, ne dopuštajući mi da se radujem. Valja dakle iščupati zlo s korijenom! Kako? Isusovom pomoću! On daje snagu Duha kojim ćemo moći oprostiti. Oprostiti treba, dakle, zato da budemo slobodni. Za pomirenje pak traži se da drugi, koji mi je nanio nepravdu, mene zamoli za oprost, da nadoknadi štetu i dade jamstvo da to više neće činiti. Tako nastaje mir!

            Pitanja za motrilaštvo:

            1. Jesam li flegmatičan u odnosu na kraljevstvo Božje? Marim li za njega već ovdje, širim ga,

promičem?

            2. Nadvladava li više puta srditost, tako da drugi u meni vide više podljudsku nego ljudsku

vrstu? U kojoj mjeri ja druge ljutim, živciram, ponižavam, omogućujem im da se pokažu osjetljivima?

            3. Srdžba ima svoje razloge? Što činim s njima? Čuvam li ih, pamtim li ih, ne želim li ih se

odreći?

            4. Očekujem li sućut, pričam li o sebi kao žrtvi, upadam li u situaciju da činim isto što su meni drugi činili?

            5. Sv. Pavao veli: “Srdite se, ali nemojte griješiti!“ (Ef 4,26). Ostaje li moja srdžba pred pragom grijeha, ili redovito nešto opsujem, zlo pomislim, pogrđujem, zazivam vraga, umjesto Boga? Događa li se da mi sunce zađe nad srdžbom? Što poduzimam da to ne bude tako?

            6. Mogu li Bogu prepustiti sud, sudbinu svoju, pa biti opušten jer sam pustio? Kako izgleda

moja opuštenost? Jeli onda znak mira i posjedovanje Obećane zemlje?

            7. Opiši područja, životne faze, u kojima si vježbao krotkost. Činiš li sve još i dalje na tome?