Sažetak teme o siromasima duhom

 Ponovimo: biti ispražnjen od svega, pa i od sebe samoga, jest ono što privlači Božju puninu i njegova Duha da nas ispuni. Tek ispražnjen čovjek postaje sposoban primiti Boga, slušati Njegove poticaje i Njegov glas u sebi. Siromašan čovjek gleda Božjim očima na ljude i rado se daruje onima koji su i sami siromasi. Siromašan je nezaustavljiv u ljubavi.

 

 

 

 

Način čitanja, motrenja i raščlambe teksta o Blaženstvima

(Lectio Divina /Božansko štivo/ prema Metodi “4 R“ Davida Torkingtona)

 

            Molitva prije razmatranja: molitva Duhu Svetom.

 

            1. LECTIO - čitanje (READING, engl., čitanje). Započnite čitajući tekst. Potom ga pročitajte ponovno, polagano te u molitvenu duhu.

            2. MEDITATIO - refleksija (REFLECTION, engl., promišljanje). Slijedi refleksija, promišljanje o onomu što ste pročitali; kako bi sv. Augustin kazao, "probavljanje", dopuštajući unutarnjem značenju svake pojedine riječi da prodre do same srži vašega bića.

            3. ORATIO - reakcija (REACITON. engl., odgovor) na vama svojstven način, vlastitim riječima. Prava molitva počinje tek sada, kako nastojite svoje srce i svoj um uzdići k Bogu, odgovoriti na nadahnute riječi što ste iz razmatrali. Kada je izgovoreno sve što treba biti izgovoreno,

            4. CONTEMPLATIO - počivanje (RESTING engl., motrilaštvo). Ostanite u tišini, počivanju (contemplatio), punite se onime što ste primili, u dubokoj unutarnjoj sabranosti. Kada neizbježno nastupi rastresenost, kako bi narušila tu kontemplacijsku sabranost, počnite iznova od početka, čitajući, ponovno čitajući, promišljajući i odgovarajući, sve dok se ne uspijete vratiti u unutarnju sabranost, makar i na svega nekoliko trenutaka. Postupno, s praksom, ono što je isprva bilo teško, postajat će sve lakše. Potom, nakon što su vam se um i srce uzdigli k Bogu, postajete otvoreni i osjetljivi za njegovo djelovanje i to kroza sve dulja i dulja razdoblja. Postupno će ta ista ljubav nadahnuti vašu slabu ljudsku ljubav te ćete biti sposobni ljubiti druge, služiti im i suosjećati s njima (i to izvan same molitve) na onaj način i do one mjere koji bi, bez te molitve, bili posve nemogući.

            Nakon ovakvoga Božanskoga štiva (Lectio Divina), zapišite dojmove, molitve, pjesme, spoznaje, poticaje, iskustva... Dobro bi bilo uvijek ih pisati u istu bilježnicu, dnevnik i spremati na jedno mjesto da bi bilo uporabljivo i drugima.

don Andrija Vrane

(Priredio don Ilija Drmić)

 

 

Blaženstva (Mt 5,1)

(Lk 6,20-23)

Mt 5.

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati:

    3"Blago siromasima duhom:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!

    4Blago ožalošćenima:

            oni će se utješiti!

    5Blago krotkima:

            oni će baštiniti zemlju!

    6Blago gladnima i žednima pravednosti:

            oni će se nasititi!

    7Blago milosrdnima:

            oni će zadobiti milosrđe!

    8Blago čistima srcem:

            oni će Boga gledati!

    9Blago mirotvorcima:

            oni će se sinovima Božjim zvati!

    10Blago progonjenima zbog pravednosti:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!"

    11"Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"

 

Sažetak teme o siromasima duhom

(don Andrija Vrane, fra Marijan Vugdelija i don Ilija Drmić)

 

            Ponovimo: biti ispražnjen od svega, pa i od sebe samoga, jest ono što privlači Božju puninu i njegova Duha da nas ispuni. Tek ispražnjen čovjek postaje sposoban primiti Boga, slušati Njegove poticaje i Njegov glas u sebi. Siromašan čovjek gleda Božjim očima na ljude i rado se daruje onima koji su i sami siromasi. Siromašan je nezaustavljiv u ljubavi.

            Siromah u duhu sve doživljava drukčije. Zato njega Krist naziva blaženim. Siromah u duhu je svemoćan: on sve može po drugome, on sve što ima, ima od drugoga i za druge, pa i svoj život i svoju ljubav! On je vječno izručen ljubavi drugih i zato je njegov život čudo! On toliko cijeni slobodu drugih da sam postaje beznačajan, da ni slučajno ne bi slobodu drugih ograničio. Zato je blažen! On je uvijek radostan, jer se raduje darovima koje je sve primio od drugih! On je sretan jer vjeruje da mu je svaki susret nezasluženo darovan. On zna da ni Boga nikada ne bi tražio da ga Bog prethodno nije našao. I zato je blažen, beskrajno blažen!

            Na kraju: Tko su ti siromasi duhom čije je kraljevstvo nebesko? Siromasi duhom jesu osobe u ovome svijetu koje prihvaćaju sve što Bog traži od svoga stvora čovjeka, vrše njegove zapovijedi i poštuju svaku Božju riječ. Oni se smatraju bogatima jer su u suživotu s Bogom koji je najveće bogatstvo i koji ima najveće blago uopće: sav stvoreni svijet je Božji! Prema tome, taj svijet je i čovjekov koji voli Boga i s njime živi i diše, te djeluje. On je ujedno i siromah u duhu jer nije ni na što navezan, nego je otvoren svemu što je Božje i što Bog traži da se dogodi. Bogatstvo njega ispunja i ne udaljuje ga od bogatoga Boga. U tom smislu on je bogati siromah, koji “rasipno dijeli i daje sirotinji“, kako čujemo u jednome Psalmu. Ovaj bogati siromah je svjestan da sve pripada Bogu, a ljudi se mnogočime koriste u ovome svijetu. Siromasi u duhu imaju sve a nisu zarobljeni ničim ovozemnim što bi udaljilo čovjeka od Boga. Kao što je neophodan zrak za sve ljude i dobivamo ga besplatno, tako je i s ostalim materijalnim dobrima ovoga svijeta koja nam je svima dodijelio sam Bog i do kojih se mora doći vlastitim radom koristeći se onim što nam je Bog ostavio stvorivši sve to. Siromašni u duhu su pravi radnici, jer Bog je radnik. Siromašni u duhu nisu oni koji se ne trude nizašto u ovome svijetu a ipak im je mnogo toga potrebno da bi živjeli ali ne badava i na tuđi račun, nego oni koji su posve zaokupljeni stvaralaštvom koje ima više svojih razina i svestranošću rada. U biti, ovi siromašni u duhu imaju sve potrebno i sve dijele s drugima koji isto misle i isto rade. Siromašni u duhu jesu oni koji svoju nutrinu ne opterećuju ničim osim Bogom, a kroz Boga onda i onima koji su također u Bogu. Siromasi u duhu jesu evanđeoski mudraci ili filozofi.

            Točnije, “siromasi duhom“, kojima pripada kraljevstvo nebesko, to su ljudi koji nisu podlegli robovanju mamoni, oni koji su očuvali unutarnju slobodu u odnosu na vremenita dobra. Drugim riječima, tu se misli na ljude koji nisu usmjereni na zemaljska blaga, nego prije svega na kraljevstvo Božje i njegovu pravdu. Takvima sve potrebno biva nadodano (Mt 6,19-34). Drukčije rečeno, “blaženo je ono siromaštvo koje se ne da zarobiti ljubavlju prema vremenitim stvarima, niti se želi povećati bogatstvom ovoga svijeta nego čezne da se obogati nebeskim dobrima“. Prema tom shvaćanju, dakle, niti je bogatstvo po sebi prokletstvo niti siromaštvo po sebi blagoslov, sve ovisi o čovjekovu srcu. Upravo to želi naglasiti i starozavjetni mudrac kad veli: “Dobro je bogatstvo ako je bez grijeha, a zlo je siromaštvo, kažu bezbožnici. Srce mijenja lik čovjeku, bilo na dobro, bilo na zlo“ (Sir 13,24-25).

            Kako se vidi, u tom Matejevu tumačenju prvog blaženstva distanciranje naspram prvotnom “socijalnom“ značenju jasno izranja na vidjelo: “siromaštvo duhom“ ne znači nužno stvarno materijalno siromaštvo. Tu je riječ u prvom redu o unutarnjem držanju prema bogatstvu: kršćani ne smiju svoje pouzdanje staviti u vremenita bogatstva. To onda znači da mogu biti blaženi i bogataši.

            I konačno “duh“ iz prvog blaženstva može se shvatiti općenito u vezi s nutarnjim životom. U tom slučaju “siromasi duhom“ jesu oni koji u svojoj nutrini, u svome duhu uviđaju i razotkrivaju svoju nedostatnost, nesposobnost da sami sebi pomognu, da sami sebe spase. Prožeti i nošeni tim osjećajem, oni stoje pred Bogom kao duhovni prosjaci. Tim svojim stavom postaju bliski djeci, malenima, kojima pripada kraljevstvo Božje (usp. Lk 18,16 sl.; Mt 19,13.24). Kao primjer takvog duhovnog raspoloženja može se uzeti Lukin carinik (Lk 18,9-14). Za tog čovjeka, koji sve svoje pouzdanje stavlja u Božje milosrđe (“Bože, milostiv budi meni grešniku!“) Isus reče da “je sišao opravdan kući svojoj“ (r. 14). Potpuna protivnost od toga duhovnog stava jest oholi i samodostatni farizej koji se pouzdava u sebe držeći da je pravedan, i na taj način ostaje zatvoren daru kraljevstva Božjega.

            Dakle, blaženima se proglašavaju oni, koji - bez obzira u kojem i kakvom socijalnom stanju se nalaze - sve od Boga očekuju, osjećaju se potpuno upućeni na Božje milosrđe. Takvi osjećaju i znaju da sami po sebi ništa nemaju, nego sve što imaju i sve što trebaju dobivaju od Boga. Socijalni vid ne igra tu presudnu ulogu. Na taj način Matejeva formulacija prvog blaženstva ističe da je čovjek, antropološki gledano, siromašno biće, potrebnik. Govor na Gori tu se potpuno slaže sa židovskom duhovnošću siromaha. Priznati i prihvatiti to stvarno stanje ljudskog bića znak je kreposti i istinitosti. Takvi su otvoreni za prihvaćanje spasenja: njihovo je kraljevstvo nebesko. Na osnovi tog shvaćanja i tumačenja, prvo blaženstvo Govora na Gori moglo bi se ovako prereći: “Blago onima koji su siromašni pred Bogom, njima pripada kraljevstvo nebesko.“

            Evo pitanja za sedam dana:

1. Nutarnja sloboda u odnosu na vremenita dobra, kad ju imaš, sve potrebno biva nadodano! Opiši svoja iskustva nadodanosti.

2. Što mi pomaže u procesu oslobođenja od materijalnih dobara? Kako se osjećaš dok promišljaš o potpunoj slobodi?

3. Što revnost i ustrajnost u toj oskudici, osim neizvjesnosti, donosi?

4. Siromah duhom uspoređen je s carinikom u molitvi. Da si na njihovom mjestu, opiši svoju molitvu (poput carinikove ili farizejeve)?

5. Je li te osjećaj tvoje nedostatnosti doveo do iskustva Božje blizine ili blaženosti? Jesam li svjestan svoje nedostatnosti da sam sebi pomognem?

6. Kako već ovdje na zemlji mogu osigurati sebi kraljevstvo nebesko?

7. Koliko sam prožet svješću i kako to izražavam da sve što imam, od Boga imam?

 

free joomla templatesjoomla templates
2019  Župa Sv. Jure Vir - Sva prava pridržana.   Design: Mladen P.