Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Napisao/la don Ilija Drmić
Hitovi: 2240

  Proglašavajući sretnima ili blaženima one koji su žalosni, Isus naglavačke okreće sve ono što smo vjerovali o ovom svijetu, o uspjelosti, vrijednosti i smislu ljudskog života. Ali ipak poznajemo situacije i ljude koje možemo nazvati sretnima upravo stoga što su mogli plakati. Dugo su i previše potiskivali povrede, prezire, nerazumijevanje, strahove, gotovo su se okamenili u svojim osjećajima. U takvim situacijama suze su spasonosne.

 

Način čitanja, motrenja i raščlambe teksta o Blaženstvima

(Lectio Divina /Božansko štivo/ prema Metodi “4 R“ Davida Torkingtona)

 

            Molitva prije razmatranja: molitva Duhu Svetom.

 

            1. LECTIO - čitanje (READING, engl., čitanje). Započnite čitajući tekst. Potom ga pročitajte ponovno, polagano te u molitvenu duhu.

            2. MEDITATIO - refleksija (REFLECTION, engl., promišljanje). Slijedi refleksija, promišljanje o onomu što ste pročitali; kako bi sv. Augustin kazao, "probavljanje", dopuštajući unutarnjem značenju svake pojedine riječi da prodre do same srži vašega bića.

            3. ORATIO - reakcija (REACITON. engl., odgovor) na vama svojstven način, vlastitim riječima. Prava molitva počinje tek sada, kako nastojite svoje srce i svoj um uzdići k Bogu, odgovoriti na nadahnute riječi što ste iz razmatrali. Kada je izgovoreno sve što treba biti izgovoreno,

            4. CONTEMPLATIO - počivanje (RESTING engl., motrilaštvo). Ostanite u tišini, počivanju (contemplatio), punite se onime što ste primili, u dubokoj unutarnjoj sabranosti. Kada neizbježno nastupi rastresenost, kako bi narušila tu kontemplacijsku sabranost, počnite iznova od početka, čitajući, ponovno čitajući, promišljajući i odgovarajući, sve dok se ne uspijete vratiti u unutarnju sabranost, makar i na svega nekoliko trenutaka. Postupno, s praksom, ono što je isprva bilo teško, postajat će sve lakše. Potom, nakon što su vam se um i srce uzdigli k Bogu, postajete otvoreni i osjetljivi za njegovo djelovanje i to kroza sve dulja i dulja razdoblja. Postupno će ta ista ljubav nadahnuti vašu slabu ljudsku ljubav te ćete biti sposobni ljubiti druge, služiti im i suosjećati s njima (i to izvan same molitve) na onaj način i do one mjere koji bi, bez te molitve, bili posve nemogući.

            Nakon ovakvoga Božanskoga štiva (Lectio Divina), zapišite dojmove, molitve, pjesme, spoznaje, poticaje, iskustva... Dobro bi bilo uvijek ih pisati u istu bilježnicu, dnevnik i spremati na jedno mjesto da bi bilo uporabljivo i drugima.

don Andrija Vrane

(Priredio don Ilija Drmić)

 

 

Blaženstva (Mt 5,1)

(Lk 6,20-23)

Mt 5.

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati:

    3"Blago siromasima duhom:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!

    4Blago ožalošćenima:

            oni će se utješiti!

    5Blago krotkima:

            oni će baštiniti zemlju!

    6Blago gladnima i žednima pravednosti:

            oni će se nasititi!

    7Blago milosrdnima:

            oni će zadobiti milosrđe!

    8Blago čistima srcem:

            oni će Boga gledati!

    9Blago mirotvorcima:

            oni će se sinovima Božjim zvati!

    10Blago progonjenima zbog pravednosti:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!"

    11"Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"

 

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

don Andrija Vrane

 

            Proglašavajući sretnima ili blaženima one koji su žalosni, Isus naglavačke okreće sve ono što smo vjerovali o ovom svijetu, o uspjelosti, vrijednosti i smislu ljudskog života. Ali ipak poznajemo situacije i ljude koje možemo nazvati sretnima upravo stoga što su mogli plakati. Dugo su i previše potiskivali povrede, prezire, nerazumijevanje, strahove, gotovo su se okamenili u svojim osjećajima. U takvim situacijama suze su spasonosne.

            U brojnim se društvima stvorilo uvjerenje da plaču samo slabići. Neki futuristički filmovi prikazuju društvo u kojem nema tuge i suza, ali ni fantazije, snova, sućuti i pokajanja. To se društvo naziva trajno nasmijanim. Ali potiskivanjem i izbjegavanjem svake patnje, žalosti, boli i tuge, put do istinske radosti samo se produžuje, postaje sve neprohodnijim. Pritisak da se pred očima javnosti pokažemo „uspravno“ stvara sve brojnije i sve veće blokade. Ipak su suze neizmjerno ljudskije od savršenstva i neumoljive hladnoće i čvrstine. One dobivaju snagu kad povjerujemo da je Bog s nama u našoj dolini suza, da ona nije bezizlazna. Izlaz joj je u pouzdanju u Boga koji nam daje pravo da budemo slabi, da kriknemo svoju bol, da isplačemo svoju patnju. Bog patnju i tegobe pretvara u Misi u sakrament, sveti znak svoje nazočnosti i našeg spasenja. Patnju egipatskog ropstva Bog je pretvorio u put oslobođenja. Patnju prolaska kroz pustinju pretvara u sakrament njegova hoda s narodom. Muku i smrt Isusa Krista pretvara u sakrament uskrsnuća.

            Blaženstva su srce Evanđelja i kao srce ulaze u temelj života. Kroz blaženstva Bog se učinio bližim ljudima ponajviše onima koji trpe, koji su žalosni, tužni... I sam Isus bio je tužan i plakao je nad Jeruzalemom, nad mrtvim prijateljem, plakao je i zbog tvrdoće ljudskih srdaca, žalostan je bio osobito u Getsemaniju, na Maslinskom brdu. Tuga nas uvijek upućuje na gubitak nekoga ili nečega. Nije svaka tuga jednaka! Niti je svaka tuga „po Božjoj volji“. Sveto Pismo nam otkriva različite tuge... Sigurno svi znate zgodu kad je Isusu pristupio jedan bogati mladić i upitao ga što sve mora učiniti da postane njegov učenik i zadobije život vječni (Mt 19,16-22). Kad mu je Isus rekao neka razdijeli siromasima sve što ima, mladić se okrenuo i žalostan otišao. Želja mu je ostala neispunjena. Tugovao je, ali jer nije imao snage odbaciti čari bogatstva. Bogatstvo ga je učinilo nemoćnim, ovisnim. Za takvu mladićevu žalost možemo reći da je to „žalost svijeta“. I kad pogledamo svijet oko sebe, toliko toga ima što nas čini potištenima, pritisnutima; zbog bolesti, bešćutnost za bližnjeg, razorene obitelji, nemira u svijetu, mržnje, straha, depresije, suicida... i to sve čini čovjeka žalosnim. I tu se često doživljava nemoć. Drugi je primjer kad sv. Petar gorko plače zato što je zanijekao, zatajio Isusa (Lk 22,62). Petar jeca jer je izgubio nešto puno više od blaga i bogatstva. On osjeća da je „izgubio“ Isusa, iznevjerivši ga... Petrova žalost je istinska tuga zbog odvojenosti od Isusa! Stoga, svaki bi se čovjek tijekom života trebao pitati tuguje li samo zato što mora ostaviti i izgubiti primamljivosti ovoga svijeta u koje je ulagao, pa je doživio ovisnost i nemoć odijeliti se, ili tuguje zbog nemoći nositi se sa „žalostima“ koje nije skrivio ili pak tuguje što osjeća da je zatajio u odnosu prema Isusu! Na sva ta pitanja Isus daje neočekivani odgovor:

„Blago ožalošćenima.“

            Što je to lijepo u suzama i patnji? Najveći dar kojega je Bog žalosnom čovjeku mogao dati jest Getsemani. Getsemani je mjesto u koje bismo trebali poći sa svojim žalostima i depresijama, te njihovu tamnu stranu predati, sjedinjujući se s Onim koji moli Oca da se ne vrši njegova već Očeva volja.

            Suočavanje s vlastitom žalosti i strahom jednako je prihvaćanju križa. U redu! Neka bude! Ima i onih koji pred tim križem ne bježe u alkohol, drogu, u konzumerizam i požude, već taj svoj križ prihvaćaju i nose ga. Jer iza tog križa nazire se onaj križ po kojem je došlo spasenje ovome svijetu. Nazire se, naime, Onog koji reče: Moje breme je lako. I upravo preko suza, patnje, križa dolazi se u konačnici do Uskrsnuća.

            U ljubavi prema nama On nam se daruje i pod prilikama kruha i vina. I kad u taj kruh stavimo svoje tegobe, onda kroz pretvorbu i one bivaju preobražene, pretvorene u blagoslov. Tako onda mogu preuzeti svoj križ na svoja ramena i nositi ga, tj. slijediti Krista. Nisam u tamnom pesimizmu, približavam se prostoru u kojem me čeka Krist gdje nestaje svake tuge i žalosti... Zato je Isus rekao „blago ožalošćenima“ jer je žalost putovanje u dubinu. A samo u dubinama svoga bića svaki čovjek može susresti Krista. Zar ne doživljavamo kako nas žalost i međusobno zbližava. Možda i zato „blago nama“!

            A sam Gospodin dao nam je primjer svojim vapajem boli u Getsemanskom vrtu „ako može, neka me mimoiđe... ali ne moja volja nego neka bude volja tvoja“, kako mirno proći svoju Kalvariju od osjećaja smrti do uskrsnuća. Sljedeći ga tada je moguće doživjeti utjehu kakvu je i on doživio. Zato je rješenje za tugu samoutjeha! A utjeha uvijek dolazi čovjeku od drugoga, od Boga, a najčešće po čovjeku, ona je nezaslužena i uvijek dar čovjeku. Utjeha prevladava tugu na taj način što uspostavlja pojačani odnos s drugim. U potpunosti čovjeka može utješiti samo Bog.Riječi utjehe i garanciju za njenu preobrazbu, ostavio nam je Isus govoreći: „Ja sam s vama u sve dane...“ Utjeha je Božja prisutnost u našem srcu, ustvrdio je Papa Franjo.

 

Pitanja za meditaciju:

1. Potiskujem li povrede, prezire, nerazumijevanja, strahove i ima li usred toga tvrdoće i hladnoće u srcu? Predajem li to u pouzdanju?

2. Gdje doživljavam nemoć, poput bogatog mladića, odijeliti se od ovisnosti?

3. Žaloste li me zatajenja i prekinuti odnosi s Isusom poput Petra?

4. Kada sam se suočio s vlastitom žalosti i s kojima? I kakav je bio učinak: prekrižene situacije? Ljutnja, optuživanje ili...

5. Gdje i kada sam doživio da Krist preobražava moju tugu?

6. Od koga sam bio utješen, koga sam ja utješio?

7. Koje sam „blago“ otkrio u žalosti?