BLAŽENSTVA

Napisao/la don Ilija Drmić
Hitovi: 3997

     Rečeno nam je da su sretni oni koji su krotki, koji plaču, koji su milostivi i čista srca. Ljudi smatraju da su sretni oni koji su bogati i moćni. Ili Isusa nismo više u stanju razumjeti ili su naša srca još uvijek premalena za njegovu poruku? Isusova blaženstva se odbacuj kao “čudnovate želje vezane uz poniznost i mirotvorstvo” (Ch. Hitchens). 

 

  Molitva prije razmatranja: molitva Duhu Svetom.

            1. LECTIO - čitanje (READING, engl., čitanje). Započnite čitajući tekst. Potom ga pročitajte ponovno, polagano te u molitvenu duhu.

            2. MEDITATIO - refleksija (REFLECTION, engl., promišljanje). Slijedi refleksija, promišljanje o onomu što ste pročitali; kako bi sv. Augustin kazao, "probavljanje", dopuštajući unutarnjem značenju svake pojedine riječi da prodre do same srži vašega bića.

            3. ORATIO - reakcija (REACTION. engl., odgovor) na vama svojstven način, vlastitim riječima. Prava molitva počinje tek sada, kako nastojite svoje srce i svoj um uzdići k Bogu, odgovoriti na nadahnute riječi što ste iz razmatrali. Kada je izgovoreno sve što treba biti izgovoreno,

            4. CONTEMPLATIO - počivanje (RESTING engl., motrilaštvo). Ostanite u tišini, počivanju (contemplatio), punite se onime što ste primili, u dubokoj unutarnjoj sabranosti. Kada neizbježno nastupi rastresenost, kako bi narušila tu kontemplacijsku sabranost, počnite iznova od početka, čitajući, ponovno čitajući, promišljajući i odgovarajući, sve dok se ne uspijete vratiti u unutarnju sabranost, makar i na svega nekoliko trenutaka. Postupno, s praksom, ono što je isprva bilo teško, postajat će sve lakše. Potom, nakon što su vam se um i srce uzdigli k Bogu, postajete otvoreni i osjetljivi za njegovo djelovanje i to kroza sve dulja i dulja razdoblja. Postupno će ta ista ljubav nadahnuti vašu slabu ljudsku ljubav te ćete biti sposobni ljubiti druge, služiti im i suosjećati s njima (i to izvan same molitve) na onaj način i do one mjere koji bi, bez te molitve, bili posve nemogući.

            Nakon ovakvoga Božanskoga štiva (Lectio Divina), zapišite dojmove, molitve, pjesme, spoznaje, poticaje, iskustva... Dobro bi bilo uvijek ih pisati u istu bilježnicu, dnevnik i spremati na jedno mjesto da bi bilo uporabljivo i drugima.

don Andrija Vrane

(Priredio don Ilija Drmić)

 

Blaženstva (Mt 5,1)

(Lk 6,20-23)

Mt 5.

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati:

    3"Blago siromasima duhom:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!

    4Blago ožalošćenima:

            oni će se utješiti!

    5Blago krotkima:

            oni će baštiniti zemlju!

    6Blago gladnima i žednima pravednosti:

            oni će se nasititi!

    7Blago milosrdnima:

            oni će zadobiti milosrđe!

    8Blago čistima srcem:

            oni će Boga gledati!

    9Blago mirotvorcima:

            oni će se sinovima Božjim zvati!

    10Blago progonjenima zbog pravednosti:

            njihovo je kraljevstvo nebesko!"

    11"Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! 12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas

 

 BLAŽENSTVA (Mt 5,1-12)

Fra Anđelko Domazet

 

            Rečeno nam je da su sretni oni koji su krotki, koji plaču, koji su milostivi i čista srca. Ljudi smatraju da su sretni oni koji su bogati i moćni. Ili Isusa nismo više u stanju razumjeti ili su naša srca još uvijek premalena za njegovu poruku? Isusova blaženstva se odbacuj kao “čudnovate želje vezane uz poniznost i mirotvorstvo” (Ch. Hitchens).

            Isusova blaženstva jezgra su kršćanske vjere već dvije tisuće godina. Njima započinje Isusov Govor na Gori. U nekim suvremenim tumačenjima blaženstva se prevode i shvaćaju kao neka vrsta “čestitke“ siromašnima, ožalošćenima, nenasilnima, gladnima, progonjenima itd. Međutim, za mnoge ljude ona su povod za pitanja kao što su: Zašto siromašni ostaju siromašni, gladni se neće nasititi a progonjeni su i dalje progonjeni? Vrijede li ta velika obećanja samo kao onostrana utjehu, tj. kao obećanje da nas čeka bolja sudbina na onoj strani? Nije lako odgovoriti na pitanje zla i patnje u svijetu. Jedan pokušaj odgovora polazi od predodžbe da je Bog u sebi čista i bezuvjetna ljubav. Ako je Božja moć istovjetna njegovoj ljubavi, tada ne može nasilno postupati prema ljudima, tada ne može uništiti sve one koji danas druge ožalošćuju, tada ne može ukloniti iz svijeta sve one koji drugima nanose nepravdu, tada ne može ukloniti one koji druge iskorištavaju i izgladnjuju. Ako Božja moć jest jedino i samo njegova ljubav, tada je sam moćni Bog ondje nemoćan gdje nailazi na neljubav, nasilje, potlačenost i odbijanje. Sve to znači da mi ljudi imamo ogromnu odgovornost za život, jedni za druge, za sudbinu zemlje, društva i da blaženstva pozivaju da se konkretno zauzmemo kako bi gladni bili nahranjeni, ožalošćeni utješeni, progonjeni zbog pravednosti rehabilitirani, mirotvorci podržani, blagi i nenasilni zaštićeni. Bolno je uočiti

kako se u kršćanskim zajednicama Isusova blaženstva najčešće ignoriraju i kako se tako malo može osjetiti nešto od novoga Božjega svijeta kojega je Isus navijestio svojim riječima i pokazao primjerom svoga života.

            Svatko od vjernika koji se okupljaju na nedjeljnu euharistiju može živjeti Isusova blaženstva u svakidašnjici tako što će onima s kojima živi biti dobra i topla riječ, ohrabrujući pogled ili umirujuća ruka na ramenu. Odlučujuće je da se stvara takvo ozračje u kršćanskim zajednica u kojima može iznutra, poput gorušičina zrna, rasti i razvijati se kraljevstvo Božje, novi Božji svijet, zajedništvo ljudi i Boga. Svima nam je poći u školu Isusovih blaženstava kako bismo naučili da ne stavljamo pod nos drugima samo njihove slabosti i pogrješke nastojeći ih na silu promijeniti; da bismo velikodušno stavili na raspolaganje svoje slobodno vrijeme onima koji nas trebaju; da bismo znali nasmijati se i na vlastiti račun, a ne uvijek biti smrtno ozbiljni; da bismo slobodno izražavali svoje osjećaje, a ne da budemo emocionalno hladni jedni prema drugima itd. Takav iskreni i srdačni međusobni odnos vjernika snažno je svjedočanstvo pred ljudima u današnjemu svijetu. Tada se ispunjaju Isusove riječi o tome da smo mi kršćani sol zemlje i svjetlo svijeta.

 

Prvo blaženstvo:

Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Don Andrija Vrane

 

            Isus je na gori s mnoštvom naroda i učenicima. Narod gleda u Isusa i učenike koji su mu pristupili. Ti su učenici još prije kratkog vremena pripadali tom narodu. Bili su kao i svi drugi. Tada ih je Isus pozvao; oni su sve ostavili i pošli za njim. Otada mu posve pripadaju. Sada idu s njim, žive s njim i slijede ga svugdje gdje ih on povede. Njima se dogodilo nešto što se nije dogodilo drugima. Za taj narod je to jedna vidljiva i uznemirujuća činjenica. Učenici gledaju taj narod iz kojega dolaze. To su izgubljene ovce doma Izraelova. To je pozvani narod Božji. Kada ih je Isus izabrao i pozvao iz toga naroda, oni su kao izgubljene ovce slijedili glas Dobroga Pastira, jer su poznavali taj glas. Oni pripadaju tom narodu, u njemu će i dalje živjeti i navijestiti mu Isusov poziv i vrijednost nasljedovanja. Ali, na što će sve to izaći? Isus gleda u svoje učenike. Oni su mu otvoreno pristupili iz toga naroda. Svakoga od njih je pozvao pojedinačno. Oni su zbog njega sve ostavili. Sada žive u oskudici i siromaštvu, postali su najsiromašniji među siromašnima, najnapadaniji, najgladniji medu gladnima. Oni imaju samo njega. S njim nemaju ništa u svijetu, ali zato imaju sve kod Boga. Zajednica, koju Isus ima, mala je. Zajednica koju on traži, gledajući narod, velika je. Učenici i narod pripadaju jedno drugome. Oni će tom narodu biti vjesnici i pronaći će u njemu one koji će slušati Božju riječ i povjerovati. Pa ipak će između njih biti neprijateljstva sve do kraja. Sva će ljutnja na Boga i njegovu riječ pasti na njih i zajedno će s Bogom biti odbačeni. Već se može nazrijeti križ. Krist, učenici i narod čine cjelovitu sliku Isusova trpljenja i trpljenja njegove zajednice. Isus zato proglašava svoje učenike blaženima (usp. Lk 6,20). On se obraća onima koji su već u moći njegovog poziva. Taj ih je poziv učinio siromašnima, napadanima i gladnima. On ih nije proglasio blaženima zbog

njihovog oskudijevanja ili odricanja. Ni oskudijevanje ni odricanje nije razlog da ih se proglasi blaženima. Jedini dovoljni razlog za to jest samo Isusov poziv i obećanje, zbog kojega oni i žive u oskudijevanju i odricanju. Mišljenje da je u nekim blaženstvima govor o oskudijevanju, a u drugima o svjesnom odricanju, dakle o posebnim krepostima učenika, nema nikakvog značenja. Objektivno oskudijevanje i osobno odricanje imaju svoj zajednički temelj u Kristovu pozivu i obećanju. Nijedno nema vrijednosti u sebi. Isus proglašava svoje učenike blaženima. Narod to sluša i čudi se. Ono što je obećano cijelom izraelskom narodu, pada u udio maloj zajednici učenika koje je Isus izabrao. “Kraljevstvo nebesko je vaše." Pozvani su i učenici i narod. Tako isključivo Isusovo proglašenje blaženima postaje važno za odluku i spasenje. Svi su pozvani k ostvarenju onoga što uistinu i jesu. Učenici su blaženi zbog poziva kojeg im je Isus uputio i kojem su se odazvali. Narod je blažen zbog obećanja koje mu je dano. No, ostaje pitanje, hoće li taj narod ostvariti dobiveno obećanje vjerom u Isusa Krista i njegovu riječ, ili će se u nevjeri odvojiti od Krista i njegove zajednice.

            A sada se postavlja pitanje: Ima li za jednu takvu zajednicu još neko mjesto na ovome svijetu. Postalo je jasno da za nju postoji još samo jedno mjesto, a to je mjesto gdje se nalazi Najsiromašniji, Najnapadaniji, Najkrotkiji - križ na Golgoti. Zajednica blaženih je zajednica Raspetoga. S njim je sve izgubila i s njim je sve pronašla. Po križu su sada riječi: blažen, blažen. Isus pak sada govori samo onima koji to mogu shvatiti, zato ne neposredan govor: "Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako i proroke prije vas!" "Zbog mene" - učenici će biti posramljeni, no sav će teret pasti na Isusa. Na njega sve pada, jer zbog njega su oni progonjeni. On nosi tu "krivnju". Sramoćenje, smrtni progoni i ogovaranja pečate blaženstvo učenika u zajedništvu s Isusom. Niti ne može biti drukčije - na tim blagim tuđincima svijet će iskaliti svoju srdžbu, riječima, silom i klevetom. Previše je bučan i opasan glas tih blagih i tih siromaha;

previše je strpljivo i tiho njihovo trpljenje; prejasno svjedoči ta grupa oko Isusa svojim siromaštvom i trpljenjem o nepravdi u svijetu. To je smrtonosno. Dok Isus govori: "Blažen", svijet viče: "Nosi se!Odatle!" Da, odatle! No, kuda, kamo? U nebesko kraljevstvo! Budite radosni i utješeni, u nebu će vam sve biti nagrađeno. Tamo su siromasi na gozbi. Sam Bog otire suze tuđine i hrani gladne. Izranjena i izmučena tijela preobražena su i umjesto pokorničke odjeće nose bijelu odoru vječne pravednosti. Iz te vječne radosti već sada, ovdje, prodire poziv zajednici pod križem, Isusov poziv: "Blaženi!"

            Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko! Učenici oskudijevaju u svemu. Oni su pravi ,“siromasi" (Lk 6,20) - nikakva sigurnost, nikakvo imanje, nijedna zemlja koja bi bila njihova domovina, nijedna zajednica na ovoj zemlji kojoj bi posve pripadali; također neposjedovanje nikakve vlastite duhovne snage, iskustva, spoznaje na koju bi se mogli pozvati i kojom bi se mogli tješiti. Poradi Isusa oni su sve ostavili... Kada su pošli za njim, izgubili su i same sebe i time sve, što ih je još mogloučiniti bogatima. Sada su postali siromašni, neiskusni, naivni, da se ni u koga i ni u što ne bi mogli pouzdati, nego samo u onoga tko ih je pozvao. Isus poznaje i one druge, koji su zastupnici i propovjednici narodne religije, te moćnike i uglednike koji čvrsto drže svoje pozicije, ukorijenjeni u narodnost, duh vremena i narodnu pobožnost. No, ne njima, nego samo svojim učenicima on kaže: “Blaženi - jer je vaše kraljevstvo nebesko." Samo njima, koji žive u potpunom odricanju i oskudijevanju, dolazi kraljevstvo Božje. Usred svoga siromaštva oni su nasljednici nebeskog kraljevstva. Njihovo je blago, tj. blaženstvo skriveno, u križu je. Kraljevstvo nebesko obećano im je u vidljivoj slavi i već darovano u savršenom siromaštvu križa. Ovdje se Isusovo proglašavanje blaženoga posve razlikuje od njegove karikature u liku političko-socijalne programatike. I Antikrist proglašava siromahe blaženima, no on to ne čini poradi križa, u komu je sve siromaštvo uključeno i blagoslovljeno, nego da bi uklonio križ posredstvom političko-socijalne ideologije. Time što tu ideologiju naziva kršćanskom, time i postaje neprijatelj Krista.

            Pitanja za dnevno razmatranje o blaženstvu:

            1. Osjećam li se blaženim već sada dok počinjem razmišljanje o Blaženstvima?

            2. Napiši što više primjera koga i kakve ljude bi ti nazvao blaženima? Razmisli zašto.

            3. Što smatraš da te čini vrijednom/vrijednim? Što je to u tebi najviše vrijedno? Što smatram da mi osigurava vrijednost? Kako nastojim osigurati ono što mi je vrijedno? Uspijevam li osigurati te “vrijednosti“?

            4. U što stavljam svoju životnu sigurnost?

            5. Kakve osjećaje u tebi izaziva pojam siromaštvo? Možeš li zamisliti sebe još siromašnijega? Kako bi se nosio s tim, kako bi reagirao, što bi poduzeo?

            6. Što smatram da mi osigurava sreću na zemlji? Na što se oslanjam da će mi pomoći da to ostvarim? Jesam li spreman odreći se svega toga?

            7. Razmisli bez čega misliš da ne možeš živjeti. Čega bi se mogao odreći premda s teškom mukom? Što bi mogao učiniti da to i ostvariš?

            Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3). Ovim izrazom Isus čestita onima koji su pred Bogom siromašni (ne duhovno ili mentalno ograničeni) nego to su oni kojima je Duh Sveti učinio vjeru tako živom da se bez Boga osjećaju potpuno siromašnima, te zbog toga cijene Boga iznad svega - On im je uvijek na prvom mjestu. To su ljudi koji se u božanskim stvarima osjećaju siromašnima, praznima, bez znanja i to priznaju. Sv Augustin veli da je plod ovoga prvog blaženstva poniznost. A ona je temelj na kojemu Bog gradi svetost. Tek kad je čovjek ponizan, takav, mogu mu se otkriti i velika Božja otajstva.

            Evanđeosko siromaštvo vjerojatno nije isto što i gospodarsko siromaštvo. Ono se prvotno ne protivi materijalnom bogatstvu, nego nebrizi za druge i farizejskoj samodostatnosti koja određuje drugima što je zakon i kako bi drugi morali živjeti po njihovu shvaćanju. Blaženstvo o kojemu Isus govori jest stanje u kojemu čovjek duboko osjeća da nije dostatan sam sebi i da nije apsolutno autonoman, te je stoga svjestan svoje ovisnosti o Bogu i želi još više biti ovisan o Njemu. To je čovjek koji zna da je njegova stvarnost: stajanje pred Bogom praznih ruku!

            Revolucionarna novost Evanđelja je u tome što se Krist, umjesto mudrima, “svetima“, moćnima i “kreposnima“, priklanja upravo malenima, prezrenima, zaboravljenima i napuštenima. Takvima Isus obećava da će postati vlasnici kraljevstva nebeskoga. Dakle, oni koji su tuđom silom i bahatošću takvi postali, a ne svojom moću i voljom. Netko im je oduzeo sva prava i mogućnosti da postanu sasvim dovoljno snalažljivi u ovome svijetu i još k tome s mnogo duhovnih vrijednosti, od kojih je jedna siromaštvo duha. To siromaštvo duha također označava da je takav čovjek ovisan o darovima i pomoći drugoga. U prvom blaženstvu govori se o nekom “nedostatku“ali on postaje poveznica s Bogom na kojemu se može graditi blagoslovljen život i sreća. Kada čovjek postane neovisan, sam sebi dostatan, tada za njega vrijedi suprotno načelo od ovog blaženstva. Evo što o takvome kaže Biblija: Ti tvrdiš: “bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba“, a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i

slijep i gol (Otk 3,17). Očito je da se ovdje radi i o duhovnom i o materijalnom bogatstvu.

            Zašto je potrebna konstruktivna kritika na bogataše? Bogataši su ljudi koji Božje darove prisvajaju samo sebi te zbog toga onemogućuju da na zemlji zavlada kraljevstvo nebesko. Bogati oduzimaju drugima slobodu, bogateći se često na račun sirotinje ili izrabljujući je. Tako oni sprječavaju pravedne blagodati u društvu na koje su svi pozvani. Osuda farizejima ide i stoga što su ono duhovni bogataši, (sistem, ideologija, svjetonazor). Upravo zbog toga što uvećavaju svoju duhovnu vrijednost, tako predstavljaju na krivi način svoju osobnost drugima. Sebe predstavljaju da su na strani istine, ali upravo njih istina ne oslobađa nego ih sputava, ne žele znati istinu o sebi, kad su oni istinotvorci. Tako bogat čovjek osjeća se nadmoćan i vrijedan, a zapravo je ohol. Takvi su i svi ini koji drže da se drugi moraju mijenjati a ne oni. Oni se boje primijeniti ovo prvo blaženstvo na sebe, zapravo misle da ga već žive. Ali posljedica je toga, njihova tragična nesreća što ih drugi ne trebaju. Štoviše, bježe od njih. Učinili su se dalekima od ljudi i kljastima za normalne ljudske i prijateljske odnose, te stoga nastoje ostvariti kakav-takav odnos s ljudima tlačeći ih, utjerujući “pravdu“ ili tražeći dlaku u jajetu. Dakle, da bi uspostavili relaciju s drugima, bez koje se ne može živjeti, oni počinju tlačiti druge i spoticati im ako ne vrše zakon. Međutim, takav je sam potreban pomoći od drugoga a ne traži je, vjerojatno iza te samodostatnosti i samozakonitosti stoji oholost, a to snosi velike posljedice: nemoć iskusiti pravu ljubav. Što čovjek više sama sebe razmatra i ograđuje se kao nekakav vlastiti i nedodirljivi prostor, to je manje svoj, manje pripada drugima, ostaje izgubljen, kao usamljeno zrno pšenice koje ne daje ploda jer se ne da raspasti (razdijeliti se) za druge.

            S druge strane, kad promatramo siromaha, on je razbaštinjen pa je zbog toga i više slobodan. Nije ograničen bogatstvom, nema ničega što bi moglo gospodariti nad njim. Siromah, za razliku od bogataša, ima sve jer može to po drugome i s drugim, i sve što ima, ima od drugoga i za druge. Čak i svoj vlastiti život i ljubav. Ni u kojem slučaju ne ograničava slobodu drugih, zato je blažen. Uvijek je radostan jer se raduje darovima koje je primio od drugih. Zna da mu je svaki susret s čovjekom nezasluženo darovan. Zna da ni Boga ne bi tražio da ga Bog nije prethodno našao. Što se čovjek više samog sebe oslobađa, to više prima vlastiti bitak. Mi svoj bitak niti možemo sami od sebe primiti niti ga vlastitim snagama osigurati. Siromah duhom jest onaj koji je sve ispraznio, istresao iz svoga bića, pa i sebe sama, da bi ga Bog ispunio. Još se za siromaha kaže i da je ubog, tj. onaj koji je u Bogu. Dakle, blago siromasima, znači blago ubogima, onima koji su u Bogu. Siromah ima ruke vazda ispružene, a to znači da mu je srce uvijek otvoreno za Boga i drugoga. Uvijek prima sve što od Boga dolazi. Siromašan je duhom i onaj koji dozvoljava da se njegove ideje i mišljenja, stil života i svjetonazor, stavi u pitanje, bude na udaru kritike; jer tu se provjerava poniznost kao glavana odlika ovoga blaženstva.

            Kroz blaženstva vidimo, kako je Bog htio dati smisao svemu onome što je do tada ljudski rod prezirao, a to su siromaštvo, žalost, krotkost itd. Želio je da konačno čovječanstvo shvati kako je čovjek najvažniji i da njega Bog najviše blagoslivlja, a ne njegovo posjedovanje (imanje, čast, ugled, uspjeh...). Isus je pravi uzor toga potpunog siromaštva duhom, jer ne živi za sebe nego za Oca i za nas. I u punini vremena, vječna je Riječ uzela siromaštvo našega čovještva u krilu najveće siromašice - Djevice Marije.

            Mi smo sve, pa i same sebe, primili od Stvoritelja (ne od roditelja). Sve smo primili. I što se više otvaram, to sam više Božji, više pripadam drugima, više ljubim, više sam ljubljen. Na taj način se sve više oslobađam - primam vlastiti bitak. Svi oblici samopotvrđivanja, prije ili kasnije pokazat će se kao forme samorazaranja i samouništenja. Najveće i najtragičnije čovjekove iluzije i laži kriju se pod različitim formama želje za imanjem i posjedovanjem… (Odatle i potreba praviti se važnim). Međutim, budemo li znali služiti siromasima, odbačenima i slabima, bit ćemo suradnici Božji.

            Blago vama, budete li svjesni da nemate Duha, da ga nemate dovoljno, da ste njime siromašni i blago vama, ako Duha budete tražili (Mt 11,13), sve će vam se drugo dodati. Pozvani smo prihvatiti svoju potrebu za Bogom. I koliko budemo prazni od drugih stvari, tj. slobodniji od pojma imati, od ugleda, od časti i novca, toliko ćemo biti sposobni za ono što označava pojam biti, dati više prostora Bogu u sebi. Zato i osjećaj praznine treba zaživjeti jer on nas potiče da više tražimo i podsjeća nas da ima Netko tko te praznine može ispuniti. Cijelo stvorenje uzdiše da se ispuni Duhom Svetim! To nije mučenje, to je duboko udisanje. Kad čovjek duboko diše, prokrvavljuje svoj sustav, natapa ga kisikom, odmara se i osvježava organizam. Ti vapaji su jedno dublje disanje, punije traženje. Na to se misli: blago takvima koji tako duboko u Duhu Svetom dišu. Jer Bog želi da se doživimo prihvaćenima od Njega, baš onda kada najmanje možemo prihvatiti same sebe.

            Usporedimo sada stanje siromaha i bogataša! Bogataš (u smislu da je bogat i ne

zanima ga siromah, a do bogatstva je doša nepoštenim načinima) Božje darove prisvaja samo za sebe i tako osporava vladavinu Božjega kraljevstva milosrđa. Također kad oduzima drugima Božje darove, sam postaje zarobljenik. I farizej je bogataš, ali rekli bismo više duhovni: posjednik je vlastite istine i sve što nije u skladu s njegovom istinom, za njega je lažno. Zapravo je on u laži, jer da je u istini, istina bi ga oslobodila. On se nameće kao kriterij i tako sebi pripisuje Božja svojstva. On nikad ne traži pomoć od drugih i zato je nemoćan. Zato ovaj blago, ovaj zahtjev za siromaštvom nudi čovjeku ljudskiji život, duhovni život u kojem neće biti opterećen lažnim vrednotama, neće imati lažnu veličinu, privid da je netko i nešto, da je nadmoćan nad drugima jer posjeduje bogatstvo.

            Kroz povijest ljudske misli, općenito racionalisti imaju problema s prihvaćanjem Govora na Gori, zato o blaženstvima i ne govore. Ako i govore, to čine radi reda jer su ona sastavni dio evanđelja. Međutim, nedostaje im nutarnje osvjedočenje i uvjerenje o istini te Božje riječi. Njemački filozof Schopenhauer tvrdio je da su siromasi duhom zapravo ljudi prazne glave (pameti), a takvo su mišljenje zastupali i većina marksističkih filozofa. Naime, blaženstva isključuju svako ziheraštvo, pa se čovjek koji se samo ravna po onome što može shvatiti (racionalist) ne snalazi u tom Isusovu govoru, koji zahtijeva prvotno korak vjere koji mora prethoditi razumu jer kad nije tako, prave vjere i nema. Isus se ne zabrinjava previše za to hoće li će ga ljudi shvatiti, jer zna da će ga maleni prepoznati, a radi takvih je prvotno došao, a onda i za sve ostale da bi postali maleni i ušli u kraljevstvo Božje kao veliki u Duhu. Žali nad onima koji su tvrda srca i zahvaljuje Ocu što maleni u njemu prepoznaju Mesiju (usp. Lk 10,21 i Mt 11,25). Povijesno gledano u kontekstu Isusova vremena, siromasi duhom jesu Dvanaestorica i stanovnici Galileje, jer oni su u Isusu vidjeli nekoga tko je sličan njima; Božjeg siromaha koji se u svemu oslanja na Boga, a i druge poziva da ga u tome slijede.

            Siromah u duhu je vječno izručen ljubavi drugih i zato je njegov život čudo. Siromah duhom zna da je na krštenju postao novim stvorenjem. Bitno obilježje siromaha jest u tome što zna da nije sam sebi dostatan. Sav je izručen Bogu i sve od njega očekuje. Tko živi iz vjere, uvijek se osjeća siromahom. Postoje materijalni i duhovni siromasi! Materijalni bi bili oni koji su prosjaci, siromašni svojim stanjem i posjedovanjem. To su i oni koji nemaju nikakva utjecaja ni moći u društvu. Zbog toga ih svatko tlači i progoni. Njima je jedina utjeha i pomoć u Bogu. Kada su takvi okrenuti prema Bogu i od njega sve očekuju u svome životu, ulaze tada u život blaženstava. U Novom zavjetu imamo takve primjere u siromahu i prosjaku Lazaru (Lk 16,20-21); zatim prosjaci koji su pozvani na gozbu (Lk 14,21); siromašna udovica (Lk 12). I apostol Jakov spominje siromahe na kršćanskim sastancima (Jak 2). Takvima se Krist obraća,

čestita im i poziva ih na život blaženstava. Svakako treba spomenuti da Isus nije sretan kada ljudi nemaju elementarne stvari za život, ali unatoč tome što su u takvom stanju, ako blagoslivljaju Boga, doista su blaženi i otvaraju se Njemu da ih On obogati. A duhovni siromasi su jednostavni ljudi, čedni, priprosti i čista srca… Isus se baš takvima prvotno obraća. Dakle, malenima, neuobraženima, djeci koja su odrasla u poniznosti. To su ljudi koji imaju unutrašnje uvjerenje skromnosti a izvanjskoneuobraženje i jednostavnost, te neznatan materijalni posjed.

            Postoje četiri duhovna stava koji su u sebi oprečno suprotni pojmovi: malodušnost - velikodušnost i oholost - poniznost. Malodušan je čovjek koji nema povjerenja, ni u sebe ni u drugoga. Dakako ni u Boga. Takav je tip čovjeka prikazan u prispodobi o talentima: “Gospodaru, pobojah se, odoh i sakrih tvoj talent u zemlju“ (Mt 25,25). Malodušnost pobjeđujemo time što ćemo se odvažiti za hrabrost u ostvarenju evanđeoskog ideala. Raditi, pa i riskirati a iznad svega vjerovati. Velikodušnost!Ona je nasuprot malodušnosti. To je čovjek koji radi i otvorena srca i vedro, te uvijek čini više negoli to dužnost traži. U evanđelju imamo primjer za to: “Gospodaru, predao si mi pet talenata, a ja sam, evo, zaradio drugih pet“ (Mt 25,20). Velikodušnost uvijek daje više iz ljubavi prema svome Bog, a On se ne da nadmašiti u velikodušnosti. Oholost! To je čovjek koji ne povija svoga vrata ni pod čije breme, jer ne želi služiti drugima. Za njega je služenje mrsko i ropski. Hijerarhija je za njega besmislena. Primjer za to možemo vidjeti i u sljedećem citatu: “Da, odavno ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reče: neću da robujem“ (Jer 2,20). Ohol se ne libi živjeti i govoriti laži i on uglavnom više služi trbuhu negoli duhu (Rim 16,18). No, posljedica je oholosti srušena vlastita kuća, jer je građena na pijesku raspršene umišljenosti. Poniznost! To je čovjek koji se ne ističe svojim, kako bi bio iznad drugih, nego se priznaje onakvim kakav jest. Istina ravna njegovom nutrinom jer ona je srce poniznosti. Ponizan čovjek se ne priziva na vlastite zasluge, nego primjećuje mnoge čimbenike (druge) koji su doprinijeli njegovu uspjehu. Ponizan čovjek se ravna po ovoj Isusovoj riječi: “Kada ste sve učinili, recite: 'Sluge smo beskorisne, jer učinismo što smo bili dužni učiniti'.“ (Lk 17,10). Poniznost je biti ono što jesam, tj. što mi je Bog dao da jesam.

            Razmotrimo jedan od načina kako dospjeti do ideala ovoga blaženstva:

            - Zanimati se za Boga i njegovo kraljevstvo;

            - Priznati sebe i svoju prazninu kako bi se dobila Božja punina;

            - Predati svoje bolesno čovještvo kako bi se dobilo Božje ozdravljenje;

            - Priznati svoj poraz kako bi se zadobila Božja pobjeda;

            - Shvatiti da prolaznost u konačnici ne usrećuje;

            - Predanje Bogu kako bi zadobio sebe u Njemu i bio slobodan.

            Treba ispitivati svoju savjest prema ovome blaženstvu i to što češće:

            - Da li razdajem sebe i svoje stvari ljudima u potrebi?

            - Skupljam li nepotrebne stvari pod vidom: neka ih ima? (Bolje bi bilo skupljati ih s ciljem da ih drugima dadnem).

            - Jesam li svjestan da me Bog može u svakom trenutku oplijeniti i dopustiti da budem beskućnik?

            - Bog želi siromašne duhom po njihovoj slobodnoj volji a ne po prisili ili kazni.

            - Otvaram li se Bogu neprestano u svim situacija očekujući njegovu pomoć?

            - Služim li Bogu u braći ljudima i ljubim li ja zapravo čovjeka?

            - Imam li na pameti da sam ja siromah?

            - Tražite li siromahe da im pomognete?

            - Jao Crkvi, župi, zajednici, obitelji i pojedincu koji ne mari za siromaha!

            - Molim li za dar ljubavi bez koje je sve ispraznost?

            Primjer Zakeja! Polovicu je razdao siromasima i želio je vratiti četverostruko svima ako je koga opljačkao u svojoj carinarskoj službi koja je bila veoma teška. Pitajmo se: što je s mojim krađama ljudskoga ugleda? Što je s mojom ljubomorom i zavišću kad je dugi bolji od mene? Stidim li se prosjaka, siromaha? Kajem li se tako da se popravljam i mijenjam nabolje, ili stvari idu nagore? Tko ne prepoznaje siromahe duhom, ni sam nije siromah. Siromah duhom prepoznat će druge koji su također siromasi duhom. On uvijek gleda očima ljubavi prema čovjeku, jer otvoren je Duhu Svetom, koji mu pomaže u tome. Za siromaha duhom uvijek je velik onaj tko je prezren od drugih, smatran beskorisnim, ili što drugi za takve kažu: “Od njega nikakve koristi.“

            Bog vidi naše srce: da li ono gleda ljubazno i s ljubavlju na čovjeka ispred sebe, napose na prezrene? Da li ih ljubimo? I da li gajimo duh sebedarja? Siromah duhom mora prepoznati malene, siromahe, patnike i zanemarene! On je hrabar priznati da su mu siromasi veći u srcu od onih koji nisu takvi. Cijeniti one koje nitko ne cijeni! Jer takvi ljudi imaju Božju cijenu. Ako i nisu učinkoviti za ovaj svijet, nisu funkcionalni, svijet ih ne treba; ali Bog ih je stvorio i samim tim što su Božja stvorenja imaju svoje dostojanstvo. Koji sebe smatraju velikima, cijenjenima (zapravo oni nastoje da budu veliki i cijenjeni) takvi kao da spontano bježe od Krista i njegova ideala: siromaštva duha. Čeznimo i molimo za pravo siromaštvo duha jer ono je Božji dar. Ponovimo: biti ispražnjen od svega, pa i od sebe samoga, jest ono što privlači Božju puninu i njegova Duha da nas ispuni. Tek ispražnjen čovjek postaje sposoban primiti Boga, slušati njegove poticaje i njegov glas u sebi. Siromašan čovjek gleda Božjim očima na ljude i rado se daruje onima koji su i sami siromasi. Siromašan čovjek nezaustavljiv je u ljubavi.